U napadu potpune izgubljenosti stavila sam dijete u pogrešan tramvaj. Izašla je kad je shvatila da nije stigla do škole, već do Trga, gdje joj živi prijateljica. Nije ništa od toga daleko, ali ona je malena i tek je odnedavno polusamostalna. Srećom, ima mobitel pa me nazvala te smo se dogovorile da pokuša dohodati do škole uz moje upute. No ona je potom samoinicijativno nazvala prijateljicu s Trga, koja se oporavljala od neke dječje bolesti, i otišla k njoj. Zajedno su se spremile, stigle do škole i zakasnile.
“Super se snašla, zar ne?”, pomislio bi neinformirani promatrač – prijateljica bolje zna put, sigurnije su zajedno i tako dalje. Doživjela sam slom živaca, a ne nalet ponosa. Prijateljica je naime, i dalje bila upitnog zdravlja i njezina ju je majka taj dan ostavila kod kuće. Obje su na kraju završile u školi, a pitanje je – je li prijateljica i dalje bila zarazna. Svjesna sam da zarazno može biti i bilo koje drugo dijete u školi, ali mi putujemo u daleke krajeve za par dana. Kako, nažalost, dobro znam kako funkcionira inkubacija kod djece, počela sam paničariti: ZAKURIT ĆE BAŠ NA DESETOSATNOM LETU, ŠTO ĆU UČINITI?
Vikala sam na telefon: “Zašto me nisi poslušala?”, “Zašto si X izvlačila iz kuće?”, “Moram uvijek znati gdje si!” i tako dalje. Do popodneva mi je, dakako, bilo neopisivo žao i vratila sam se na ono mjesto gdje sam ja ponosna majka djeteta koje se sjajno snalazi u neočekivanoj životnoj situaciji. Čvrsto sam je zagrlila i, dok se ona ispričavala, ja sam se pak ispričala njoj zbog burne reakcije.
Kad je drama prošla
Ovo što opisujem možda je posve uobičajena dinamika događaja u intenzivnom majčinstvu, ali je istovremeno i ono što psihologija naziva “zbunjivanjem djeteta kontradiktornim reakcijama, zbog čega ono ne zna što može očekivati od vas, a posljedično neće znati što može očekivati od svijeta”. Kad je sva drama prošla (iako smo i dalje u potencijalnoj fazi inkubacije), ostalo je ono na što se kao žena i majka uvijek možete kladiti da će vam ostati nakon svake situacije: krivnja.
Zašto sam toliko poludjela? Treba li mi ipak odmor jer očito ne kontroliram reakcije na frustraciju? Dijete sam ipak ja stavila u pogrešan tramvaj jer paralelno tipkam e-mail, slušam glasovnu poruku i nisam usredotočena. Nije ona odgovorna. A opet, zapravo je pozitivno što iskušava granice, ali unutar zadanih vrijednosti sigurnih mjesta (prijateljica, isti kvart, dan). Vrtjela sam sve elemente tog događaja dok se mozak nije umorio, a zatim sam se pitala zašto mi je toliko loše i zašto se osjećam toliko iscrpljeno.
Potom sam, srećom, odvela Lenu na pizzu nakon škole jer mi se nije dalo kuhati. Zatim sam se osjećala krivom jer je pizza “prazna kalorija”, a onda ono najgore: jabuke, kao jedino voće i znak moje apsolutne neadekvatnosti u majčinstvu, odavno su omekšale i istrunule u hladnjaku. Nismo mogle ni nadoknaditi štetu “nasilnim” jedenjem narezane jabuke, potajno posute cimetom s donje strane – taj užas varanja zdrave prehrane pizzom.
Izmoriti pa zaboraviti – majka
Kako da si oprostim? Jednostavno, jer je novi dan prilika za novi užas koji ću sigurno počiniti, nesvjesno ili svjesno, iz ljubavi ili umora. Ipak, lako za mene, ja ću se jednom dovoljno izmoriti da zaboravim, ali što ćemo s Leninim budućim psihologom ili psihoanalitičarkom? Hoće li iz nje izvlačiti ovakve epizode o umornoj, nestabilnoj mami čije su je kontradiktorne reakcije pretvorile u neurotičnu mladu ženu koja se boji letenja i mnogo čega drugoga jer nikad ne može biti sigurna kako će se svijet ponijeti prema njoj?
Ja sam ta mlada žena. Dobro, ja sam ta žena. I bila sam i sama na psihoanalitičarskom kauču puno više godina nego što bi trebalo. Znale smo, zaista jesmo, razgovarati o mojoj majci, odbacujući je često kao nekoga tko nije dobro napravio ovo ili ono. Imala sam sreću što sam igrom slučaja završila kod vjerojatno jedine psihoanalitičarke koja nije imala internaliziranu mizoginiju utisnutu u svoju edukaciju i karakter. Ona se znala fokusirati mnogo više na oca i društvo kao takvo, ali danas, kada stvari gledam retroaktivno kao majka i roditelj, moram reći da je taj mom guilt čak i u mikronima previše za podnijeti (too much to handle).
Sigurno je mama
Za sve smo krive: mama nije bila topla, pa je tvoj bivši nesposoban kupiti cvijeće i reći “volim te” ikome (tebi), osim ljubavnicama kojima plaća za seks; mama je bila pretopla, pa se tvoj sadašnji ne zna konfrontirati s majstorima koji kasne s postavljanjem industrijskog poda; mama je bila karijeristica, pa on zapravo mrzi uspješne žene; mama je bila uspješna, pa je zato on gej; mama je radila u Njemačkoj kao njegovateljica, pa zato on ima probleme s bijesom (anger issues); mama je bila kućanica, pa je on zato razmaženi gotovan. Ne znam postoji li scenarij u kojem majka nije nekako kriva za mušku nedoraslost i/ili žensku neurotičnost, odnosno nesposobnost bilo kojeg roda, a da ne spominjem krivnju za promjenu spola zadanog rođenjem. SIGURNO JE MAMA HTJELA DJEVOJČICU!
Na društvenim mrežama sada ima mnogo “sigurno fenomenalnih” tečajeva o tome kako biti savršena majka: kako ne vikati na svoju djecu (začuđujuće mi često te reklame izlaze, pitam se zašto) i kako razriješiti svoje probleme s majkom da ne biste stvorili transgeneracijske probleme. Pramajka je, dakle, ipak kriva. Kako li se ono zvala?
Mizoginija doktora Freuda vjerojatno je danas već općepoznata i prihvaćena stvar, počevši od “histerije” koja zapravo ne postoji (ali potječe od riječi hystera, grč. maternica). No ono što zaboravljamo jest da je ona ostavila kultni trag u načinu na koji psihijatrija, psihoterapija, psihoanaliza i psihologija gledaju na majčinstvo i liječe ga. Nisam sigurna bih li danas dopustila da se ijedan moj izazov s mentalnim zdravljem povezuje s “nesposobnošću majke” (osim ako se, dakako, ne radi o zlostavljanju, što je neprihvatljiva granica o kojoj ne pišem u ovom tekstu).
Sve što ste čule o sebi
Kriva majka, loša majka, nedostatna majka, luda majka, kontrolirajuća majka, helikopter-majka, uplašena majka, umorna majka, emocionalno nedostupna majka – što ste od navedenog čule o sebi? Mislite li da ste vi ili vaše društvo bolji od toga? Sjetimo se filmova i serija koje nas inspiriraju, koje obožavamo: majka u seriji The Bear, u senzacionalnoj epizodi “Seven Fishes”, talijanska majka žrtva/nasilnica u jednom, u izvedbi nikad bolje Jamie Lee Curtis; Nicole Kidman u Expats, čija je potraga i patnja za izgubljenim sinom prikazana kao prevelik teret za obitelj; Meryl Streep u August: Osage County, majka koja umire od raka, ali svejedno razumijemo Juliju Roberts koja skače na nju i davi je golim rukama. Postoji li ijedna majka koja nije stvorila naše “minuse”?
I ne samo to, u posljednje vrijeme feministkinje i aktivistkinje s pravom upozoravaju na trend u kojem su majke odjednom krive i za neuspjelo očinstvo. Jer ako rastavljeni očevi nisu povezani s djecom, majke se nisu dovoljno potrudile da to ostvare ili su ih ometale. Ako su nestali, to je nekako krivnja bivše supruge (bila je luda, bila je alkoholičarka, bila je too much). Ako su agresivni, možda ih je izazvala, a ako su agresivni “samo prema njoj”, ipak zaslužuju da im dovodi djecu u zatvor na viđanja.
U kulturi majčinske krivnje (mom guilt) nemoguće je zadržati glavu iznad vode, posebno u našoj hiperpraćenoj stvarnosti koja je prepuna mišljenja o našim odlukama o prehrani djeteta, odijevanju, putovanju, rastavama, frizurama, spavanju, dojenju, školama, učenju, ocjenama, tantrumima. Naprosto je svijet posložen tako da se majka mora utopiti, dok promatrači ne skaču u ocean osude da je spase, već znakovito kimaju glavama s izrazima lica koji govore: “Znali smo.”
Poslušno – kako drugačije?
I kad doplivamo nekako same do obale i dođemo do liječnika, oni krenu liječiti bacajući teret na naše majke, pomajke, maćehe, nemajke. I mi popijemo taj “lijek” poslušno – kako drugačije? Želimo biti dobro, želimo pomoć, a istovremeno, mrzeći mamu, mrzimo sebe. Shvaćamo da u svijetu stvorenom tako da griješiš, biraš i balansiraš, ne možeš ne osjećati krivnju.
Pitam se radi li ta grana medicine, tako potrebna i važna, na adresiranju stavova o tome kako je “mama uvijek kriva i uvijek loša”, a ona koja je rijetko “dobra” zapravo je samo ona koja je uvijek dostupna i podložna tuđim potrebama. Znam zasigurno da svijet to ne čini: jer umjesto da pomaže, on analizira krivnju dajući joj hashtagove i sintagme, uopće ne shvaćajući da je to najteži, najzahtjevniji i najvažniji posao na svijetu. S naglaskom na posao. Znam, nije popularno jer je u pitanju “ultimativna ljubav” koju moramo pokazivati baš svakog trena. Jer u protivnom – ludnica. A tamo će već pronaći neku mamu koju mogu okriviti.
