Ako postoji album koji savršeno hvata emocionalni kaos trenutka u kojem živimo, onda je to novi album revolucionarne, ali pomalo i retro-classy pjevačice RAYE. Njezina glazba i dalje nosi onaj prepoznatljivi jazz prizvuk i misterioznu atmosferu, ali ovaj put ide još dublje, intimnije i hrabrije nego ikad prije.
Na prvu, mnoge pjesme djeluju tmurno, gotovo olujno (poput nedavnih zagrebačkih nevremena koje smo imali priliku doživjeti), no RAYE ima poseban dar: pred sam kraj, unese neočekivanu svjetlost. Kao da nakon svake emotivne oluje dolazi sunce. I upravo ta dinamika čini album toliko zaraznim.
Novi album od Raye bio je vrijedan slušanja od početka do kraja!
Moram priznati, rijetko kad poslušam album od početka do kraja bez preskakanja. Ali ovdje to nije bila opcija. RAYE vas jednostavno ne pušta. Kao jedna od najuzbudljivijih i najautentičnijih glazbenica 21. stoljeća, često priziva usporedbe s Amy Winehouse i to s razlogom. Taj starinski, soulful zvuk, iskrenost i sirova emocija, sve je tu, ali u potpuno modernom aranžmanu.
Album djeluje kao posveta ženama koje su izgubile nadu i onima koje je pokušavaju ponovno pronaći. I čini se da u tome zaista uspijeva.
Od već poznatih stvari poput “Worth It.” i “Flip a Switch.”, koje su već definirale njezin zvuk, do novih favorita, RAYE gradi koherentan, ali raznolik svijet. Na novom albumu posebno se ističe “The WhatsApp Shakespeare”: pjesma koja savršeno hvata duh modernih romansi.
Ljubavne priče danas više ne izgledaju kao nekad, a RAYE to secira s dozom ironije i poezije: “Such sweet poetry he would write / The WhatsApp Shakespeare killer, we call him” – stih koji ostaje u glavi dugo nakon slušanja. To je komentar generacije koja živi ljubav kroz ekran, dok klasične romanse polako blijede.
Tu je i “I Hate the Way I Looked Today”: možda jedna od najintimnijih pjesama na albumu. Bavi se vječnim problemom nezadovoljstva vlastitim izgledom, ali na način koji je gotovo brutalno iskren. I dok je tekst težak i melankoličan, zvuk je varljivo vedar – kontrast koji savršeno pogađa srž tog unutarnjeg konflikta. Upravo ta nefiltriranost čini pjesmu toliko snažnom.
Za kraj izdvojila bi i pjesmu “Happier Times Ahead” koja završava cijeli album upravo kako bi i trebala – s nadom u bolje sutra.
Cijeli album nosi lagani vintage štih, ali nikad ne djeluje zastarjelo. Naprotiv, RAYE uspijeva prošlost i sadašnjost spojiti u nešto što zvuči potpuno svježe, relevantno i stvarno.
Bez pretjerivanja: ovo je album bez slabih točaka. Intiman, pametan, emotivan i produkcijski besprijekoran. I da, slobodno ćemo to reći: RAYE je možda upravo izbacila album godine.
