Kupnja kunića kao slatkog uskrsnog poklona možda na prvi pogled djeluje kao neodoljiva ideja: mekano krzno, male šapice i uši koje osvajaju u sekundi. Razumijem to savršeno. I sama imam tri kunića i znam koliko lako uđu pod kožu. Ali upravo zato moram reći ono što se svake godine prešućuje: kunići nisu poklon. I Uskrs je najgore moguće vrijeme za impulzivnu odluku o kupnji kunića.
Postoji podatak koji me svaki put iznova pogodi: velik broj kunića kupljenih za Uskrs ne doživi svoj prvi rođendan. Razlog nije zato što su “osjetljivi” ili “teški za održavanje”, kako se često pojednostavljeno kaže, nego zato što ljudi nisu svjesni što zapravo znači brinuti se o njima. Kunić nije igračka koja će nekoliko tjedana zabavljati dijete pa potom završiti u kavezu negdje na balkonu ili, još gore, biti pušten u prirodu gdje nema šanse za preživljavanje.
Kunići su dugoročna obaveza. Govorimo o životinjama koje, uz pravilnu njegu, mogu živjeti i do 10, pa čak i 15 godina. To je desetljeće i pol svakodnevne brige, pažnje, financijskih troškova i emocionalne uključenosti. To je odluka koja bi trebala biti jednako promišljena kao i svaka druga velika životna odgovornost.
Ono što većina ljudi ne zna jest da kunići zahtijevaju puno više od kaveza i malo hrane. Oni trebaju prostor za kretanje, mentalnu stimulaciju, kvalitetnu prehranu koja se većinom sastoji od sijena, redovite odlaske veterinaru (i to ne bilo kojem, nego onom specijaliziranom za egzotične životinje), kao i svakodnevnu interakciju jer ako nemaju društvo, mogu pasti u depresiju. Kunići su društvena bića: razvijaju osobnosti, stvaraju rutine, prepoznaju ljude i mogu biti nevjerojatno privrženi. Ali samo ako im se pruži prilika za takav život.
Iz osobnog iskustva mogu reći: kunići nisu “low maintenance” ljubimci. Oni su tihi, ali nisu neprimjetni. Ne laju, ali itekako komuniciraju. I nisu dekoracija za dječju sobu, nego ravnopravni članovi kućanstva.
Problem s uskrsnim kunićima je i u simbolici – kupujemo ih jer “pašu” uz blagdan. Kao što kupujemo čokoladna jaja ili dekoracije. Samo što kunić nije nešto što će nestati nakon vikenda. On ostaje. I kad prođe početno oduševljenje, dolazi realnost: čišćenje, briga, odgovornost. A tada, nažalost, mnogi shvate da to nisu bili spremni prihvatiti.
Ako razmišljate o kuniću, to može biti prekrasna odluka, ali samo ako dolazi iz informiranosti, a ne impulsa. Ako ste spremni učiti, prilagoditi svoj prostor i život, i dugoročno se posvetiti jednoj nježnoj, ali zahtjevnoj životinji. I možda najvažnije – ako ste spremni preuzeti odgovornost koja traje godinama, ne danima.
Uskrs bi trebao biti vrijeme radosti, ali ne na račun života koji ovisi o nama. Jer kunići nisu poklon. Oni su obitelj.
