Zašto smo odlučili provesti Uskrs baš u Seulu?
I mene obuzeo „hallyu“, doduše ne baš isključivo zbog nevjerojatnog interesa za sve (južno)korejsko što može postojati – od glazbe, preko filma i hrane, do kozmetike – već i zato što, igrom nevjerojatnog slučaja, baš naš vjenčani kum radi i živi u Seulu proteklih nekoliko godina.
Prve dvije bila sam uvjerena da će moj muž i on izvesti neki trik iz Mamurluka: Bangkok je na pola puta (dobro, skoro, pustite mi malo pjesničke slobode), pa zašto ne, tigar, slon i oni u hotelskoj sobi, zvuči kao dobra priča, ali nisu bili dovoljno brzi pa je Lena dosegla opasnih 10 i pol godina brzinom svjetlosti a svi koji imaju socijalne mreže danas znaju da je tween opasna kategorija- znam, znam, i moj je dida bio u šoku kad smo ga tamo neke sad već davne 1995. upoznali s terminom „tinejdžer“, ali, što da se radi, svijet neumoljivo ide naprijed pa sad i djeca prije te famozne dvanaeste imaju svoje potrebe i želje i razmaženosti. A tween danas silno želi – ići u Koreju.
Ispada da to ne želi samo tween, jer kad sam ukucala „Seul“ i „Koreja“, blago ali ne do kraja nagovorena da se isplati putovati 12+ sati do Azije za Uskrs, šokirano su me dočekali tekstovi o tome kako je Seul The Place, a Koreja The The Place, te gomila videa influensera, što iz beauty, što iz travel industrije, o tome gdje se trebam slikati kad jednom sletim u Koreju. Što sam ja osobno, žena od 44 godine kojoj je TikTok prebrz, znala o Koreji, zemlji u koju su svi iz moje obitelji te bliže i šire okoline, odjednom silno htjeli putovati?
Prisjetila sam se fantastičnog filma Parazit, redatelja Boon Jong-hooa, koji mi je 2019. otvorio potpuno novi svijet (a i komadić duše). Bilo je to doba neobične smrti filma: kao da su i dalje egzistirali, poput duhova, ali su progovorili nekim drugim jezikom (talijanskim, danskim, korejskim). Ovaj duh bio je magičan, crnohumoran, dubok, neprilagođen, neprilagodljiv. Vratio je film onim izvorima poezije života koji su nam počeli nedostajati. Nedugo poslije nabasala sam na jednako sjajnu seriju The Beef, u kojoj su svi glavni likovi azijskog podrijetla (a glavni junak baš korejskog). Prisjetila sam se da je moj muž, na nagovor već spomenutog kuma, pročitao roman Pachinko, i jako ga nahvalio. Uzela sam za inspiraciju: brzo mi je postao jedan od omiljenih saga. Nježan film Prošli životi južnokorejske redateljice Celine Song posljednje je čega sam se mogla sjetiti da je uzbudilo umjetnički svijet: bio mi je mrvicu spor, mrvicu presličan europskom filmu, mrvicu nejasan, ali svakako dirljiv. Nije loše, pomislih, nešto i znam, kupimo karte!
Koreja nije ono što mislite
Odmah upozorenje: Koreja nije ono što ste naučili iz TV serija i filmova. A ni obiteljskih saga iz prošlih vremena. Kaos i smijeh koji sam očekivala, zanimljivo, je izostao. Dočekala su me brojna pravila i tišina. Da, na mjestima koja su iznimno popularna i fotogenična (mi smo prigodno došli baš u vrijeme cvjetanja stabala trešnje, pa su šetnjice uz rijeku Han i olimpijski park izgledale kao nacrtane), vidjet ćete TikTokere koji se, često odjeveni kao likovi iz Animea, snimaju za svoj kanal, ali Seul je, na moje potpuno iznenađenje, iako ogroman i kozmopolitski, nestvarno čist i tih.
Korejci su, iako sad megapopularni, i dalje megaskloni svojim navikama koje su Europljanima potpuno strane: za početak, gotovo nitko ne govori engleski. U ultra modernim četvrtima kao što je Seongsu, koji nazivaju i Brooklynom Seula, u ponekom ćete coffee shopu ili butiku pronaći mladu osobu koja sjajno barata engleskim: ali to je toliko nevjerojatno rijetko, da me podsjetilo na- Pariz. Šalu na stranu, to doista znači da se ne želite usred noći naći u nezgodnim situacijama (kriva strana izlaza u metrou, pogrešna narudžba jela za tween turistkinje- naravno da oba primjera navodim iz osobnog iskustva) jer se ne možete osloniti na razgovor sa ugodnim strancem, ali, ALI, tu uskače 2026ta: svi, doslovno svi, od prodavačice gyoza na uličnom štandu u univerzitetskom kvartu, do tete na placu (koji je toliko nevjerojatno čist da sam pomislila da smo na filmskom setu) koriste chat za brzi prijevod.
Nikad u životu nisam toliko tipkala s nepoznatim ljudima! Nisam sigurna da želim da se svijet pretvori u mjesto u kojem stojim preko puta žene koja prodaje osušenu ribu (jako puno suše ribu) i tipkam brzinom svjetlosti dok AI pretvara latinicu u jedno od 28 slove jednostavne (navodno, tako su mi više punta ponovili) korejske abecede (ne znam jel ovo politički korektno ili eurocentrično), ali, što bi rekao internet: here we are. Napokazivala sam se tako ekrana svog pametnog telefona mnogim Korejcima, a i oni meni. Chat je, mogu vam reći, sasvim solidan u prijevodima, ali ne i savršen. Taj ljudski faktor čitanja između redova – za sada – nam je ostao, blago nama, bar nešto. Bolje nismo ni zaslužili.
Ekrani su svakako velik dio kulture, što nije pisalo u Pachinku, dakako, ali eto, danas se u Seulu s konobarima minimalno razgovara (što je šteta, jer su konobarice i konobari često nepresušni izvor pravih i aktualnih informacija o gradu), jer se narudžba mora napraviti na ekranu Ipada koji stoji na svakom stolu čak i onim malim romantičnim lokalima na uglovima mračnih uličica, koje često vode dvoje ljudi iz obitelji, a poslužuje se samo nekoliko vrsta jela. Hrana nadoknađuje nedostatke osobne komunikacije i bliskih susreta koje nam je oduzela tehnologija- jer hrana je u Koreji doista poezija, način pokazivanja dobrodošlice i ljubavi, virtuoznosti, tradicije i duha. Ne mogu dovoljno naglasiti kolika mi je njihova hrana bila inspiracija, utjeha, sigurno mjesto ali i mjesto uživanja tijekom desetodnevnog proputovanja Seulom: gdje god smo stali, što god smo probali, od restorana koji se moraju unaprijed rezervirati i koji su nešto kao fusion u kojem se koriste nož i vilica (što je u Koreji rijetkost), do uličnih štandova s ražnjićima, sve je neobično ukusno.
Kopenhagen bi se posramio, jer je hrana besprijekorna, ali istovremeno pripremljena s neopisivom lakoćom i nepretencioznošću, kao da je u pitanju trangeneracijski ponos i samozatajnost koja je, očito, nešto što se u toj sjevernoj azijskoj kulturi uči i potiče.
Možda je nepretencioznost upravo ono zbog čega Seul sada osvaja svijet, pomislila sam jedno treći dan kad sam shvatila da sam ušla u možda najveći Starbucks u kojem sam ikad u životu bila u kojem bi se čula muha- kad bi Korejci dopustili da obitava tamo. I dok su naše dvije tweensice s kojima smo bili na putovanju pjevale svaku ali SVAKU K-POP uspješnicu koja se čula po dućanima i shopping centrima, mene polako ali sigurno sluđivala nespojiva energija njihovog uzbuđenja (djevojke su ipak odrasle u Hrvatskoj, glasne su i vrlo aktivne) i korejskog vrlo vidljivog neuzbuđenja.
Dok Azija koju dobro poznajem, ona južnija, poput Tajanda, obožava bijele turiste, do mjere da će vam, ako ste iole normalna osoba a ne emotivni predator koji traži obožavanje, to brzo postati iritantno i podsjećati vas na kolonijalizam, u Koreji je stav potpuno drugačiji: kao da se niste pojavili, ili čak kao da malo smetate jer ne poznajete, bar ne do kraja, pravi način života u ovom fascinantnom gradu koji je dobio Olimpijadu 1988. kao poticaj za razvoj. Ne možete, unatoč svim referencama uhvatiti ono nešto iskonski njihovo, neuhvatljivo. Patnje, siromaštvo, sukobe s Japanom, bratoubilački rat sa Sjevernom Korejom? Nisam bila sigurna, nije nam dostupno na njihovim blijedim licima, koja su silovito izbjeljivali (urbana legenda kaže da je to razlog zašto su toliko dobri u polju kozmetike) i skrivali od sunca. No meni se čini da su vrlo svijetli- Indonezija, Tajland ili Vijetnam, poznatiji mi iz ranijih putešestvija, mnogo su2 tamniji, na razne načine. Djevojčice su stoti put zaurlale kad su ugledale Olive Young, drogerijski lanac poput Sephore, Douglasa ili Mullera, pretpostavljam viralan s obzirom na količinu dućana po Seulu (bezbroj), a i veličinu određenih prodajnih mjesta. U nekima zaista imaš osjećaj da si u svemirskom brodu: sve je dostupno, od kave i sladoleda, do slušanja CD-a i ploča (slušale smo Charlie XCX, Blackpink, NMIXX i Pearl Jam) do kabina za isprobavanje pudera, u kojima je profesionalna rasvjeta i vizažist. Ne mogu ni nabrojati sve maske za lice koje sam kupila, što za poklone, što za regeneraciju nakon povratka (koji je trajao 27 sati).
Srećom, plaća se u wonima, pa je lako potisnuti koliko si novaca potrošio u space shuttle drogeriji. Zlu ne trebalo, kupila sam par maskica s filterom za povratak u prljavi zagrebački zrak. Korejci ih često nose: navodno je u Seulu u toplijim danima prisutna sitna prašina koja konstantno nadražuje grlo. Čovjek bi prvo pomislio da je to od gomile automobila – no većina vozila je električna, što se pokazuje kao opasno, jer te aute zaista ne čuješ, a promet je kaotičan i pješaci se pretjerano ne uzbuđuju oko propuštanja automobila na manjim ulicama. U shopping dijelovima auti često strpljivo stoje propuštajući rijeke prolaznika. Kaže mi kum da su to turisti: ali kako su većinom Japanci i Kinezi, teško mi je u brzini i gužvi razaznati koliko ih je.
Ono gdje sam bila sigurna da smo okruženi strancima je stari grad, prepun kućica koje nazivaju Hanok, gdje i danas žive ljudi, pa je zato cijela četvrt „crvena“, što znači da vas konstantno znakovi upozoravaju da se ne zadržavate ispred kuća i ne razgovarate glasno kraj prozora. Ali nitko nikad u Koreji ne razgovara glasno, pa to upozorenje mora biti za turiste!
Do te mjere sam htjela otvorenu, direktnu, glasnu komunikaciju, ili neko kršenje pravila u kojem ćemo onda svi zajedno uživati (ili barem doživjeti katarzu), da sam se mišlju vratila na Beef, seriju o svađi u prometu koja se pretvori u potpuno razaranje života. Je li moguće da se ijedan Korejac posvađa?! Iz moje je perspektive izgledalo da se uzrujavam samo ja – oni su me stameni, čvrsti način upozoravali da nisam: mirno stala u red, ponijela svoje smeće sa sobom, jedno 5 kilometara uz rijeku ili jezero, (nigdje ne postoje kante, baš nigdje, svi vi koji mislite da je Možemo prestroga sekta u Koreji biste brzo promijenili mišljenje), shvatila da je u restoranu moguće naručiti bocu vina (rijetko čaše), shvatila da se s pićem ne smije ulaziti nigdje (ostavlja se na specijalno dizajniranim postoljima ispred dućana ili institucija, a piće će vas, jednako uredno i netaknuto čekati na tom mjestu satima.
Mislite: pa što, samo ga ostavite, ako vam se više ne pije, zar ne? Vraga. Sve je pokriveno kamerama. Big Brother vas promatra. Sve se snima. Naravno, sumnjam da bi me policija lovila jer sam plastičnu čašu s rastopljenim afogatom okrutno napustila, ali, teško je zapravo znati, jer apsolutno nitko nikada ne ostavlja ništa za sobom – Leninu su prijateljicu u metrou upozorili da joj je na pod pao komadić gumice za kosu, velik kao ličinka.
Početkom travnja sezona je cvjetanja drveta trešnje
Znate li što su hallyu, hanbok i nunchi?
Nesrazmjer između eksplozivnog vala (koji su Kinezi, možda i ljubomorno, nazvali hallyu, što u prijevodu s kineskog doslovno nači „korejski val“) i njihove naoko nezainteresiranosti nisam mogla spojiti u isti identitet tijekom svih deset dana. O sebi sam naučila i da sam nepopravljivo staromodna- najljepše mi je bilo sjediti u tradicionalnoj čajani u koju čovjek ulazi bos, rezati meso škarama (vrlo standaran dio bepteka). Naravno da smo morale odjenuti i hanbok, tradicionalne haljine s kojima besplatno možete ući u palaču savršenog gemantijskog položaja u odnosu na obližnju planinu i potok („planina straga, rijeka sprijeda“ je doista jedno od pravila gradnje istoka, taj se pojam u staroj Koreji nazivao Baesanimsu).
Palača izgrađena po principu Baesanimsu
Opet – čistoća, mir, strpljenje, tišina, i sigurnost. I to je jedna od najvećih lekcija Seula. Sve možete ostaviti potpuno sigurni da će vas dočekati kad s vratite s toaleta- torbicu, novčanik, vestu, kompjutor. Prilikom odlaska kući, sa sobom smo ponijeli dodatnu torbu K-beauty proizvoda, odlične korejske dizajnere torbi, cipela i jeansa (mnogo jeftinije a zanimljivije stvari nego europske), ali i lekciju iz nunchija. Još jedan pojam koji smo naučili. To je sposobnost osjećanja atmosfere u prostoriji, bez da vam ju itko objašnjava. Reading the room, rekli bi Amerikanci, utemeljen u dubokom uvjerenju da je zajednica organizam, i da individua i njezini osjećaji nemaju vrijednost zasebno, već samo u pripadanju.
Unatoč svim fashion and trendy smjerovima koje oduševljava svijet (s posebnim naglaskom na social, rekla bih), Koreja i dalje živi tiho zajedništvo. Pravila nunchija (a brz nunchi je vrhunska kvaliteta koju kao čovjek možete imati) su da nikad ne budete glasniji od najglasnije osobe koja je već u prostoriji (što vrijedi i za javni prijevoz, ustanove, kafiće, ali i ulicu), da osjetite kako se ljudi osjećaju bez potrebe da direktno ili iskreno to iskomuniciraju (da vam moraju nacrtati svoje stavove i osjećaje), da ne prekidate druge (velik izazov za nas). Nakon deset dana, zaista sam imala osjećaj da se vraćam iz drugog svijeta. S Marge Sherwood torbama, Amuse custom made sjajilima, kimchijem s aerodroma i hanbok odjelcem za mini pudlu moje kume. I lekcijom iz nunchija, koja bi, učinilo mi se kad sam se vratila u realnost, dobro došla zapadnom svijetu.
Fotografije: Unsplash, Profimedia, Shutterstock, privatni album
