Postoji nešto radikalno nepristojno i hrabro u potrebi da žena – i to žena s biografijom, s tijelom koje pamti nužno duboko, toksični patrijarhalni i nacionalistički sustav, i poraz unutar njega i pobjede – stane na scenu na svoj pedeseti rođendan i kaže: “Gledajte me, ali stvarno me gledajte.” Upravo to čini Ja, glumica! – monodrama u kojoj se legendarna Daria Lorenci Flatz koja se ne skriva iza forme, nego je razara iznutra, gotovo opsesivno.
Autorsko-izvođački projekt Darije Lorenci Flatz (u suradnji s Anom Tonković) ne pokušava “ispričati priču”. One u ovoj monodrami proizvode stanje. Stanje preopterećenosti, rascjepa, stalnog pregovaranja između identiteta koji nisu kompatibilni, ali su nužni za preživljavanje. I tu predstava pogađa u srž suvremenog trenutka jedne žene-majke-glumica: identitet više nije pitanje izbora, nego logistike.
Lifestyle eksploatacije
Već u prologu, kroz gotovo manijakalnu koreografiju svakodnevice, uspostavlja se ključna dramaturška linija – tijelo kao radna jedinica. Multitasking konačno nije lifestyle, nego oblik eksploatacije.
Žensko tijelo (p)ostaje platforma na kojoj se simultano odvijaju majčinstvo, karijera, emocionalni rad i društvena reprezentacija. Ono što se često romantizira kao “ženska snaga”, ovdje se ogoljuje kao iscrpljujući mehanizam preživljavanja.
I upravo tu ulazimo u prostor postfeminizma. Ne tek kao oslobođenja, nego kao opasne zamke. Predstava lucidno razotkriva paradoks: žena danas može sve, ali upravo ta mogućnost proizvodi novu vrstu pritiska. Moraš biti majka, ali i poželjna. Umjetnica, ali i tržišno relevantna. Aktivistica, ali “dopadljiva”. Radikalna, ali ne previše.
Taj niz kontradikcija kulminira u gotovo grotesknoj potrebi da se bude “sve odjednom” što izvedba briljantno ironizira kroz brze izmjene registara, od burleske do sirovog ispada bijesa.
Psovka ovdje nije efekt. Ona je struktura.
Jer između šutnje i psovke, kako predstava sugerira, ne postoji srednji prostor. Ili šutiš i pristaješ, ili psuješ i riskiraš. Daria Lorenci Flatz bira oboje. I upravo u toj oscilaciji nastaje najzanimljiviji sloj izvedbe: trenuci kada glas puca, kada se narativ raspada, kada ostaje samo tijelo koje diše, trza se, preživljava.
U tom je smislu predstava duboko, slobodan ću biti i ustvrditi – postsocijalistička. Ne u deklarativnom smislu, nego u svom emocionalnom pejzažu. Segment o dolasku iz ratnog Sarajeva u Zagreb jedan je od rijetkih trenutaka kada se izvedba usporava i dopušta tišini da progovori.
Daria Lorenci Flatz – politički identitet i gluma kao štit
Jezik, akcent, identitet postaju pregovaračko polje. “Vazduh/zrak”, “peškir/ručnik” nisu samo lingvističke razlike, nego simptomi prisilne prilagodbe i nasilne integracije.
Postsocijalistički subjekt ovdje nije herojski – on je fragmentiran, umoran, ali uporan. Glumica nastaje upravo iz tog rascjepa: kao strategija preživljavanja, kao mogućnost da se bude “netko” igrajući sve.
Izuzetno je zanimljiv dramaturški postupak segment concept storea ličnosti, gdje se identiteti (Umjetnica, Majka, Diva, Poduzetnica) izlažu kao proizvodi. To je možda i najpreciznija kritika neoliberalnog okvira u kojem danas egzistira umjetnica: identitet nije nešto što se posjeduje, nego nešto što se brendira. Svaka uloga ima svoju tržišnu vrijednost, svoju publiku, svoj algoritam.
Emocionalni i logistički rad
Feministička oštrica predstave ovdje je nemilosrdna. Majčinstvo se ne romantizira, nego secira: kao fizički, emocionalni i logistički rad koji ostaje nevidljiv i neplaćen. Istovremeno, odnos prema starenju tijela razotkriva brutalne standarde industrije – tijelo mora biti disciplinirano, optimizirano, popravljeno, stalno u procesu ispravljanja. Estetske intervencije, hormoni, treninzi- sve postaje dio jedne beskrajne borbe protiv vremena.
Ipak, predstava ne upada u zamku moraliziranja. Ona, na sreću, ne nudi rješenja, nego multiplicira kontradikcije u koje je suvremeni ženski subjekt zarobljen. Diva ismijava umjetnicu, poduzetnica prezire majku, majka sabotira sve ostale i u tom kaosu nastaje istina: identitet nije jedinstven, nego konfliktan.
Možda najdirljiviji trenutak dolazi kada izvođačica, nakon tog kaotičnog sudara identiteta, tiho kaže: “Sve vas trebam, sve sam to ja.” To nije pomirenje, no priznanje.
Kazališno, predstava funkcionira kao precizno tempiran stroj: ritmički je razigrana, fizički zahtjevna, ali ne samodostatna ili kako bi se popularno pojasnilo “pretenciozna”. Publika je stalno uvučena, provocirana, gotovo ucijenjena što sama predstava – izvođačica ironijski detektira kao “talačku krizu”. Taj odnos nije nužno ugodan, ali je nužan: gledatelj više ne može ostati pasivan.
U estetici koja oscilira između kabarea, performansa i ispovjednog teatra, Ja, glumica! uspijeva ono što je danas rijetko – proizvesti autentičnu nelagodu.
I na kraju, pitanje: što ostaje nakon svega? Ne samo katarza. Ne samo poruka. Ostaje puls. Ostaje snaga. Ubrzana, iscrpljena, ali uporna. Između šutnje i psovke – glas koji odbija nestati.
