Njezino ime je odjek ikonične glumice Sarah Bernhardt, ali ne: nije umjetničko – njezina je majka na porođaju pomislila kako malena Sara u sebi ima glumstvenost i dramatiku pa je odlučila da će imenom ovjekovječiti tu misao. Sara danas koristi srednje ime Bernarda samo kao B. pa svoje umjetničke radove, poput kamere za kratkometražni film „Arka“, za koji je ljetos na Pula Film Festivalu dobila nagradu „Nikola Tanhofer“, potpisuje kao Sara B. Moritz.
Na tu dodjelu nije otišla jer je tada proživljavala svoju najtežu životnu borbu, onu s rakom koji se proširio po njezinu tijelu. Priznaje mi da je crvenu haljinu koju je kupila za dodjelu tada gledala misleći da je nikada nigdje neće imati priliku nositi. Ipak, „obukla sam tu haljinu kada sam morala snimiti svoj govor zahvale za nagradu. Snimala sam samu sebe usred dnevnog boravka, pod visokom temperaturom i s lavorom u krilu jer sam imala strašne mučnine. Snimala sam se skoro dva sata jer sam morala uzimati pauze kako bih došla do daha. Često bih se i obeshrabrila i rasplakala. Bio je to jako težak dan. Taj je govor nekoliko dana poslije pušten u punoj pulskoj Areni, dok sam ja kod kuće bila u najtežoj fazi liječenja i najvećoj tuzi. Ni danas nisam u stanju pogledati sve videomaterijale snimljene tog dana. A haljina, još s etiketom, u ormaru čeka svoju pravu premijeru. Nisam je od tog dana ni vidjela.“
(UKRADENA) MLADOST
„Prvi susret s dijagnozom melanoma bio je prije 13 godina“, priča Sara koja je nedavno proslavila 38. rođendan. „Tada sam otkrila da je madež na mojim leđima zloćudan. Bila sam baš tipično izgubljeno dijete, studirala sam na fakultetu koji me nimalo nije zanimao i općenito sam uspješno i besciljno gubila dane.
Kad je potvrđeno da je madež maligan, obavila sam dodatnu operaciju i saznala kako su limfni čvorovi čisti te da se karcinom nije proširio. Nisam tada trebala dodatne terapije, nego samo kontrole. Okrenula sam si život naglavačke pod parolom ‘koliko god život još trajao, ne želim ići na posao s grčem u želucu’. Ispisala sam se s prvog fakulteta (učiteljska akademija, op. a.) bez razmišljanja i počela se pripremati za prijemni ispit na Akademiji dramske umjetnosti, smjer snimanje/fotografija.
Fotografija se već uplela u moj život dvije godine prije toga kao izborni kolegij i jako je brzo u meni zapalila ideju kreativnog i sretnog života. Tijekom studija sam se fatalno zaljubila u snimanje. Zaljubila sam se putem i u Mladena surađujući na njegovoj prvoj režijskoj vježbi pa smo tako zajedno ispratili sve akademske godine i diplomirali na isti dan 2020. godine. Vijest da je moj karcinom metastazirao čula sam krajem 2024. godine kao odrasla jedinka od 36 godina. Ovaj je put dijagnoza puno teža, ali više nisam izgubljeno dijete, nego žena koja stoji iza svojih odabira i voli svoj život u potpunosti.“
JAVNA BORBA
Saru sam počela pratiti u umjetničkim krugovima, slučajno. Prvo sam primijetila lirsku estetiku, besprijekoran stil, specifičnu plavu kosu zbog koje pomalo podsjeća na mladu Gwyneth Paltrow te njezine zanimljive objave – sve dok jednog šokantnog dana nije objavila da se njezin melanom vratio. „Prvi instinkt mi je bio da izbrišem društvene mreže i nije me bilo dva mjeseca. Nisam se mogla nositi s banalnošću koja tamo dominira i težinom svog života istodobno. Mislim da općenito imam jak instinkt za dokumentiranjem života, iako i dalje nisam sve pokazala na društvenim mrežama. Ne mogu stisnuti ‘objavi’ na fotografiju svog tijela od ljetos, npr. imala sam izražene modrice i izbočine na mjestu gdje je bio najveći tumor. Pravi dokumentarist bi to objavio. Ja i dalje filtriram, ali to što objavljujem je 100% iskreno i u nadi da će nekome, tko prolazi isto ili slično iskustvo, pomoći.“
Sjećaš li se uopće prve dijagnoze, prve borbe? „Sjećam se obje dijagnoze. Prvu sam naslutila u telefonskom pozivu kada mi je medicinski djelatnik uzrujano rekao da su došli rezultati biopsije mog madeža i da trebam hitno, isti tren, doći u bolnicu. Sve što je tada uslijedilo zapravo ne vidim danas kao borbu, nego kao neki wake up call. Ovu dijagnozu koja se dogodila krajem 2024. godine osobno smatram ‘pravom’. Nastupila je puno grublje – završila sam na hitnom prijemu s kolabiranim lijevim plućnim krilom. Vijest sam primila ležeći s drenom u plućima u sobi za reanimaciju na odjelu Hitne pomoći. Saznala sam da imam metastaze na pleuri i u limfnim čvorovima abdomena i poprsja – moj se melanom vratio, okrutno jači. Nikad nisam bila u većem crnilu. Prvih šest mjeseci sam pila ciljanu terapiju.
Odlično sam reagirala na nju, no ona u pravilu rijetko kome ostane trajnije rješenje. Terapija mi je prestala djelovati te je bolest naglo i brzo napredovala. Fizički sam se počela osjećati sve lošije pa me onkolog stavio na liječenje imunoterapijom. Ljeto 2025. godine nikada neću zaboraviti, iako ga se ne sjećam u potpunosti. Primala sam terapije te sam 52 dana u kontinuitetu imala visoku temperaturu uz iznimno jake treskavice i bolove. Nisam mogla jesti, imala sam jake mučnine, gubila sam na težini… Borila sam se, a ležala. Do bolnice bi me Mladen doslovno odnio, toliko sam bila slaba.“
Kako tvoj partner i tvoja obitelj podnose borbu protiv raka? „Mislim da nisam mogla imati bolji sustav potpore. Na njima nikad nisam nanjušila strah ili očaj, nego naprotiv – čistu snagu i optimizam. Nisam se morala brinuti kako su oni, već samo kako sam ja, a to je neprocjenjivo kada proživljavate ovako nešto. Moj Mladen je preuzeo na sebe sve što je mogao i rekao mi da ja imam jedan jedini zadatak, a to je ozdraviti.“
MIJENJA LI BOLEST UMJETNIČKI DNK
„Ako išta, osjećam se budnije. Ova mi je borba donijela iznimno jaku potrebu da se izrazim. Samu sebe, beskompromisno. Da se vratim nekim svojim počecima, a to su bili autoportreti. Započela sam davno svoj kreativni put u sobi u kojoj sam odrasla, uz svjetlo prozora i s knjigama i jastucima u ulozi stativa te svaki dan stvarala nešto ni od čega. Ova borba donijela mi je nostalgiju za tim žarom koji sam tada imala i rasplamsala potrebu da uz suradnje koje volim i na kojima sam zahvalna ponovno potražim i svoje autorstvo koje ne treba ničije finalno odobrenje, osim mojeg, ako i to.
Proces snimanja autoportreta došao je kao naručen. Moje je tijelo već u regresiji, a ovim sam procesom i psihološki tražila taj bijeg od stvarnosti vraćajući se na neke svoje početne kreativne postavke. Rekao mi je Mladen da me dugo nije vidio da radim nešto za sebe s takvim osmijehom na licu, a ako to nije znak da sam na dobrom putu, što je?“
MODA
Saru sam upoznala opet slučajno, u jednom modnom ateljeu u koji smo obje ušle kupiti svoj željeni piece – ja bijelu čipkanu haljinu, ona ružičasti kaput, za svoj prvi izlazak nakon uspješne, ali teške terapije. Nekoliko dana kasnije ću je vidjeti na modnoj reviji brenda Lokomotiva – na obrazima rumenilo koje je savršeno pristajalo uz novi kaput. „Odradila sam sva četiri ciklusa kombinirane imunoterapije. To mnogi ne izdrže i više od toga se ne smije primati. Nakon toga se prima samo jedan od ta dva lijeka, svaka dva ili četiri tjedna, i to do maksimalno dvije godine nakon početka liječenja. U principu, sve ovisi o tome kako će moje tijelo zadržati odgovor pa shodno tome tim za melanome odlučuje o daljnjim koracima. Majčinstvo je česta tema razgovora s mojim onkologom u kojeg imam potpuno povjerenje i koji zna da je to bio moj idući životni cilj prije nego što se ovo sve dogodilo.
Moje je tijelo definitivno pokazalo pozitivan odgovor na imunoterapiju i svi tumori se smanjuju. Treba pratiti stanje i vidjeti hoće li se tako nastaviti – hoće li tumori skroz nestati, hoće li mirovati, hoće li nastajati novi… Puno je tu još upitnika, no pričali smo o zamrzavanju jajnih stanica i izgledno je da ćemo to napraviti u skorije vrijeme.“
POVRATAK POSLU
„Moja je borba imala i fizičku komponentu – oslabila me. Vraćam se sad polagano i na trening i na posao. Za početak bih voljela raditi neke manje projekte, nisam još spremna za snimajuće dane koji traju više od 12 radnih sati. Iako mi i oni nedostaju. Ljubav je na setu.“
Kako je biti snimateljica u muškoj industriji poznatoj i po seksualnom zlostavljanju i po mizoginiji?
„Osobno nemam loših iskustava, na sreću. Danas je nekako i više snimateljica. Kada sam tek upisala Akademiju, to se taman počelo mijenjati nabolje, iako nikada neću zaboraviti jednu vježbu u TV studiju kada smo igrom (ne)sreće na sve tri kamere bile žene. Kada je to ugledao neimenovani stariji profesor, postavio se u neki polučučanj i tepajući nas pitao: ‘Kaj bute vi to mogle, curice?’ Rasturile smo, možda i u inat. Ipak mislim da su takvi baš ekstremni primjerci razmišljanja danas u ropotarnici povijesti. Konkretno, čini mi se da je najveća pozitivna promjena u igranom filmu, više nam se ‘vjeruje’, ali nažalost još čekam vidjeti ženu kao direktoricu fotografije na većem komercijalnom ili reklamnom projektu. Nadam se ne još dugo.“ A što je tvoj san? „Kombinacija“, smije se. „Mislim da je super imati nišu, ali osobno volim isprobavati i druga područja koja nam se otvaraju. Rad na filmu me iznimno veseli, no realnost je da se kod nas malo filmova snima i nerealno je očekivati da ću kao direktorica fotografije (snimateljica) samo od toga živjeti. Pogotovo zato što film često podrazumijeva i dugogodišnje pripreme. Jako volim dobar set, smislen koncept i priliku da se kreativno izrazim, a to nalazim i u modnim i u reklamnim snimanjima. Jednako se veselim kada dobijem priliku odraditi editorijal, kao i key visual reklamnu fotografiju. Često me klijenti angažiraju da napravim i fotografije i videomaterijale koje onda sama montiram. Nemoguće mi se opredijeliti za samo jedno, mislim da moj nedijagnosticirani poremećaj pažnje to ne bi mogao podnijeti.“
TRAUMA I LJUBAV
Nevoljko pitam Saru kako ovakva trauma utječe na ljubavnu vezu, posebno kod tako mladih ljudi kao što su ona i Mladen, ali to je ugao borbe protiv bolesti o kojem se rijetko progovara. „Mislim da ćemo potpuniji odgovor imati tek kada ovo bude daleko iza nas, sad smo još u fazi da se nadamo tom razdoblju, ali živimo dan po dan. Mogu reći da je meni na trenutke bilo jako teško biti prisutna. Ma bila sam i teška, u početku je bilo dana kada nisam htjela ništa planirati jer nisam mogla zamisliti da ću te planove doživjeti. Njega je to ljutilo pa je isto bio težak. Nitko nije bio u krivu ni u pravu. Tražili smo se, tražimo se, ali zasad se uspješno nalazimo već 11 godina pa vjerujem da ćemo i dalje. Mislim da smo sad u duši jako stari ljudi. I okej smo s tim. Mislim da kao par znamo bolje prepoznati koje je sitnice bolje prešutjeti i ne uzrujavati se i trošiti energiju. Sigurno više cijenimo prilike koje imamo, makar one bile bazične kao što je šetnja Maksimirom ili pak odlazak u restoran na dobru večeru. Prije nekoliko mjeseci to je baš bio dalek san. Osjećam se fizički bolje i mogu se više kretati, za početak. Neizostavna nam je jedna zajednička duga šetnja svaki dan s našom hrticom Tisom. Najčešće odemo u prirodu i bauljamo barem sat, sat i pol. Volimo otići jednom tjedno u kino, a trenutačno gledamo filmove koji su nominirani za nagradu Oscar (filmaši alert). Iako volim gledati i neke razbibrige kao što je serija ‘U uredu’ koja na mene ima učinak poput kvalitetne psihoterapije. Trenutačno čitam ‘Grad u oblacima’ na preporuku moje majke knjižničarke. Ona ga je čitala tri puta pa sam uvjerena da tu ima nečega. Cijenimo više jedno drugo, ma koliko god to klišejasto zvučalo. Bitno je koga si odabrao za ‘u dobru i u zlu’ jer nikad ne znaš kad će se ijedna od te dvije krajnosti prikrasti u tvoj život.“
Smatraš li se survivoricom?
„Uh, smatram se survivoricom u smislu – ok, preživjela sam razdoblje iza sebe. Bilo je baš teško, slomilo me, ne znam kako, ali tu sam. Nisam baš cijela, ali valjda to nitko i ne očekuje. Potonem na momente, ali generalno uvijek uđem u neki fight mode i ne dam se. I nije taj fight uvijek ljutnja. Pričala sam sa psihologinjom o tome i ona je dobro zaključila – meni nikako ne paše onaj ‘ljuta sam na svoj karcinom i sad ću ga razbiti, idemo u borbu’ pristup. Više sam tip – ‘ok, ti si imao svoje vrijeme, ajmo se dogovoriti da sad dolazi moje vrijeme’. Tako se ja borim i tako preživljavam i živim. Mislim da je točniji termin za mene da sam fajterica.“
