Njezin put u aerial svijet nije bio unaprijed isplaniran, a iz ljubavi prema plesu koju njeguje od djetinjstva sasvim spontano otkrila je svilu i u njoj pronašla nešto što ju je potpuno osvojilo. S vremenom su se nizali treninzi, nastupi i nova iskustva koja su je oblikovala i kao umjetnicu i kao osobu, a danas u novoj ulozi majke, Paula Šolc, pokušava uskladiti sve dijelove svog života.
Upravo taj balans između obitelji, umjetnosti, osobnog rasta i fakulteta ono je što njezinu priču čini bliskom i inspirativnom, a mi smo razgovarali o njezinim počecima u aerialu, izazovima na tom putu te o tome kako danas balansira između majčinstva i ljubavi prema plesu.
Kako si se prvi put susrela s aerial plesom?
Prije aeriala bavila sam se plesom tako da je taj dio mene oduvijek bio tu. Mama mi je tada radila, a i dan danas radi u jednom centru za kulturu gdje sam prvi put vidjela ples na svili. Izgledalo mi je zanimljivo, izazovno i nešto u potpunosti novo pa sam odlučila probati.
Sport je nešto što me oduvijek zanimalo i vrlo sam strastvena oko treniranja, to je jedan neizostavni dio mene koji me ispunjava i svaki izazov prihvaćam otvorenih ruku. I dan danas zahvalna sam što sam se odvažila i otišla na taj prvi trening i što sam imala najbolju trenericu Martinu koja mi je prenijela svoju ljubav prema tom sportu i gurnula me u ovaj svijet.
Strast se razvila spontano?
Razvilo se spontano. Brzo sam sve lovila i uživala sam u svakom treningu, nisam se ni okrenula odjednom sam vodila treninge i nastupala. I svaki put kad posumnjam u sebe ili u put koji sam odabrala, život me nekako uvijek vrati plesu na svili.
A najizazovniji trenutak te dinamične karijere?
Uh, sve. Iako mislim da mi uloga trenera prirodno leži, bilo je izazovno krenuti. Bilo me jako strah zapravo najviše s odraslima kako ću zadržati neku razinu autoriteta budući da sam bila mlađa od svih polaznika kada sam počela voditi treninge. Također, nastupi su uvijek veliki stres, koliko god se dobro pripremio uvijek imaš osjećaj da je moglo bolje i nađeš sto i jednu grešku.
Želimo čuti priču o obiteljskom cirkusu…
Mislim da sam imala puno lijepih nastupa i prekrasnih uspomena, upoznala sam predivne ljude i umjetnike i na tome sam uvijek zahvalna. Ono što mislim da je za mene mentalno i fizički bilo najzahtjevnije je period koji sam provela u jednom manjem obiteljskom cirkusu.
S njima sam živjela u kamp prikolici, putovala iz grada u grad i nastupala skoro svaki dan, ponekad i po dvije predstave dnevno. Takav način života izazovan je, ali je meni u tom trenutku donio mir kakav sam tada trebala i jedno zanimljivo iskustvo koje ću sigurno prepričavati svojoj djeci jednog dana.
A onda je došla uloga majke…
Moj život se promijenio iz temelja, a i ja skupa s njim. Rodila se jedna nova ja, koju tek malo po malo upoznajem i pronalazimo zajednički jezik. Kylian je iz mene izvukao emocije koje se riječima ne mogu ni opisati, mjesecima sam samo plakala od količine ljubavi koju osjećam i bilo mi je stvarno teško smiriti sve emocije u sebi, a oduvijek sam zapravo bila poprilično zatvorena osoba.
Biti Kylianova mama ispunilo je moj život i mene više nego što sam ikada mogla sanjati, iskreno mogu reći da je to iskustvo, ljubav, povezanost koja se riječima teško može opisati.
Kako balansiraš brigu o bebi i treninge?
Jako teško, osim s nedostatkom vremena borim se tu pomalo i sama sa sobom. Teško mi je odvojiti se od Kyliana, ali malo po malo pokušavam pronaći neki balans jer kada ne treniram i ne radim na sebi ni ja nisam zadovoljna niti ispunjena. U konačnici ako nisam sretna to nije dobro ni za njega. Nedostatak vremena također igra veliku ulogu, ali vjerujem da ću s vremenom pronaći način da uspijem odraditi sve za sebe, ali i biti maksimalno s njim.
Majčinstvo je, pretpostavljam promijenilo pogled na tijelo i fizičke mogućnosti?
Kratko i jasno da. Dok sam još bila trudna nastupala sam do nekih skoro 5 mjeseci trudnoće, već pred kraj postalo mi je teško, ali isto tako nisam lako prihvaćala činjenicu da više fizički nešto ne mogu raditi. Trenirala sam do kraja trudnoće, a kad se Kylian rodio okupirala sam se njime. Iako sam se zapravo jako brzo vratila u formu, nezadovoljstvo s izgledom i prihvaćanjem sebe i svojeg tijela je ostalo.
I dalje se borim s time, i dalje mogu reći da velik dio vremena nisam zadovoljna sama sa sobom, ali radim na tome i trudim se voljeti sebe. Mislim da ima nešto i u tome da predaješ svoje tijelo da bi stvorio život i onda ga othranio i tu pomalo izgubiš sebe, s vremenom mislim da se ponovno pronađeš.
Jesu li se neke nove rutine ili prioriteti uspostavili?
Naravno, prioritet je sada obitelj. Moj dan vrti se oko Kyliana i sve što radim u danu radim da bi on bio sretan i svaka njegova potreba zadovoljena. Svoju ulogu mame shvatila sam vrlo ozbiljno i trudim se dati mu najbolje od sebe što mogu.
Rutina je također drugačija, pokušavam uvijek održati neki raspored s hranjenjem i spavanjem, između toga je puno puno igranja, čitanja, odlazaka u park, a na kraju dana idem spavati zapravo kad i on, stoga najviše pati rutina ispijanja kava s prijateljicama i treninzi, a pomalo i partnerski odnos.
Postoji li nešto što više nikad ne bi radila nakon ovog novog životnog poglavlja?
Ne mogu izdvojiti nešto što ne bih radila, mislim da mame i tate mogu sve, najbitnije je da je prioritet i dalje dijete. Definitivno izlasci i druženja u mjeri u kojoj su bila prije djeteta za mene više nisu moguća niti imam želju za njima, sada najveću sreću pronalazim kada navečer legnem s njim u krevet i spavam pored njega znajući da on osjeća mir i sigurnost jer je mama tu.
Što ti je trenutno najveći fizički i mentalni izazovi?
Teško je izdvojiti jedno, fizički sam iscrpljena jer je Kylian u fazi da ako skreneš pogled na sekundu on se već popeo na blagovaonski stol i sjedi na njemu i jede čokoladu koju si je sam otvorio (true story haha).
Mentalno je isto tako izazovno jer ispituje granice, tek uči regulirati emocije, a učim i ja zajedno s njime. U svakom pogledu, izazovno je biti mama, a još izazovnije balansirati to s nekim svojim osobnim željama i potrebama.
Koji su tvoji planovi za budućnost u aerial plesu?
Puno trenirati, ulagati u sebe, učiti od drugih i napredovati što više mogu. Nadam se jednoga dana, kada ću se osjećati spremno, otvoriti svoj studio i ponovno trenirati druge.
Fotografije:
@iklex, @konstantni_pomfrirogenet, Fran Lauš
