Povod ovom razgovoru nova je site-specific svjetlosna instalacija AWAKE, kojom međunarodno istaknuta umjetnica Šejla Kamerić ponovno suptilno i odlučno, u isto vrijeme, intervenira u javni prostor. U dvorištu MuseumsQuartier u Beču umjetnica oblikuje ambijent nalik bdjenju – odnosno, prostor koji istovremeno okuplja i destabilizira, pozivajući tako na zajedničku refleksiju izvan sigurnih i unaprijed zadanih narativa. U koje smo, ionako, svakodnevno upleteni. Vlastitim ili tuđim odlukama. Tijekom jedne večeri, 25. travnja 2026., posjetitelji će postati sudionici ove krhke koreografije svjetla, tišine i iščekivanja, gdje se čin paljenja svijeće pretvara u gestu kolektivne budnosti.
Razgovor koji slijedi nadovezuje se upravo na tu tenziju između intimnog i političkog koja prožima cijeli opus ove umjetnice. Kamerić govori i o novoj vrsti budnosti: onoj koja zaobilazi navikunuti “spektakl”.
Šejla Kamerić – od nelagode do empatije do odgovornosti
Rođena u Sarajevu 1976. godine, Šejla Kamerić izgradila je međunarodno prepoznatu praksu na sjecištu osobnog iskustva i šire društvene stvarnosti. Njezini radovi – od EU/Others (2000.) i Bosnian Girl (2003.) do recentnog CEASE (2024.) dosljedno otvaraju pitanja identiteta, sjećanja i političke odgovornosti, često transformirajući javni prostor u mjesto susreta, nelagode i empatije.
Kamerić je izlagala u institucijama kao što su Tate Modern u Londonu, Centre Pompidou u Parizu, MACBA u Barceloni, Musée d’Art Moderne de la Ville de Paris, Museum Boijmans Van Beuningen u Rotterdamu, Istanbul Modern i MMCA u Seoulu. Ove godine sudjelovat će na dvije velike globalne manifestacije: Manifesta Biennale i Mardin Biennale. Upravo iz te pozicije nastaje i AWAKE – kao privremeni, otvoreni prostor u kojem se osobno i kolektivno prepliću, a gledatelj više nije tek promatrač, već aktivni sudionik.
Kako za vas osobno izgleda “budnost” danas – u političkom, ali i intimnom okviru?
Buđenje je otvaranje očiju, ali i pokretanje svih drugih čula. To znači biti svjestan sebe i svog okruženja. Biti budan danas znači ne biti zaveden mrakom mržnje i pohlepe. U svakom smislu, za mene budnost znači biti otvoren, osjećajan, empatičan, razuman i oslobođen predrasuda i mržnje. Ako želimo promijeniti putanju kojom srljamo u ratove i ekološku kataklizmu, moramo se probuditi.
Što vas je vodilo u stvaranju rada AWAKE i kako je nastajala njegova ideja kao prostora zajedničkog bdijenja? Kao ritual oslobođenja od tuge, gubitka…?
Kroz cijelu svoju karijeru na različite načine bavim se sjećanjem, tugom i gubitkom. Kao tinejdžerka preživjela sam rat, a umjetnost mi je pomogla da nađem način da to iskustvo artikulišem. Ne kao terapija, nego kao prostor u kojem se osobno iskustvo može prevesti u širi društveni kontekst. Iz toga je proizašao moj interes za spomenik, odnosno pitanje što spomenik danas može biti. Kako napraviti spomenik bez završetka, bez konačnosti – bez jasne točke koja zatvara priču, bilo da je to smrt ili pobjeda.
Živimo u permanentnoj krizi i taj osjećaj nestabilnosti je nešto što me direktno dovelo do rada AWAKE. Zamišljen je kao intervencija u javnom prostoru koja podsjeća, ali i upozorava. Koristim poznate elemente – svijeće i rotaciona svjetla koja se u intervalima pale. Taj ritam svjetla i pauze tišine čini da rad funkcionira kroz vrijeme i iskustvo.
AWAKE je refleksija, ali i želja za buđenjem i ujedinjavanjem. Na neki način, ovaj rad funkcionira poput alarma – podsjeća na gubitke, ali i na to da nije sve izgubljeno ako se osvijestimo. Upravo iz tog prostora dolazi i ideja zajedničkog bdijenja, kao trenutka u kojem postajemo svjesni sebe i drugih.
AWAKE započinje kao intimno iskustvo, ali se brzo pretvara u kolektivno – govori li to nešto i o načinu na koji danas dijelimo traumu i sjećanje?
Želim da stvaram prostore u kojima možemo da se povežemo – da se oslobodimo, ali i prepoznamo. AWAKE bi trebao tako funkcionisati. Transformacijom dvorišta MuseumsQuartiera u prostor nalik spomeniku ili bdijenju, iskustvo ne ostaje isključivo na individualnoj razini.
Svjetlost svijeća i rotacija svjetla uspostavljaju situaciju u kojoj privatna refleksija prelazi u kolektivnu prisutnost. Posjetitelji nisu samo promatrači, već sudionici. Svi su pozvani da zapale svijeću, odvoje trenutak za sebe, prisjete se, pomole ili odaju počast. Tom malom, ali bitnom gestom briše se granica između individualnog i kolektivnog, a odgovornost više nije apstraktna ideja, već iskustvo koje se dijeli u realnom vremenu.
U kojoj mjeri vjerujete da umjetnost danas još uvijek može proizvesti stvarnu društvenu ili političku promjenu?
Promjene dolaze od nas samih, od naše spremnosti da se mijenjamo. Ako želimo bolje, moramo i sami biti bolji i željeti bolje drugima. Umjetnost može utjecati i na pojedinca i na društvo. Može nam pomoći i danas, upravo onako kako je to činila oduvijek kroz povijest, od našeg nastanka.
Kroz umjetnost bilježimo, učimo, dijelimo iskustva, sjećamo se, tješimo, opuštamo. Tako se i mijenjamo. A promjene na bolje su nam itekako potrebne danas i umjetnost je možda jedno od rijetkih mjesta gdje još uvijek možemo zamisliti da su moguće.
Kako je majčinstvo utjecalo na Vašu umjetničku praksu, izbor tema i način rada?
Umjetnost često traži sebičnost, dok majčinstvo gotovo uvijek podrazumijeva potpunu nesebičnost. Upravo to objašnjava kompleksnost koju uloga majke-umjetnice može da nosi. Kako biti posvećen i jednom i drugom, a ne slomiti se i posustati, kako ostati vjeran sebi.
Mnogo je pitanja, mnogo žrtve, ali prije svega mnogo ljubavi i strpljenja. Imam troje djece, zahvalna sam što imam iskustvo majčinstva, što su mi se otvorili emotivni prostori koje ranije nisam mogla ni zamisliti.
Djeca su moj korektiv, radi njih sam nježnija, radi njih se budim ranije, živim zdravije. Istovremeno, osjećam i sve društvene pritiske koje majčinstvo nosi. Dok sam bila trudna s prvim djetetom, jedan kolega mi je rekao da trudnoća ne treba da bude ni prioritet ni prepreka za projekat na kojem radim. Takva vrsta nerazumijevanja majčinstva je, nažalost, sveprisutna.
Osjećam odgovornost, a i potrebu da se bavim takvim temama – onim koje su mi bliske, ali i društveno važne. To su često potisnuta ili marginalizirana iskustva o kojima je važno govoriti.
Može li se briga, empatija i zajednička pažnja promatrati kao politički i feministički čin unutar umjetnosti?
Ne samo da mogu, nego je upravo to danas nužno. Briga i empatija često se doživljavaju kao nešto privatno i nevidljivo – upravo patrijarhat podupire tu ideju. Na taj način se gradi sistem iskorištavanja koji je pun toksičnih odnosa i podjele. Isticanje bazičnih vrijednosti, u koje briga i empatija spadaju, danas su važni politički činovi.
U korumpiranom patrijarhalnom kapitalističkom društvu važno je isticati ljudske vrijednosti i graditi odnose na bazi nesebične ljubavi. U tom smislu, za mene je važno da te vrijednosti postanu vidljive i prisutne i u umjetničkom prostoru.
Ne kao sentimentalna gesta, nego kao svjesna pozicija. Briga znači preuzeti odgovornost za druge, empatija znači pokušati razumjeti, a zajednička pažnja znači ne ostati ravnodušan. Sve to je važan dio feminističke borbe. To je način otpora, ali i mogućnost da zamislimo drugačije odnose među ljudima.
Kako danas definirate svoj odnos prema feminizmu u odnosu na početke vaše karijere?
Starija sam, imam više iskustva, više znanja, razumijevanja i tolerancije. Nekad sam bila isključivija, a i lakše me je bilo isprovocirati i uvrijediti. Danas mi se te greške rjeđe dešavaju, što mi daje mir da se bavim važnim stvarima.
Baš zbog toga mogu detaljnije sagledati i sebe i svoje okruženje, ali i vratiti se nekim ranijim radovima. Tako je nastala nova serija i izložba za muzej Fotografiska pod nazivom EX YOU. Pitanja poput transgeneracijskog nasljeđa i mogućnosti da se zamisli drugačija, slobodnija slika sebe, kao i načini da se naslijeđene traume prekinu, bili su okosnica te serije i istoimene izložbe.
Tako sam se vratila i radu Bosnian Girl. Pokušala sam istražiti načine na koje se žensko tijelo može osnažiti – iscrtavanjem drugačijih simbola od onih koje je grafit u tom radu nosio. Prvo sam dala kameru svojoj desetogodišnjoj kćerki; željela sam vidjeti kako ona vidi moje tijelo. Nakon toga smo te fotografije dalje dorađivale, brisale i oduzimale dijelove tijela na koje je ona na kraju docrtala svoje simbole.
Tako moje tijelo postaje univerzalno žensko tijelo, ali i ono koje se vraća meni. Više nisam objekt, već kroz svoju kćerku i njene intervencije postajem autor svoje slike.
Žene su i dalje u neravnopravnom položaju unutar međunarodne umjetničke scene, unatoč sve većoj vidljivosti? Konstatacija je to koja glumi pitanje…
Da, i to nije moje mišljenje, već realna slika svijeta, umjetničkih institucija i tržišta. To što je ponekad fokus na ženama ne znači da su se pozicije moći zaista promijenile. Umjetnice nisu jednako plaćene, nisu jednako zastupljene i to se ne može promijeniti u kratkom vremenu. Važno je biti svjestan toga kako se ne bismo vratili unazad.
Mreže suradnje i podrške su izuzetno važne, posebno u našoj regiji. Zahvalna sam na svim prilikama u kojima mogu raditi na tome da se takvi odnosi uspostave i održe. Jedan od takvih pozitivnih primjera je fondacija UNIQA SEE Future, u okviru koje sam imala čast da budem mentor mladoj umjetnici Milici Živković. Tako je nastala njena izložba u Beču, u MuseumsQuartieru, a ujedno je to bila i podrška projektu AWAKE.
Ta vrsta suradnje bila je moguća i zahvaljujući Vanji Žanko i fantastičnom timu NOMAD-a. Sve su to važni primjeri kako možemo osnaživati jedni druge i korak po korak, mijenjati stvari nabolje.
Jeste li tijekom karijere osjećali pritisak da predstavljate određeni identitet od kojeg ne smijete odustati – bilo kao umjetnica iz postkonfliktnog prostora ili kao žena?
O tome često govorim i opisujem to kao nametnute identitete. To su okviri koji dolaze izvana i koji pokušavaju pojednostaviti kompleksnost jednog života, iskustva i rada.
Taj pritisak sam više osjećala dok sam bila mlađa, ali on nije nestao ni danas. Postoji stalna potreba da me se obilježi – da budem „umjetnica s Balkana“ ili „slaba žena, žrtva umjetnica“. Sve te potrebe za kategorijama i definicijama više govore o onima koji ih nameću nego o meni.
Identiteti nisu fiksni – mi ih prihvaćamo ili odbacujemo, mijenjamo, i upravo tu poziciju često ističem u svojim radovima. Nametnuti identitet možemo preuzeti i okrenuti ga, uperiti ga prema onome tko nam ga nameće. Moji radovi pokazuju načine na koje se tim principima možemo oduprijeti, razgraditi ih i mijenjati iz temelja.
Kako je vaše iskustvo modelinga za Jean-Paula Gaultiera utjecalo na način na koji promišljate tijelo, pogled i reprezentaciju u umjetnosti?
Manekenstvom sam se bavila kratko, početkom 90-ih, prije rata, ali i tokom rata. Nosila sam modele Jean-Paula Gaultiera u nevjerovatnim okolnostima, u opkoljenom Sarajevu, za modni editorijal italijanskog magazina MODA.
Oduvijek sam znala da želim biti umjetnica i više me zanimalo biti iza, a ne ispred objektiva. Ipak, u manekenstvo sam ušla jer je to bio izazov. Iako je bilo pomalo zastrašujuće, prijala mi je pozicija u kojoj je fokus na meni. To je zahtijevalo hrabrost koju do tada nisam imala.
To iskustvo bilo je izuzetno formativno i snažno je uticalo na način na koji vidim sebe, ali i na način na koji danas promišljam tijelo u umjetnosti. Vrlo rano sam se suočila s pogledom drugog – s načinom na koji se tijelo posmatra, oblikuje i koristi, ali i s njegovim potencijalom da bude snažno i otporno.
Kako izgleda vaš proces rada na sebi, izvan umjetničke prakse? Izvan umjetničkih interesa.
Najstroža sam prema sebi, ali toga sam i svjesna. Zato se stalno podsjećam da budem nježna prema sebi i da si dam vremena. Nakon mnogo godina života između Berlina i Sarajeva, uz brojna poslovna putovanja, donijela sam odluku da želim više biti pored mora, jer me ono smiruje.
Sve više sam u Istri – to mi je baza, tu gradim svoj studio, ne propuštam zalaske sunca i kupanja. To doživljavam kao prostor u kojem se vraćam sebi i zdravijem ritmu života.
Fotografije:Monika Andrić
