Već više od mjesec dana imam novo radno mjesto. Nakon nekoliko desetljeća honorarčenja i rada od kuće, sada tri puta tjedno dolazim na svoje novo radno mjesto gdje provodim tri-četiri sata.
Lijevo od mene je gospođa koja ili kašlje ili priča na telefon – nema tih noise-cancelling slušalica koje me mogu izolirati. Desno od mene čovjek hrče, kao i trojica preko puta.
Pitate se kakvo je to radno mjesto na kojem ljudi pričaju na telefon i hrču?
Priča o tome počinje puno, puno ranije.
Rewind:
Kada sam imala osam godina, mama me je posjela i rekla da je teško bolesna te da možda neće dugo živjeti i tako posadila u mene zrno straha koje je s godinama raslo i raslo. Moja je mama tada imala dvadeset i šest godina i počeli su joj otkazivati bubrezi. Postojala je dijaliza, ali mjesta na dijalizi nije baš bilo. Točnije, morali su birati kome će dati šansu za život. S obzirom na to da je moja mama bila mlada majka, uspjela je nakon nekoliko godina dobiti mjesto. Za mene je ta cijela priča bila apstraktna osim što je mama svaki drugi dan po četiri sata tijekom poslijepodneva bila odsutna iz kuće i ja sam sama sebi podgrijavala ili spremala klopu. Ona bi se vratila blijeda i umorna, zamotane podlaktice i malo prilegla na kauču s našom malom kujicom Kiki.
Za mene je njezina izbušena podlaktica bila simbol njezine bolesti, a ako je postojalo nešto u životu čega sam se užasavala, to su bile igle.
Moja je mama bila mlada i zgodna, šminkala se i izranjavanu podlakticu skrivala šarenim narukvicama i čipkastim rukavicama, bile su osamdesete i Madonna nas je spasila, iako je uz taj stil išla i loša trajna!
I tako sam ja krenula već i u srednju školu dok je ona još uvijek išla na dijalizu, a zatim je dobila priliku otići u Ameriku jer za nju transplantacija u tadašnjoj Jugoslaviji nije bila moguća zbog visoke razine senzibilizacije (to znači da bi joj izrazito malo organa za transplantaciju odgovaralo). Srećom, taj je plan nakon šest-sedam godina dijalize – upalio.
Moja biljčica je počela venuti.
Fast forward:
Nekoliko godina kasnije Jeger i ja smo otpočeli zajednički život. S obzirom na to da sam uzimala kontracepcijske pilule, morala sam povremeno vaditi krv, pri čemu sam obavezno padala u nesvijest, unatoč psihičkim pripremama od nekoliko dana. Negdje oko tridesete na sistematskom pregledu zapazili su da imam povišene bubrežne parametre, ali tada sam bila intenzivno fizički aktivna, svaki dan u teretani, pa su pretpostavili da je to uzrok. Nekoliko godina kasnije otkrili su mi povišen krvni tlak te mi dali lijek koji sam uredno uzimala i nisam imala nikakvih problema – ali ni tlakomjer.
O bolestima nisam razmišljala, iako sam znala da je mamina bolest – policistična bolest bubrega – nasljedna. Uostalom i nono je u međuvremenu obolio, prošao jedno neuspjelo presađivanje bubrega i do kraja života išao na dijalizu, ali umro je od srčanog udara, ne od bubrežne bolesti. Znali smo i da je njegov otac umro mlad, od tzv. vodene bolesti. Vjerojatno je otekao i umro od uremije jer to je bila sudbina bubrežnih bolesnika prije nego što su uređaji za dijalizu uvedeni u bolnice, nekih šezdesetih-sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Ali bila sam dovoljno pametna da se odem pregledati i vidim je li jabuka pala daleko od stabla.
Naravno da nije.
Rewind:
Otprilike u isto vrijeme objavila sam roman i sjećam se da me nakon nekog književnog nastupa jedna mlada novinarka pitala bojim li se starenja.
“Kako to mislite”, upitala sam. “Bore i to?”
“Da”, odgovorila je.
Meni se to pitanje učinilo posve deplasirano, bila sam u punoj snazi, kao i većina mladih ljudi osjećala sam se besmrtno te ako me i zasjenilo stabalce straha, ono je bilo tu više zbog mame, a ne zbog mene. Nisam znala što da joj kažem pa sam pribjegla (barem se meni tada tako činilo) duhovitom odgovoru:
“Ne, bojim se otkazivanja organa!”
Eh. Možda sam mislila da sam duhovita, jer bilo mi je bedasto što takve stvari sigurno nitko nikada nije pitao muške kolege oko tridesete. Nisam ni slutila da sam zapravo verbalizirala svoj, najvjerojatnije tada podsvjesni, strah. Iako mi je postupak dijalize bio prekriven valom tajne, zavoj na maminoj podlaktici urezao mi se u sjećanje i – kao pravu kukavicu – užasavao. Bila sam posve sigurna da ja tako nešto nikada ne bih preživjela.
U to je vrijeme moja mama pičila po svijetu predstavljajući tko zna koju po redu knjigu…
Stabalce je i dalje bilo tu, ali ja ga nisam zalijevala, uživala sam u zajedničkom životu, družila se i izlazila, putovali smo kao ludi – Jegerova je tadašnja firma plaćala bonuse vaučerima jedne turističke agencije pa smo svake zime brijali – Kuba, Tajland, Bali, Brazil… bilo nas je posvuda.
Svaki vikend plesali smo po klubovima gotovo pa od sumraka do zore, vidjeli smo više stotina koncerata, zbog njih i putovali… Ljetovali smo na Kornatima, robinzonski, jeli što je Jeger ulovio, živjeli bez vode i struje, daleko od bilo kakvog naseljenog mjesta – živjeli smo za izlaske, koncerte, tulume i ta ljeta na osami koja mnogi naši prijatelji nisu mogli razumjeti.
Fast forward:
Prije nešto više od desetak godina počeli su moji problemi s visokim tlakom – tata je već bio umro od moždanog, nikada nije liječio tlak i umro je u istoj dobi kao njegova mama, sa samo 61 godinom. Stoga sam to shvatila dosta ozbiljno i s obzirom na naslijeđe, počela se redovito kontrolirati kod nefrologa – stručnjaka za bubrege.
Srećom, nisam ovisnički tip, odavno sam se bila odrekla pušenja, alkohol mi nikad nije bio napet, a apetit sam uvijek mogla kontrolirati. Čvrsto sam naumila nikada ne dospjeti na dijalizu i slušala sam sve liječničke savjete, od toga da sam pila litre i litre vode kako bih ispirala bubrege do svih savjeta vezanih uz prehranu.
Razvlačila sam svoje zdravlje kao žvaku, a moje je drvce sramežljivo raslo.
Prije nekoliko godina pustilo je prve pupove. Spucala me nesanica i crne misli, a sve su se vrtjele oko onog najbanalnijeg – igala!
I dalje sam imala psihičke pripreme prije vađenja krvi, koje je učestalo s jednom u šest mjeseci na jednom u tri mjeseca i u posljednjih nekoliko godina jednom mjesečno – na kraju sam prestala padati u nesvijest, ali i dalje nisam mogla zamisliti da idem na dijalizu.
Taj banalni strah od igle me opet spasio, jer kako je više puta rekao moj nefrolog: “Da ste muško, već biste odavno bili na dijalizi! Ovakva disciplina je hvalevrijedna!”
Prije nekoliko godina jedna moja poznanica je završila na hemodijalizi, a nakon nekog vremena provedenog na listi čekanja, njezin joj je muž donirao bubreg. Imali su sreće što su bili kompatibilni. Jeger je odmah rekao da odemo na pretrage i vidimo jesmo li nas dvoje kompatibilni jer mi je čvrsto naumio dati bubreg – nažalost, ispalo je da bi to bilo izrazito komplicirano, a neki su nefrolozi čak bili mišljenja da bi mi trebao mlađi i ljepši.
Bubreg.
Poslali su me na pretrage kako bih dospjela na listu čekanja za transplantaciju jer su mi se nalazi s vremenom, unatoč mojoj čeličnoj disciplini, ipak srozali i prijetila je opasnost da mi bubrezi naglo riknu. Mislim, realno, dugo su izdržali.
Tridesetak pretraga sam junački odradila, iako su neke zahtijevale ubadanje iglama – btw, mislim da bi mamografiju trebalo provoditi pod anestezijom (da muškarcima stišću jajca s 10 kg, uvjeravam vas da bi tako i bilo!).
Kad sam morala na gastroskopiju i kolonoskopiju, nakon trideset sati gladovanja su me ufurali u prostoriju za pregled, a u kutu, na ormariću, stajali su keksi Domaćica. Dok su oni petljali po meni da me stave u odgovarajući položaj u krajnje nedostojanstvenim zelenim papirnim hlačama koje su mi jedva sezale ispod koljena i imale su adekvatan pregledu prorez na riti, ja sam anesteziologu rekla da me „što prije spiči jer ću se u protivnom baciti na one kekse“.
U tih šest mjeseci su me pregledali od glave do tabana, iznutra i izvana – naime, transplant čovjek može dobiti samo ako je sve drugo okej. Znam, zvuči krajnje kontraintuitivno, ali potrebno je biti posve zdrav – osim bubrega.
Kada sam konačno dospjela na listu čekanja, nabavila sam jedan mobitel samo za taj poziv, jer na moj stalno stižu poruke i mailovi te bi ga bilo nemoguće držati uključenog noću kraj uzglavlja.
Refren pjesme Partibrejkersa “…a jedan poziv menja sve” adekvatno prenosi ono što osjećam kad pogledam u taj uređaj.
Posudila sam ga od šogora koji mi je poželio da ga što prije vratim.
Ali nisam još.
Prije niti godinu dana nefrolog mi je rekao kako bi bilo dobro ukloniti jedan bubreg jer policistični bubrezi narastu ogromni, a moji su bili toliki da su mi sjedili na mjehuru te se nisam mogla sagnuti od trbuha nalik trudničkom.
Stablo se nadvilo nad mene i zaklonilo mi sve zrake sunca. Mislim da se nadvilo i nad mamu i Jegera, a možda čak i nad pse.
Ali tada je proradila moja taština – ispalila sam već od amorfnih krpa koje sam počela nositi ne bih li skrila taj „trudnički“ trbuh, istodobno pokušavajući skriti i svoje otečene zglobove na nogama koji više nisu stali ni u jedne cipele koje sam posjedovala, a nije pomoglo ni to što sam oboljela od artroze u zglobu svoda jednog stopala koji se zove nešto na „t“, ali me ne zanima jer mi nijedan ortopedski kirurg ne može pomoći dok ne dobijem bubreg s obzirom na to da slaba do nikakva bubrežna funkcija ne podržava srastanje općenito, a kamoli srastanje kostiju na kojima počiva cijela tjelesna težina.
U nekoliko navrata posljednjih deset godina moje je stablo cvalo dok sam ja plakala i poklanjala frendicama sve svoje darkerske krpice, korzete, kožne jaknice i marte koje više nisam mogla obući zbog opsega struka niti obuti zbog ortopedskih uložaka na koje sam bila osuđena. Znači, cjelodnevna, svakodnevna bol u stopalu dosta je ograničavajuća za nekoga poput mene kome su hobi bili plesanje, joga i kilometarske šetnje sa psima, a nije pomogla ni duševna bol zbog trbušine koja nije ovisila o tome što sam jela ili pila, nego o genetskoj mutaciji zbog koje su mi bujale ciste na bubrezima!
To me psihički skoro slomilo – pogotovo što je i ljetovanje na Kornatima postalo problematično zbog mog krhkog zdravlja.
Dok je stablo cvalo, ja sam venula.
Fast forward:
U ožujku su me pozvali u bolnicu na uklanjanje lijevog bubrega. Mislila sam da ću krepati od straha i da će to biti nešto najužasnije što mi se dogodilo.
Mama je bila pragmatična: “Pa nemaš rak. Budi sretna da nije nešto gore i da postoji rješenje! Pogledaj mene.”
Gledala sam u nju, ali nije mi pomoglo ni to što je uspješno pregrmjela više od deset različitih operacija.
“Nisam ja tako hrabra kao ti”, ponavljala sam. Godinama sam to ponavljala. “Nisam ja tako hrabra kao ti, ja sam kukavica, ja to ne mogu.”
“Nije preživljavanje neka hrabrost”, ponavljala je moja mama. “Nego nedostatak izbora.” Ja sam blejala u nju, što bi se reklo, u tupilu od nekuženja.
Otišla sam u bolnicu. Dobila sam solo sobu i svoju kupaonicu. Svi su bili turbo ljubazni. Da, izboli su mi ruke jer imam nikakve žile, ali nisam riknula. Šav je bio dug 40 centimetara, a bubreg je imao 4 kilograma. Kao jedna gigantska beba. Za one koji ne znaju, normalan bubreg ima oko 7 cm i 20 dekagrama.
Odležala sam osam dana u bolnici i nakon toga još jedno dva tjedna hodala po kući držeći se za crijevca kao vojnik u filmu o američkim marincima u Iraku ili Afganistanu – imala sam dojam da će mi se, ako maknem ruku, crefca sasuti na pod. Onda sam morala razviti tehniku kako ustati iz ležećeg položaja bez korištenja trbušnih mišića – sigurna sam da me sve žene koje su rodile carskim rezom savršeno razumiju, iako je moj rez bio po strani, kao da me neki gusar u prolazu dopola sasjekao sabljom.
Jeger je izjavio da su ožiljci cool.
A ja sam pomislila da je moja mama možda ipak, eventualno, djelomično imala pravo… ali još sam bila sigurna da ne mogu preživjeti dijalizu. Igle, podsjećam.
Nakon dva mjeseca sam i zaboravila da sam operirana. Nalazi su se mrvicu poboljšali i mislila sam kako sam uhvatila jarca za rogove.
U studenome sam lijepo isplanirala put u Beč, rezervirala mjesto u hotelu za pse i najavila se frendovima.
Krajem mjeseca otišla sam na redovitu kontrolu kod svog dragog nefrologa s kojim sam se družila već desetak godina. Pogledao me u oči i rekao:
“Nažalost, morat ćete na dijalizu.”
Stablo se pretvorilo u baobab. Krošnja se nadvila nad bolnicu, grad i državu. Pustila sam suzicu, priznajem.
Ali. Ima jedno veliko “ali” zbog kojeg sam doživotno zahvalna svojoj poznanici kojoj je muž donirao bubreg. Ona je dobila takozvani transdermalni subklavijski kateter, što je zapravo naziv za cjevčicu koja ide u vratnu žilu do srca, pa zatim ostatak ide potkožno do tri-četiri prsta ispod ključne kosti, gdje viri iz kože i račva se u dvije cjevčice s osiguračima poput kvačica kako krv ne bi nekontrolirano iscurila. Ne zvuči seksi, znam.
Iskreno, i ne izgleda seksi.
Pokrivena je flasterom, cjevčice su vječno zapakirane u zavoj i mrežicu (osim kad se koriste za dijalizu), poput jedne omanje čajne kobasice koju ugurate u grudnjak. Osim ako je taj grudnjak 85 A. Onda pribjegnete kupnji većeg kako biste sakrili malu čajnu u isti. Kada se tuširate, ne smijete smočiti dotičnu stvar.
Nekoliko me puta tuširao Jeger, što me istodobno i dirnulo, ali i izbediralo – jer sada, osim što imam trbušinu, imam ožiljak od 40 centimetara i čajnu na pol puta do cice pa mi je samopouzdanje negdje duboko ispod korijenja mog stabla. Njega to ne bedira, on me zove žena-kiborg i misli da sam jako hrabra i jaka. Ne želim ga razočarati pa se pravim da jesam. U međuvremenu sam se i naučila sama tuširati, što izgleda malo smiješno jer u zubima pridržavam kraj čajne i perem se kao Amerikanci s onom nekom frotirastom krpicom da ne zalijem flaster. Kosu perem odvojeno, tako da se stojeći sagnem nad kadu – hvala svim instruktorima joge na sposobnosti da to izvedem a da pritom ne pokidam tetive, mišiće i koščice.
Postavljanje katetera je možda bio i najveći horor koji sam prošla jer se inače radi samo pod lokalnom, a ja – prema riječima moje zubarice – slabo reagiram na lokalnu, odnosno treba mi četverostruka količina.
Da skratim, postavljanje isprva nije uspjelo i bila sam sigurna da od toga neće biti ništa. Sjedila sam u krevetu, u hladu debele krošnje svog baobaba dok nije došla liječnica i rekla kako je razgovarala s anesteziolozima…
O, happy day! Da nemam bolno stopalo, bila bih skočila iz kreveta i otplesala Labuđe jezero!
Uglavnom, sljedeće jutro su me odveli u salu i kad se nad mene nadvilo žensko lice i prozborilo: „Dobro jutro, ja sam vaša anesteziologinja“, spontano sam ispalila: „Ja vas volim!“ – doslovno sam to i osjećala! Obasjalo me sunce kroz krošnju – a možda je to bila i lampa – bez obzira, bila sam presretna.
Sutradan su me odveli na prvu dijalizu. Odmotali su čajnu, priključili svaku cjevčicu na pripadajuće cijevi na uređaju za dijalizu i sve je prošlo posve bezbolno.
Nakon toga su me otpustili iz bolnice. Bio je petak.
Tjedan dana kasnije Jeger i ja smo sjedili za stolom ispred pozornice u Bikers’ Beer Factoryju i gledali bend jednog poznanika i čak smo malo plesali!
Sljedeći vikend smo otišli na tulum. I drugi tulum. I treći tulum.
Još sam malo puštala suzice na dijalizi, u sjeni svog stabla. A onda sam ga odlučila prestati zalijevati. Sada je dijaliza moje mjesto za rad ili čitanje ili gledanje filmova – i svi su vrlo ljubazni, što je jako bitno kada se provodi toliko vremena u bolnici.
Već smo isplanirali i prvo vikend-putovanje za proljeće.
Još ne mislim da sam hrabra, iako mi svi to govore.
Record:
“Nisam hrabra, samo nemam izbora”, odgovaram mudro. Skoro kao da sam pametna!
I kad mi je teško, pogledam kako moja mama piči okolo i veseli se životu – lakše je s takvom inspiracijom pod nosom, priznajem.
Bilo bi super da mi telefon zazvoni, ali trudim se o tome ne razmišljati – drvo je sada izgubilo listove i to mi je okej.
Ja sam okej. Ima i gorih stvari u životu.
Evo, na primjer, igle.
