Dok se prašina nakon hvaljenog albuma „Brze suze“ još nije ni slegla, Nika se u četvrtak, 30. travnja 2026., vraća tamo gdje sve zvuči iskrenije i intimnije: u kultni Vintage Industrial Bar.
Nakon trijumfa u Boogaloou, povratak u Savsku označava ulazak u novu, zreliju i možda, za sada, najodvažniju fazu njezine karijere. Dok njezine pjesme poput “Gledaj me”, “Mogu i sama” i “Samo ljubili” broje milijunske preglede, Nika ostaje vjerna estetici koja spaja krhkost girly popa i oštrinu tough chic rocka, odbijajući podilaziti predvidivim trendovima.
Nika Turković među našim je najuspješnijim glazbenim autoricama
Za elle.hr, otvarila nam je karte o trećem albumu, umjetničkoj slobodi koja se ponekad namjerno “pokvari” da bi ostala autentična i dosljedna, te o tome kako moda i njezin (glazbeni) vizualni identitet služe kao štit i koplje u borbi za vlastiti glas.
Pjesma “Samo ljubili” čini se kao savršen most između drugog i trećeg albuma. Ako su “Brze suze” bile faza intenzivnog rasta, kamo nas je taj most točno vodio – je li zvuk trećeg albuma još “glasniji” i siroviji nego što smo navikli? Kako sada to vidite?
Rekla bih da će treći album biti još malo više humorističan, malo više tragikomičan, a manje samo tragičan, i definitivno razigraniji. Prestala sam sebe i život doživljavati tako ozbiljno, tako da se to naravno pretače i u glazbu koju pišem. Sigurna sam da ću si i dati prostora da napišem još koju emotivnu, intimnu baladu, iako sam trenutno naklonjenija bendovskom zvuku, ali sigurna sam da ćemo ići u sličnom smjeru kao “brze suze”, s nekim novim životnim spoznajama. U dobroj sam kreativnoj fazi, radim s različitim ljudima i jako se veselim kako će sve ispasti.
Suradnja s Antoniom Perinom i Ivanom Pešutom postala je tvoj zaštitni znak. Kako uspijevate zadržati svježinu, a istovremeno graditi tako prepoznatljiv zvučni identitet u kojem pop susreće oštri rock?
Moji divni dečki i ja se sad već stvarno dobro poznajemo i razumijemo, tako da si zbilja dajemo otvorene ruke i umove za sve nove ideje. Uvijek imam neku inicijalnu ideju, pa s Antonijom obično to kod kuće posložim u smislenu cjelinu koja ima akorde, sve potrebne dijelove, vrhunac i rasplet, a onda donesem sve u studio kod mog najboljeg kompe, Ivana Pešuta. Tu se dešava taj proces čarobiranja, kad sve što i on i ja čujemo u glavi, prenesemo u aranžman. Mi se stvarno super razumijemo jer oboje volimo taj pop/rock zvuk, pa nam je taj proces uvijek baš zabavan, a i Ivan je najbolji gitarist na našim prostorima, pa mu tu zbilja dam otvorene ruke, da naš “sound” dobije to što treba. Smatram da je svačiji zvuk prepoznatljiv čim se radi o nečijem vokalu i njegovoj ekspresiji, kao i autorskom potpisu, tako da tu o tome “hoće li nešto zvučati prepoznatljivo” ne razmišljam previše, već samo radimo dok nismo zadovoljni.
U novom singlu spominješ kombinaciju osobnog iskustva i umjetničke slobode. Koliko ti je danas, nakon uspješnih albuma, lakše ili teže ogoliti se pred publikom kroz tekstove? Koji su, ako postoje, stvarni rizici tog izlaganja?
Mislim da mi je uvijek bilo lakše pričati o temama koje više nisu aktualne, koje su iza mene. Kad se možeš narugati onome što si prošao, mislim da je puno zabavnije pisati; i tu si zbilja dam oduška. Nekako ne mislim da treba razmišljati o rizicima takvog pisanja, jer si zatvoriš jako puno kreativnih vrata u glavi, a to mi nije vrijedno toga svega. Uostalom, zašto se ne bismo pitali o kome je koja pjesma, tko je stvarno napravio “to i to” i zašto? Meni je to poanta takvih autorskih iskustava i pjesama, a takve artiste i sama slušam najčešće. Danas mi je primjerice puno teže pisati o tome koliko sam sretna i mirna jer mi je taj dio postao previše intiman; ali i tu se vodim pravilom da najintimnije stvari ipak uvijek na kraju dana zadržim za sebe.
Hrvatska glazbena scena učtivo je podijeljena na “mainstream” i “alternativu”. Osjećaš li da si svojim radom uspjela redefinirati što znači biti “pop autorica” u Hrvatskoj i otvoriti prostor za zvuk koji ne podilazi jeftinim trendovima? Ili je to nemoguće u ovim uvjetima proizvodnje glazbe?
Iskreno mislim da ja uspješno ne pripadam niti jednoj od te dvije strane (smijeh). Nekako mislim da nikad nisam bila “mainstream” izvođač, ali da su mediji od mene silom htjeli napraviti “mainstream” osobu. Što jednostavno ne ide jedno s drugim, niti sam ja to za sebe htjela. S druge strane mislim ni da nisam dovoljno alternativna da bih bila “alt”, već mislim da nas ima nekoliko u tom među prostoru, koji jednostavno radimo stvari na svoj način, po svojim pravilima i trudimo se najbolje kako znamo i umijemo. Gradimo publiku malo po malo, ali ta publika ostaje, dolazi na koncerte i zbog njih sve i ima smisla. Nisam sigurna ima li to uvijek jednaki odjek kao što bismo mi to voljeli, nekad se i ugodno iznenadim; ali jednostavno nisam od onih koji bi mirno spavali da rade stvari nasilu ili “samo jer se tako rade”. Naša mala scena se stalno mijenja, a mi manji prolazimo najveće turbulencije, tako da je svaki novi projekt potpuno novi izazov, za koji treba baš puno raditi.
Nominacija za IMPALA “100 Artists To Watch” u 2025. veliko je priznanje. Smatraš li da je hrvatski glazbeni sustav postao propusniji prema europskom tržištu ili je i dalje riječ o individualnim probojima?
Puno hvala, i mene je baš iznenadilo i puno mi znači. Nisam sigurna jesmo li postali propusniji prema europskom tržištu baš zbog trenutnih promjena koje se događaju. Nekako mi se i dalje čini da se to svodi na individualne proboje, da smo mi i dalje u svom svemiru i da smo ipak najviše orijentirani prema Balkanu.
Vintage Industrial Bar ima specifičnu, gotovo kultnu klupsku energiju. Što za tebe znači povratak u taj prostor nakon većih dvorana poput Boogalooa, Tvornice – radi li se o potrazi za intimnijim, “sirovim” kontaktom s publikom?
Vintage me prošle godine potpuno oduševio, baš volim tu klupsku energiju i činjenicu da sam bliže publici. Voljela sam i koncerte u Tvornici i Boogaloou, ali mi je ta bliža izmjena energije s ljudima u Vintageu napunila baterije na skroz neki drugačiji način. Malo da se oznojimo jedni po drugima, to mi je nekako živo i potrebno, tako da jedva čekam četvrtak!
Kroz tvoje pjesme, od “Dovoljne” do “Samo ljubili”, provlači se važna ženska perspektiva. Kako vidiš “žensko mjesto” na današnjoj sceni – je li borba za glas u doslovnom i simboličkom smislu na tom mjestu gotova ili se on mora iznova osvajati svakim novim singlom?
Mislim da se kad si manji izvođač, svakako svakim novim singlom moraš boriti da budeš iznova primjećen i prihvaćen, jer je potraga za novom publikom zapravo cijela svrha tvog putovanja. Tako da tu nisam sigurna ima li to veze sa žensko-muškim pozicijama, više s nekim rangovima. Svakako ja ću uvijek svoje priče pričati na ovakav način, jer je i moje putovanje takvog samopouzdanja dugo trajalo, pa uživam u tome da se i druge djevojke, žene i svatko tko se tako osjeća poistovjećuju s mojim pričama i da zahvaljujući tome možemo imati koncerte koji su nam postali kao grupna terapija. To mi je poanta svega.
Što bi rekla da tvoj glas opisuje, u ovom širem društvenom i intimnom okviru, s druge strane?
Nekako vidim da je moj glas prvo meni bio potreban kao neki “outlet” za rast i rješavanje vlastitih traumi. Kad sam si tu naučila pomoći, što je bilo najvažnije putovanje, danas želim da se drugi s njime na isti način poistovjete. Najviše na svijetu mi znači kad mi netko napiše da mu je moj album pomogao prebroditi prekid ili neke baš zeznute periode u životu, doslovno to je poanta svega što sam ikad htjela raditi. Tako da sam na to najponosnija, zauvijek.
Tvoje pjesme često dekonstruiraju ideologiju ljubavi – ona kod tebe nije samo romantični klišej, već prostor učenja, pa i boli. Naziv zadnjeg singla sugerira neku vrstu retrospekcije, da ne kažem sjetnog zaključka. Što za tebe danas znači fraza “samo smo se ljubili” u kontekstu modernih odnosa koji su često kompleksniji nego što želimo priznati? Ili površniji?
Mislim, tko sudi….Slabo razumijem smisao “situationshipa”, nit’ sam zapravo iskreno, ikad i bila u nekom, tako da sam ovom pjesmom zapravo htjela postići taj efekt za sve one koji su takve stvari upravo i prošli, kroz prizmu stvarnog događaja iz jedne veze u mom životu. Fraza “samo smo se ljubili” zbilja može značiti tisuću stvari ovisno o situaciji u kojoj se nalazimo, kao i kome ju govorimo, tako da mislim da sam tu ostavila otvorena vrata za svakakve vrste veza i odnosa. Ja prva ne sudim ničije i nikakve verzije odnosa, dapače, samo volim da su oni u kojima sam ja – transparentni i da smo na istoj stranici. Mene je ljubav baš puno naučila; o onome tko sam, kakva sam, zašto i kako sam griješila, kao i što jako ne želim i na što više nikad ne bih pristala. A kako je meni ona pokretač svega, u kakvom god obliku bila, baš volim pisati o ljubavi na sve načine. Tužne, sjetne, lijepe, prekrasne, jako ružne i prilično traumatične. Mislim da sam ih sve i prošla, pa me to jako inspirira.
Često se smatra da je pop glazba tu samo da zabavi. No, tvoj rad sugerira i katarzu. Koja je, po tebi, primarna funkcija pop glazbe u 2026. godini? Stalno se mijenjaju te “funkcije”….
Pop glazba za mene obuhvaća jako puno toga, tako da ne bih nikad rekla da je isključivo tu da zabavi. Nekad mora malo provocirati, aludirati i na društvene probleme, na interne borbe, međuljudske odnose… S druge strane, to je na autoru. Nemamo svi ista iskustva, ista mišljenja, probleme i želje. Tako da, ujedno treba i poštovati što god nekog inspirira da bi stvarao umjetnost, dok god to naravno, nikome ne šteti. Svoju glazbu stvaram vođena osobnim iskustvima, pa je tako nekad i pišem kao dnevnik, kroz koji i sama zacjeljujem i doživljavam neke velike promjene. Tu ju proslijeđujem dalje slušatelju za istu svrhu, ako mu naravno, može poslužiti. Na kraju dana, glazba je tu da se nešto u nama pomakne; bilo da doživimo neku emotivnu povezanost ili katarzu, da se naljutimo, da se poistovjetimo, da se narugamo, razveselimo ili pak rastužimo; i kao takvu ju treba poštovati.
Namjerno bježiš od klišea, no glazbena industrija ih voli jer su “sigurni”i lakšes e prodaju, s više ljudi rezonriaju. Kako prepoznaješ trenutak u kojem tvoja pjesma postaje previše “sigurna” i kako je u tom procesu namjerno “pokvariš” da bi ostala autentična?
Mislim da ja ne radim ništa to namjerno, to je jednostavno moja glava i kako razmišljam. Meni je to prirodan tok misli i odluka, tako da ne mogu tu puno reći u svoju obranu. Ne radim svjesno ništa da bi to bilo “kul” ili namjerno “manje kul”, ja sam samo valjda “ja” (smijeh). I to je valjda, najviše “autentično” koliko po definiciji te grandiozne riječi, nešto može biti. Ne volim se izražavati onako kako se nikad ne bih u nekom razgovoru, ili bar u svojoj glavi, pa onda tako ni ne pišem u pjesmama. Isto tako, ne volim na silu ni mijenjati svoj tok misli kad pišem, samo da bi se u nešto uklopilo, pa onda nastane to što danas imam.
Vizualni identitet, spotovi i merch poput majica “Dovoljna” i “Glupan” kod tebe nisu usputni, već neodvojivi od glazbe. Koliko ti je bitno kroz te kanale komunicirati određenu sliku tijela i estetiku koja nije strogo nametnuta industrijom? Ili?
Jako volim da vizualno prati glazbu, pa uvijek razmišljam o malim tragovima koje mogu ostaviti, fora sitnicama koje bi meni značile da sam nečiji slušatelj, pa to pokušam dati publici. Volim da je sve nekako otvoreno za interpretaciju, ali ako netko obrati pozornost na detalje, ima tu baš puno malih crtica iz mog privatnog života. Kroz pjesme, spotove, male detalje na albumu, vizualima, stikerima, merch.. Tko zna, zna. Uživam u tome i volim da su sve te stvari nekako proizašle iz mene, da nije sve po načelima “industrije”, nego da su ideje inspirirane tisućama kul ljudi koji pratim cijeli život, uz moje vlastite intepretacije istih.
Je li moda za tebe još jedan alat za “osvajanje slobode” i izražavanje stava koji možda ne stane u tri minute pjesme?
Deeeeefinitivno, ali i velika igra. Obožavam modu najviše radi toga što mi daje neko novo samopouzdanje kad mi je najpotrebnije. Kad sam potpuno spremna, navježbana i pripravna za snimanje ili koncert, dobar outfit u kojem se osjećam kao ja, donese mi potpuno novu dimenziju s kojom mogu biti još 50% bolja, a nekad je to baš jako potreban poguranac. Prvo sa svojom stilisticom Anom Nikačević i pričam o svemu što meni neka pjesma znači, kako se osjećam, što želim da ljudi osjećaju kad čuju-vide; i tek onda krenemo dalje. Tako da, definifivno puno pažnje pridajem tome i uživam u tome.
Karijeru si gradila strpljivo i beskompromisno. U kojem si trenutku osjetila da si zaista osvojila prostor za vlastitu slobodu – onaj prostor u kojem više ne moraš objašnjavati svoje umjetničke, estetske odabire?
Rekla bih da sam to osjetila s drugim albumom “Brze suze” koji sam napisala potpuno po svojim pravilima, s jasnom slikom u glavi, konceptualno i bez ikakvog razmišljanja kako će to proći na sceni. Trenutak kad sam ga prvi put odsvirala u Boogaloo-u u cijelosti. Tad sam zapravo shvatila da su ljudi sve preslušali, sve naučili, sve shvatili, čak i one neke najčudnije pjesme koje su samo moje razbacane misli na papiru; tu sam shvatila “aha, mi se razumijemo i ja ne moram više objašnjavati”. Kad je “glupan” postao fan favorite, a radijske postaje su recimo bile dosta selektivne oko vrćenja te pjesme, tu sam nekako shvatila da ipak moram fokus vratiti na stvarne ljude koji tu glazbu slušaju i zbog kojih i jesam još ovdje. Tako da, najzahvalnija sam svojoj publici na tome što mi daju da budem to što jesam i da je to skroz okej.
Što bi voljela da publika ponese sa sobom nakon koncerta 30. travnja?
Iskreno, samo sreću i da se pronađu u svim tim pjesmama na svoje načine. I da čujem što kažu na nove pjesme! Volim taj prvi pretpremijera “feedback” od ljudi, na njemu sam beskrajno zahvalna. Jedva čekam.
Fotografija: Borna Meter
