U vremenu, ovom našem vremenu, u kojem su raznovrsni i raznorodni spektakli i uspjesi postali agresivni imperativi koji nas doslovno guše s ekrana, od kojih se više ne odvajamo, dokumentarni serijal Pobjednici na HRT-u, pod “palicom” Ide Prester dolazi kao tiha, ali radikalna subverzija svekolikom “contentu”koji dnevno konzumiramo, koji nas – bit ću slobodan u preuzimanju medicinske terminologije – inficira i trajno “onesposobljava”. Ovo nije još jedna serija o “inspiraciji” – onoj jeftinoj, kojom se hranimo s društvenih mreža dok ispijamo treću kavu. Ova serija kao da je dekonstrukcija same srži ljudskosti. Možda to nije znala da će postati i možda joj to nije bila namjera. A možda sam i ja previše rasplačljiv, u zadnje vrijeme….No, krenimo od početka.
Pobjednici u jednom dahu (i jednom lomu)
Prva nas je epizoda suočila s ontološkom strepnjom: koliko je sekunda zapravo duga? Za Svena i Ninu, ta je sekunda bila granica koja dijeli postojanje na prije i poslije. No, ono što gledamo nije bio tek narativ o gubitku, već o rekonstituciji identiteta. Njihova kolica nisu simbol ograničenja; ona su polazišna točka novog, osvještenijeg bivanja. Populanopsihologijskom retorikom da se izrazim, rekao bih, njih ne definira trauma, nego njihova performativna snaga da iz te traume kreiraju novi svijet. U svijetu koji fetišizira savršeno tijelo, njihova je pobjeda čin vrhunske estetske i etičke hrabrosti.
Drugost kao dom: Ovdje sam (ipak) doma
Druga epizoda, jučer emitirana, podnaslovljena Ovdje sam doma, dotiče se onog što nas najviše plaši – Drugog. Tog, precijenjenog i podcijenjenog “značajnog Drugog”. Kroz priče Abbeyja i Harija, serijal progovara o migraciji ne samo kao o političkom problemu, već i o emocionalnoj navigaciji koja se aktivira u teškim razdobljima, koja griješi, koja uspostavlja nas ovakve kakvi jesmo… Abbeyjev tečni hrvatski stoga nije samo lingvistički podvig; on je jedan glasan, suvisao, artikulirani krik za pripadanjem u društvu koje često pati od vlastite ksenofobne amnezije. Primjetili ste koliko ljudi organski nepodnosi “strance” koji eto – ne govore hrvatski jezik, ili koji već pseudoargument povuku? Gledati njihovu svakodnevicu znači suočiti se s vlastitim predrasudama, s onim nelagodnim “mi” naspram “oni”.
Etikete vs. Karakter
Posebno su dragocjeni trenuci u kojima susrećemo Kristijana, vrhunskog sportaša koji ne čuje, ili Ivana i Tonku, čiji Downov sindrom u vizuri ovog serijala prestaje biti dijagnoza i postaje tek jedna od boja u spektru njihovih ličnosti, njihova života, njihove sudbine koju su spremno konvertirali. Oni, zbog profesionalnosti i empatičnosti Ide Prester, ali i cijelog tima koji je radio na ovom serijalu (pohvala snimateljima!) nisu tek puki subjekti promatranja; oni su aktivni dionici koji nas uče da je radna etika jednog čistača ulica iz Makarske ili preciznost šahovskog olimpijca mjera vrijednosti koja nadilazi bilo kakav kapitalistički standard uspjeha.
“Presuda”
Ida Prester, sa svojom specifičnom toplinom koja nikada ne skreće u patetiku, vodi nas kroz ove priče kao kroz intiman razgovor. Pobjednici su utoliko, zbog nje u velikoj mjeri, poziv na introspekciju. Pitaju nas direktno, bez zadrške – što ostaje od nas kada nam oduzmu sluh, pokret ili domovinu?
Odgovor je jednostavan, a opet zastrašujuće kompleksan: karakter. A karakter je, u konačnici, jedina pobjeda koja vrijedi. Ovaj serijal utoliko nije samo televizijski sadržaj; to je nužna vježba iz solidarnosti koju bismo trebali prakticirati svaki dan. Pobjednici su podsjetnik da se prava revolucija ne događa na barikadama, već u načinu na koji gledamo jedni druge u oči. Obavezno televizijsko štivo.
Fotografija: Ljubo Zdjelarević i Mario Topić
