On nije samo glazbenik, on je kulturološki seizmograf koji potrese Balkana pretvara u najfiniji pop. Jovan Živadinović, svijetu poznatiji kao Dzipsii, u svom DNK nosi prkos, a u glasu slobodu koja ne moli za dopuštenje. Dapače, zahtijeva ga. Dok ga društvene etikete pokušavaju sustići, on je tri koraka ispred, plešući na tankoj liniji između muške i ženske energije, između mračnih hodnika podsvijesti i blještavila mainstream pozornica.
Džipsii – dobra glazba je samo dobra glazba
Njegov novi album JOVAN nije samo zbirka pjesama. S njim nema “sigurne zone”; on svoje demone izvodi na piće, pretvara uvrede u ordene časti i okuplja pleme onih koji se više ne boje biti “frikovi”. Uoči velikog spektakla u zagrebačkom klubu Katran (9. svibnja), razgovarali smo o radikalnoj iskrenosti, bježanju iz balkanskih ladica i onom neuhvatljivom, rijetkom trenutku u kojem umjetnost postaje čin čistog preživljavanja.
Jovane, tvoje umjetničko ime “Dzipsii” zvuči istovremeno lepršavo ikao snažan politički čin. Kako si se osjećao u trenutku kada si tu riječ, koja se na Balkanu često koristi kao uvreda, odlučio pretvoriti u svoj najveći adut i simbol slobode?
Kako sam se osjećao? Ignorantno, ja bih rekao. Nisam mario previše kakvo značenje ima to što mu ja mijenjam značenje već sam više razmišljao o tome hoće li moći dobro predstavljati sve što želim raditi dalje, i bio sam u pravu. Mene dzipsii ne asocira samo na Rome, nego i na nekog tko je bez opravdanja kul.
Često ističeš da si prije svega glazbenik, a tek onda sve ostalo. Je li takva radikalna posvećenost umjetnosti zapravo tvoj način bijega od onih dosadnih balkanskih ladica u koje nas stalno pokušavaju ugurati?
Shvatio sam u međuvremenu da sam najviše umjetnik, glazba koju imam u sebi mi je dana od Boga, ali mislim da Bog nije htio da budem samo glazbenik, nego da nikad ne prestanem biti kreativan. Mene ne znaju gdje ugurati od početka, tako da se samo smijem na to.
Tvoj album “Zapisi iz podzemlja” nosi specifičnu težinu. Što je za tebe zapravo to “podzemlje” – je li to prostor tvoje podsvijesti,mračni klubovi Beograda ili neka tvoja alternativna realnost u kojoj se osjećaš najsigurnije?
Cijeli moj prvi album je shadow-work. Svatko nosi svoje podzemlje sa sobom, ja volim zaviriti u tuđa podzemlja i naučiti nešto više o ljudima. Ponekad, volim zamisliti da je cijeli taj album smješten u neki podzemni grad, gdje ljudi dođu popiti piće sa svojim demonima, uživaju u svemu najgorem što jesu i vrate se natrag na površinu, kao novi ljudi.
Na albumu si sjajno izbalansirao mušku i žensku energiju. Kako osobno pomiruješ te dvije strane unutar sebe jer su nekako stalno u dominantnoj nam stvarnosti posvađane, i koliko ti moda pomaže da izraziš taj dualizam?
Dok sam bio mlađi baš sam volio izgledati ženstveno. Na neki čudan način sam se osjećao mnogo muževnije. U tom periodu dok sam stvarno sličio na djevojčicu, njegovao sam muževnost kroz asertivnost, sigurnost, bio sam tu za sve svoje i preuzimao inicijativu, uvijek spreman za bilo kakvu akciju, braniti ono u što vjerujem i ljude koje volim. Danas mi se sviđa izgledati muževno, ali s druge strane i njegovati ženstvenost u sebi koja nema nikakve veze s fizičkim. Njegujem biti strpljiv i pustiti da stvari dolaze meni, učim biti prava podrška, bezuvjetno raditi sve što volim raditi, tako neke stvari koje samo od žena možemo naučiti.
Nastup na “Pesmi za Evroviziju” donio ti je veliku popularnost. Jesi li se u tom svijetu šljokica i mainstream produkcije osjećao kao uljez?
Mislim da već misliš da se osjećam kao uljez i da sam u isto vrijeme imam želju dokazati se i mrzim što si u pravu, ja ne bih to rekao tako…
U tvojim tekstovima nema rodnih zamjenica. Je li to bio svjestan potez kojim si htio reći da ljubav pripada svima, ili je to jednostavno tvoj prirodan način pisanja o osjećajima?
Najviše zavisi od toga o čemu pišem, za neke pjesme vam jednostavno ne trebaju zamjenice, barem ja tako pišem.
Spomenuo si da si tek na nastupima, gledajući fanove s cirkonima na licu, shvatio da si pronašao svoj “tribe”. Kakav je osjećaj znati da više nisi onaj “usamljeni frik”, nego glas jedne cijele nove generacije?
Cijelo vrijeme znam da sam glas jedne generacije, samo treba vremena da nas čujete. Mislim da svi znamo kakav je osjećaj biti usamljen. Svi smo neizbježno sami.
Nevjerojatno je da tvoju glazbu podjednako vole ljubitelji alternative i folka. Što misliš, koja je to “tajna veza”?
Dobra glazba je dobra glazba.
Kažeš da toleranciju ne čekaš, nego je zahtijevaš. Je li iscrpljujuće biti jedan od rijetkih koji na ovim prostorima tako otvoreno i hrabro nosi teret reprezentacije svoje zajednice?
Ne razmišljam o tim stvarima, svi nosimo teret zajednice. Ne osjećam se nimalo hrabro, štoviše uplašen sam ponekad koliko sam samo eto takav i koliko ljudi često pomiješaju to s hrabrošću, možda sam samo lud, ljudi, cijelo vrijeme.
Tvoj scenski nastup je vrlo upečatljiv. Koliko ti je bitno da tvoj outfit na pozornici provocira okolinu, a koliko ti služi kao oklop u kojem se osjećaš, recimo nepobjedivo?
Tražim sve više i više prostora i načina da svoje vrijeme na pozornici učinim sebi dovoljno intimnim da počnem plesati kao u klubu onda kad izađem da samo plešem. To je nešto što u posljednje vrijeme mi se vrti u glavi kada je performance u pitanju.
Nastupao si u regiji, sad nam opet stižeš… Osjećaš li razliku u energiji publike po regiji ili smo svi mi, kako kažeš, zapravo isti”frikovi” opčinjeni dobrom glazbom? I drugim ludostima…
Nije isto iako se isti ljudi nekako nađu, ako to ima smisla. Srce mi ostane… u Makedoniji, primjerice, svaki put zato što sam sa njima povezan na neki poseban način, isto tako svaki odlazak u Sarajevo i meni se ne vraća kući. Jako dobar provod bude u Beogradu svaki put, u Zagrebu su me tako dobro dočekali da planiram spektakl sad kada se vratim. Svugdje ima ljudi željnih da se prepuste, pogotovo kod nas.
U vremenu kada je sve “woke”, ti upozoravaš da nam fali stvarne empatije. Gdje ti pronalaziš tu istinsku ljudsku povezanost u svijetu koji je često površan? I dosadan…
Ne znam, zaista ne znam. Ja sam vrlo senzitivna osoba i dovoljno ogorčen da ne vjerujem u te gluposti.
Kamo želiš dalje? Bojiš li se da bi te veliki uspjeh mogao ukalupiti ili i tada planiraš ostati jednako neuhvatljiv? Skupa je to strategija…Ili?
Znaš gdje želim dalje? Želim da budem u poziciji tolike kreativne slobode da ni ja sam ne mogu sebe uhvatiti. Želim doći do tog punog potencijala sebe kao glazbenika i vjeruj mi, ništa nije jeftino u vezi toga.
S obzirom na to da je tvoj novi album JOVAN opisan kao produkcijski preciznija i ritmičnija urbana pop ploča, možeš li nam otkriti kako je suradnja s Rap Gorillom oblikovala ovaj novi smjer u odnosu na tvoje ranije radove?
Oblikovala ga je pripremom i postavljanjem određenih ciljeva. Od našeg starta sam primijetio da Aki ima baš istančan ukus za pop i određene šablone aranžmana koji su jednostavno pamtljivi tako da sam znao da ću moći odraditi ono što sam zamislio s njim. Aki i ja se u dosta stvari ne slažemo, ali kada je stvaranje u pitanju, kakvo god, on meni vjeruje gotovo slijepo, i ja njemu, i mislim da ću tek kasnije razumjeti koliko je to zapravo rijetko. Nadam se da ću što više raditi s njim.
Postoji li mogućnost da se na zagrebačkom koncertu pojave neki gosti iznenađenja ili možda “skrivene” obrade koje publika dosad nije imala priliku čuti?
Kako bi dobili odgovor na ovo pitanje preporučujem vam da dođete na moj koncert! Lokacija: klub Katran, datum je 9. svibnja!
Fotografija: Marko Vulević
