Prvo što sam pomislila kad sam u utorak ujutro ugledala Blue Ivy i Sunday Rose na crvenom tepihu Met gale bilo je kako mi je jako teško pisati kritiku majkama koje svoju djecu vode na posao: i sama sam ponekad prisiljena na tu rabotu, koja je teška svim uključenima, a posebno majkama. Tjeskobna si višestruko: hoće li dijete smetati kolektivu, hoće li kolektiv dosađivati djetetu? Hoće li dijete pokazati da je razmaženo, hoće li vas djetetovo ponašanje prokazati kao lošu majku? Hoće li vam šefica zamjeriti što vaše derište cvii da je gladno, da mu je hladno? Ipak, od snimanja do kolegija, čak i poslovnih putovanja, ponekad doista nisam imala izbora.
Blue Ivy Carter i Sunday Rose Urban Kidman
Čisto sumnjam da su moji razlozi istovjetni onima koji su natjerali Beyonce i Nicole Kidman da dođu sa Sunday Rose i Blue Ivy na prekjučerašnju Met Galu. Ne mogu zamisliti da nemaju čuvanje djeteta; uostalom, Sunday je rođena prije 17 godina, a Blue Ivy ima 14, pa su zrele i da one budu babysitterice. Ipak, i Kidman i Beyonce pojavile su se s kćerima na vjerojatno najvažnijoj modnoj gali, koja ima pravilo da nitko tko nije punoljetan nije pozvan.
Zašto nam treba da su djevojčice talentirane, uspješne i slavne?
Kao i obično, čini se da su neke djevojčice ravnopravnije od drugih. Sunday Rose već je neko vrijeme predmet kritika zbog proboja u modni svijet (modni agenti i znalci iz industrije tvrde da bez prezimena ne bi nosila high profile revije koje nosi), a Blue Ivy nastupa već godinama s majkom, sudjeluje u turnejama, a njezin otac, Jay Z, i baka, matrijarhatica obitelji, često govore o njezinom predanom i marljivom vježbanju i radu, bez kojega svakako ne bi bila dijelom majčinih spotova i turneja: i iako možemo povjerovati da je to istina, jer za ples treba mnogo uloženih sati vježbe, također ne možemo zatvarati oči pred činjenicom da djevojka te dobi i tog talenta sasvim sigurno ne bi nastupala uz mega zvijezdu da nije- njezina kći.
Što je Met Gala?
Met Gala nije Beyoncin spot, a ni produkcija Jay Z-a. Met Gala je dugogodišnja tradicija, ikonično mjesto modnog svijeta. Taj red carpet je uvijek između mode i umjetnosti (a ovogodišnja tema je bila i doslovno to). Iznad svega, tu je nevjerojatno puno vještine, truda, znanja i promišljanja. Zapošljavaju se cijeli timovi, kombinacije slažu tjednima, žene idu na vampirske tretmane, vježbaju, reference na povijest umjetnosti i mode ključni su dijelovi identiteta koji se stvara. Iako Met gala gledateljicama izvana često djeluje kao cirkus, ili kao površno i nepotrebno frankenštajnsko spajanje sadržaja, to je važan dan za modu, Vogue i celebrity kulturu. Uz fashion weekove to je THE trenutak u modnom smislu, prilika da se potvrde dizajnerski utjecaji i celeb status, i da se zaradi novac za nastavak showa zvan Costume Institute pri Metu (koji mora dalje, kako kaže uzrečica).
Longevity, ali u korzetu
Cijeli dan jučer čitam kako je Blue Ivy prekrasna: i iako je to objektivno lijepa djevojčica, ta njezina prekrasnoća da se, nažalost, samo naslutiti, ispod balske haljine s korzetom koji joj podiže grudi (!), i ispod make upa koji od njezinih tamnih očiju i pravilnog lišca, da, čini da sliče onima njezine slavne majke, ali ju istovremeno pretvaraju u ženu, što smatram potpuno neprimjerenim, da ne kažem neku težu riječ. Jasno je meni da djevojke od 17 i 14 godina silno žele pripadati svijetu odraslih. No u vrijeme kada znanost i medicina rade na tome da doživimo u prosjeku 100 godina, petnaestak godina života mi se čini puno prerano za korzet. Djevojčice u korzetima pamtimo iz vremena kad su se udavale s jednog dvora na drugi; ali infante su rano umirale, propadajući od silnih poroda i trudnoća, i nemogućnosti da dišu. Želimo li zaista to promovirati? Želi li Costume Institute pri Metropolitane muzeju? Ova nas pitanja vraćaju na moć koju danas imaju celebi. Pa ako Beyonce želi da Blue Ivy dođe- ignorirajući hek your privilege kutijicu- tko će joj reći da ne može?
Djeca na noćnim zabavama? Hard limit
Teško je, shvaćam, Anni Wintour i Andrewu Boltonu reći ne jednoj Kidman i jednoj Beyonce. No pravilo da za djecu nije primjeren sadržaj party na kojem su zabranjeni i mobiteli, na kojemu su žene često u trendu koji se zove „naked dress“, i na kojem su, uostalom, odrasli ljudi, nije bez veze: ono štiti i djecu od neprikladnih sadržaja, ali i ozbiljnost eventa (ipak se tu prikuplja novac za najveći arhiv odjeće/kostima na svijetu) od toga da postane playground. Je li djevojčici, koliko god i publika i njezina obitelj žele da je talentirana, mjesto na crvenom tepihu Met gale, u korzetu, s make upom? Postavljam pitanje samo zato da zajedno, u tišini, shvatimo da nije.
Nismo li dosta naučili s Jodie Foster koja je s 12 glumila u Taksistu? S Brooke Shields koja je napisala bolnu biografiju (i snimila film!) o svom odrastanju pred kamerama, uz hiperseksualizaciju i ljubljenje starijih glumaca? S Drew Barrymore, koja danas ne može podnijeti pomisao na partnerski odnos, jer je odrastala upravo na ovakvim zabavama? Nije stvar ni u tome koliko kontrole roditelji mogu unijeti u nečiji izlazak- ne želim ulaziti u detalje za koje vjerujem da su posve drugačiji (slučajevi o kojima pišem su vrijeme prije vremena), ali sam izgled maloljetnih djevojčica u custom couture Dioru, poput Sunday Rose, tjera moju intuiciju da se zapitam: čemu? Zar ne možemo djetinjstvo ostaviti da bude djetinjstvo? Moraju li i naše kćeri, koje nisu toliko privilegirane ali promatraju te fotografije, vidjeti Sunday Rose i Blue Ivy sređene, stilizirane, namontirane? Kako da ne požele to isto? Zašto ih moćne majke, koje znaju koliko je industrija zabave i mode potencijalno okrutna, guraju u tu funkciju? I zašto tome aplaudiramo? Koliko rano je prerano?
Chanelova muza
Mlada, ali ipak punoljetna (26!) i s nekim životnim iskustvom (studiranje, selidba), Bhavitha Mandava djelovala je prefragilno u couture verziji ikonične Chanel kombinacije s kojom je otvorila kolekciju spring-summer 2026: Chanel je, pretpostavljam, htio nanačiti koliko je za Blazyja i brend taj trenutak bio važan, ali još su jednom dokazali kako (modnim) gigantima i dalje nedostaje osjećaja za to na kolikom su mjestu privilegije. Više ne govorim samo o Chanelu koji je tako mladu Indijku stavio u poziciju da bude underdressed na najvažnijem modnom događaju sezone, stavivši svoje potrebe u prvi plan, a ne njezin identitet i značaj u ovom trenutku, već se vraćam i na djevojke za koje svi, čini se, tako silno navijaju da prije no što stignu shvatiti tko su, postanu netko što nama treba, još jedna ikona, pop zvijezda, glumica, manekenka, pjevačica, plesačica, performerica, da se ne bi ispraznilo mjesto njihovih majki (koje su obje, usput budi rečeno, aktivne i sjajne i dalje, i uopće ne trebaju zamjenu mlađom verzijom), da se igra samo nastavi, da mediji ne ostanu bez hrane.
Nepromišljena mladost i vrlo promišljena industrija zabave
Met Galu su navodno neke zvijezde bojkotirale radi financijske povezanosti s Besosom. Priča se da je tako i u slučaju nepojavljivanja gradonačelnika kojeg svi vole, Zorana Mamdanija. Nadomjestiti njihov nedolazak djevojkama koje bi trebale provesti večer make up free tipkajući s najboljom frendicom o tome koliko su i majke grozne pa im ne dopuštaju da izađu na school night, trebalo bi izazvati niz novih kritika, a ne oduševljenje. Tekst sam započela s tim da mi je i samoj teško jer moja djevojčica silno želi sa mnom svuda (prvih 10 minuta, dok joj ne postane dosadno), i jer shvaćam koliko jaka neutažena žeđ neobjašnjive žudnje za velikim, blistavim, odraslim životom može biti, ali majke imaju pravo egzistirati i samostalno, bez stvaranja mlađih kopija. Koliko god žele. Imaju se pravo i zabavljati, a i obavezu i ne opterećivati druge dovođenjem svoje djece na tulume. I najvažnije: žeđ industrije zabave za mladim uvijek, ali baš uvijek, završava kobno.
