Za početak, odmah da vam kratko i jasno odgovorim na pitanje iz naslova: ne možete ga preživjeti. Baš kao što ne možete preživjeti ni život. Rođeni smo, nažalost, s ograničenim vijekom trajanja i iako sam ja, ako me se pita, i dalje PROTIV toga – ne pita me se. Svi ćemo kad-tad umrijeti, nitko eneće pobijediti na Survivor natjecanju vlastitog života. A sad kad sam nas sve izbedirala, nekima čak i potaknula napadaje anksioznosti ili intoniranje prvih taktova Mozartova Rekvijema u glavi – ajmo na to malo pogledati s vedrije strane.
Starenje, dakle, nitko neće preživjeti, ali ono je privilegij, povlastica, postignuće – zapravo, prava pravcata sreća. Naime, iako smo svi rođeni s rokom trajanja, nitko nema pojma koji mu je točno datum isteka i mnogi ljudi, nažalost, nikad tijekom svojeg vijeka trajanja ne uspiju ostarjeti. Zato – ako ste došli u dob u kojoj vam rastu sijede vlasi, ukoče vas križa samo zato što ste kihnuli, bole vas koljena iako niste pretrčali maraton nego samo čučnuli da podragate mačku, država vas redovito zove na mamografiju u sklopu javnozdravstvenog programa i na pojam ”serum za pomlađivanje” ne kolutate očima, nego ga pobožno fljaskate na facu svake večeri – već ste među sretnijim pripadnicima ljudske vrste.
Starite? Čestitamo, to je privilegij!
To znači da ste zapravo već prekoračili onu dob za koju je biologija pračovjeka predvidjela trajanje pojedinih dijelova našeg tijela. Trebaju vam implantati zuba ili gebis? Ništa čudno. Pitajte paleontologe kako su izgledali zubi na kosturima praljudi pronađenih u obližnjim iskopinama, a redovito je riječ o ljudima koji su umrli u poodmakloj dobi od 36 i pol godina. Zubi nam originalno nisu predviđeni za 92 i pol godine preživanja bilja, mesa i žitarica, ma koliko ih četkali pastom s fluorom i flosali zubnim koncem. Kičma vas zeza? Ma nemojte? Prvo i prvo, uspravno se razvila u sisavaca koji su većinu dana hodali, stajali ili trčali pa tek predvečer sjeli i legli, a to da vas 50 godina drži dok sjedite za kompom živo je čudo evolucijske prilagodljivosti. Normalno da vas negdje iza četrdesete počne zezati.
Da sad ne duljim s ostalim osnovnim dijelovima i dodatnom opremom ljudskoga tijela, a i da ne popujem o tome kako zapravo imamo sreće što živimo u doba moderne medicine, biotehnologije i sve jačeg razvoja praktički Star Trek postupaka kao što je kloniranje gušterače za buduće presađivanje dijabetičarima, odstupanja od „normalnog“ stanja na koje smo navikli u prvih 25 – 30 godina svojeg života uobičajena su i očekivana pojava. To što ih mnogi od nas uspijevaju izbjeći i debelo u pedesetima, pa i šezdesetima samo su dokaz velike sreće – što one osobne, opisane u sintagmi „dobra genetika“, ali i one generacijske, opisane u onoj rečenici sa Star Trekom.
Nije nimalo ugodno…
E, ali to što je starenje normalno i što je na svoj način privilegij, ne znači da je ugodno i da vas neće iživcirati do daske. Pogotovo zato što se cijelo društvo i civilizacija, pa zbog toga i mi privatno ponašamo kao da NIJE normalno, kao da je sramotno i kao da bi nam glavni životni cilj trebao biti ostati zauvijek u ranim tridesetima. Barem prema van. Iznutra, e tu nas se praktički odgaja da svaku svoju bolest, nedostatak ili ograničenje strogo čuvamo u zaključanoj ladici s medicinskom dokumentacijom od svih koji nas znaju tvrdeći da smo zdravi k’o dren i da je to zato što smo uzvišena bića othranjena na goji bobicama. Jer ako nešto od svojih „staračkih“ problema priznamo naglas, gotovo je. Postajemo „baba iz ambulante“ koja svakome tko joj ne uspije pobjeći diktira detaljno svoju povijest bolesti i priča kakve su bile sestre i doktori kad je 1987. operirala žučne kamence.
O farbanju kose i skincareu koji su, barem za žene, postali praktički dio higijene da ne govorim. Isto kao što bi se mogao napisati podulji tekst o zabranjenom „bapskom oblačenju“, koje je tek nedavno, u određenim hipsterskim mikrokulturama, dobilo svoj modni legitimitet.
Napisane su i brojne studije o tome kako žene određene dobi (ajmo reći nakon 40. – 45. godine) postaju nevidljive, kako se općenito ljude iznad određene dobi teže zapošljava jer ”što ako mi počne visit po bolovanjima”.
Zanimljivo je i da dobar dio žena srednje dobi ima paničnu reakciju ako im se netko počne obraćati s „gospođo“ jer im „gospođa“ zvuči kao „baba“, a „baba“ znači nevidljivost i društveni prezir u kojem više nisu ni žene ni osobe.
Starenje je, kraće rečeno – kompleksno
Iako duboko u srcu svi priželjkujemo dočekati duboku starost, nekako bismo je radije dočekali kao Benjamin Button – pomlađujući se. Nije to ni sasvim iracionalno. Svatko se boji nemoći i ovisnosti o pomoći drugih, što je praktički neminovno u dubokoj starosti, a kada se tome pribroji i ekonomska, egzistencijalna nesigurnost suvremenog kapitalizma – bolje da tu stanemo i vratimo se onim vedrijim pogledima na starenje koje sam vam na početku teksta obećala.
Ne znam kako vi i ne znam u kojoj vas je dobi života zateklo čitanje ovoga teksta, ali mene su prvi znakovi starenja dobrano zatekli. Nisu to bile sijede vlasi – jer u mojoj je familiji genetski da ti prve sijede izrastu s 15, a s 20 si već prosijed pa to nisam asocirala sa starenjem, nego s prilikom da se farbam u zeleno, ružičasto, a poslije, u zrelijoj dobi – u crveno (trenutačno ona globalno popularna menopause red, koju nosi valjda pola zapadnjakinja moje dobi prije nego što se ful prebaci na platinasto plavu kroz koju se najslabije vide sijede). Nisu to bile ni bore jer čak i sad, s 55, imam manje bora od deset godina mlađih od sebe. Iako već neko vrijeme marno nanosim serume s vitaminom C, retinolom i pomno se brinem o hidrataciji, još mi nisu na pamet počeli padati drastičniji zahvati jer ne mislim da su mi potrebni.
Za mene je prvi, i to poprilično alarmantan znak starenja bilo – propadanje vida. Cijeli sam život, naime, imala savršen vid, a onda sam se, negdje s 41 – 42 godine praktički jednog jutra probudila – poluslijepa. OK, pretjerujem, ali odjednom su mi svi Word dokumenti na kompu morali biti na 150%, a za čitanje poruka na mobitelu morala sam nabaviti štap za slikanje selfieja. Da stvar bude još gora, nisam na prvu to povezala sa starenjem. A, ne. Budući da sam po horoskopu hipohondar, a i to propadanje vida djelovalo mi je prenaglo, pomislila sam da imam – štajaznam – tumor na mozgu kao Bette Davis u onom filmu „Mračna pobjeda“ kad oslijepi od takve boleštine. Odjurila sam svojoj doktorici s takvom paničnom pretpostavkom, ali ona me brzo umirila. Ili barem napola umirila.
Ispričala mi je, naime, da je ona s 43 godine putovala u Australiju i da joj je tijekom leta vid odjednom toliko propao da je pri presjedanju u Kuala Lumpuru na aerodromu kupila one priručne naočale s okvirnom dioptrijom kakve vam doktori obično govore da ne kupujete ni za živu glavu. Staračka dalekovidnost, objasnila mi je, ne događa se preko noći, ali preko noći dođe do njezine manifestacije. Godinama ne kužiš da sve slabije vidiš jer ti se oko prilagođava na mikropropadanja, ali dan za danom, mikro po mikro pa onda jednog dana – makro! Oko kaže: ”E, nemrem više, boli me živac, ja bih sad malo odmorilo” i eto te u Kuala Lumpuru gdje kupuješ naočale na kojima piše ”plus jedan, plus dva ili whatever”.
Boleštine i raznorazni zdravstveni problemi isto me nisu naročito iznenadili (OK, jedan ili dva možda jesu, ali oni bi me iznenadili kad god da se dogodili).
Nikad, naime, nisam bila baš savršena zdravlja pa i nisam očekivala da ću s pedeset odjednom zablistati na naslovnici nekog health & fitness časopisa kao primjer prve pedesetogodišnjakinje u povijesti čovječanstva koja je izliječila sve svoje kronične probleme, kičma joj se izravnala i vid joj se ispravio sam od sebe.
No ono što me zateklo bilo je ponašanje doktora i njihova reakcija na neke od tih problema. Tipa, ako s 20 godina dođeš doktoru i kažeš mu da malo boli gležanj – ono, kad baš na njega doskočiš s padobranom jer si skočila s ne znam ni ja koje visine, doktor će se pretrgnuti da ti izliječi gležanj makar i od najmanje natruhe boli i nepravilnosti. Upregnut će i onu Star Trek tehnologiju ako treba. E, ali dođi mu s forom ”boli me gležanj kad obuvam cipelu” s 53 i pol godine i on ili ona gotovo će redovito slegnuti ramenima i s facom kao da pospano žvače žvaku reći nešto u stilu: ”A šta ćete.” Potom će ti propisati ibuprofen i mirovanje nekoliko dana, ne izgovarajući, ali pogledom ti jasno davati do znanja da si, je*iga, star i šta sad hoćeš – gležanj koji traje vječno? OK, kao osoba kojoj su doktori ne samo u mladoj dobi itekako pomogli, moram i zahvalno priznati da to nije tako sa svim bolovima, bolestima i stanjima, da su itekako spremni liječiti i izliječiti neka ozbiljnija stanja, čak ti i spasiti život svakojakim vratolomijama, čak i kad imaš 95 – ali ako im dođeš s nekom manjom tegobom, slijedi slijeganje ramenima, žvaka i ”a šta ćete”. To me malo zateklo.
Možda bismo trebali manje mariti za male stvari
No s druge strane, možda bi to i trebalo tako s godinama. Kao ona blentava self-help rima – ”ne mari za male stvari”. Možda bismo starenjem trebali sve manje mariti za male stvari. Jesu li sijede doista toliko bitne da ih ne smijemo pokazivati? Još se nisam pomirila s time, i dalje se redovito farbam, ali nadam se da ću se s vremenom sprijateljiti sa svojom rijetkom, sijedom kosom. Moramo li baš sve moći i sve bez problema postizati do vrlo pozne dobi? Već sam se pomirila s tim da sporije hodam i da vjerojatno nikada neću otpješačiti do dna Grand Canyona, a i sviranje Chopinove ”Eolske harfe” vjerojatno više nikad neću uvježbati pa pobijediti na amaterskom natjecanju u sviranju klavira. Kao što prihvaćam i da neću pobijediti na ”The Voice Kids”, a vjerojatno ni na regularnom ”The Voiceu”. Možda ako uvedu neki za seniore
Koncept ograničenih očekivanja definitivno je jedan od aspekta starosti koji na prvu nije ugodan, ali na drugu je možda i oslobađajući. O nekim stvarima možda nikada ne moramo prestati sanjati. Ja, recimo, i dalje vjerujem da mogu otići na party i plesati cijeli noć – doduše, s nešto više i nešto duljim pauzama za odmor i cugu nego prije, ali ipak. I dalje vjerujem da mogu nositi marte, ružičasto sjenilo sa šljokicama i majicu sa Snoopyjem. I dalje vjerujem da mogu skužiti noviju muziku i ne moram se samo nostalgično ukopavati u onu koju sam slušala sa sedamnaest, ma koliko je još voljela.
I dalje mislim da znam razgovarati s mladima, čak se s njima i dosta dobro skužiti makar više nemam ambicije da me smatraju „jednom od svojih“. I dalje mislim da sam lijepa i zanimljiva – ne holivudski lijepa, ali na svoj način. I mislim da ću to misliti do kraja života. Tu ne moram ograničavati svoja očekivanja.
No neka druga svakako moram. Nema sramote u tome da kažem kako sam prestara za robinzonski turizam, autostopiranje, za crossfit, bungee jumping, razne avanturizme i ambicije na kojima nisam radila cijeli život, ali još mogu jer ”ima vremena”. Treba se čovjek u starenju malo i opustiti. Dopustiti si da prihvati svoju nesavršenost. Prihvatiti da ograničene mogućnosti i očekivanja mogu značiti i jednu veselu, sasvim zgodnu slobodu. Pa lijepo, kao Wisława Szymborska u onoj svojoj slavnoj pjesmi Opomena, kad ostarimo, obući ljubičastu haljinu koja nam ne stoji, na glavu staviti crveni šeširić koji je još grozniji, početi pljuvati po ulici i sablažnjavati ljude time što otvoreno hodamo naokolo ćelave glave i neofarbane kose. Jer pa šta – stari smo. Nije više vrijeme da se mari za male i beznačajne stvari. To je zapravo vrlo lijepo. I tako je lakše, ako ne preživjeti, a onda proživjeti starenje.
Za one druge, mračnije aspekte bit će vremena kad i ako dođu.
Fotografije: Profimedia, Pexels
