Nalazim se u Cannesu, upravo sada, dok se grad guši u svili, bljeskovima bliceva i “teškom” mirisu mediteranskog proljeća pomiješanog s prestižem. I istovremeno – nisam tamo. Pišem svoje sjećanje na te nedavne dane. Moje prisustvo na Croisetti je, naravno – dvojno, sablasno, građeno od paradoksa koji je inherentan samom kinematografskom mediju: gledati nešto znači svjedočiti njegovoj prisutnosti kroz njegovu radikalnu odsutnost. Film je uvijek projekcija nečega što se već dogodilo na nekom drugom mjestu – jedna je od konzervativnih teza, a moj boravak ovdje odnosno sada već – tamo, u epicentru Filmskog festivala, zapravo je lutanje kroz tekstove, asocijacije i “sablasti”, da ne kažem “slabosti” dvoje mislilaca koji su Cannes koristili kao poligon za dekonstrukciju stvarnosti. Kroz buku premijera i žamor festivalske publike, nisu me vodili turistički vodiči ni rasporedi projekcija, već skroz drugi i usmjereniji posao o kojemu ćete, ako budete željeli, moći čitati idući tjedan. Uz spomenuti rad, u slobodnom vremenu, ulicama Cannesa vodile su me dvije knjige koje u svom naslovu nose sličnu dozu provokacije, a u suštini posve različitu potragu, i misiju: Stvarni život Marguerite Duras i Pravi život Alaina Badioua.
Canneski fantomski dnevnik ili Marguerite Duras – pisanje kao disanje i zaklon od očaja
Dok prolazim pokraj palače Palais des Festivals, gdje se upravo priprema crveni tepih, mislim na Marguerite Duras. Ona je, naime, u Cannesu ostavila duboke, da se izrazim patetično “neizbrisive tragove”, ali njezina prisutnost ovdje nikada nije bila formatirana konvencionalnim sredstvima reprezentacije odnosno dopadljivosti, dapače. Njezin festivalski put započinje u trenutku kada je napisala scenarij za remek-djelo Alaina Resnaisa Hiroshima mon amour, koje je tada (kontroverzno!) izostavljen iz službene konkurencije pod političkim pritiscima, ali je ipak osvojilo Nagradu međunarodne kritike. Već sljedeće godine, njezin scenarij za film Moderato Cantabile u režiji Petera Brooka donio je glavnoj zvijezdi Jeanne Moreau nagradu za najbolju glumicu, dok samo godinu dana kasnije film Une aussi longue absence, za koji potpisuje scenarij i dijaloge, podijelio je Zlatnu palmu s Buñuelovom Viridianom. Njezin radikalni autorski pečat kulminirao je kada je sama režirala i glumila uz Gérarda Depardieua u filmu Le camion, ušavši tada u službenu konkurenciju…brišući tako granicu između autorstva i izvedbe, dok su njezini kultni naslovi desetljećima kasnije prepoznati i u prestižnom restauriranom programu Cannes Classics.
Nekada naš “film” jednostavno ne prođe selekciju, zar ne…
U spomenutoj knjizi Stvarni život, Duras se p(r)okazuje u svom punom svjetlu, ne kao klasični pisac, već kao netko kome je pisanje organska funkcija i šira medijska djelatnost koja se prirodno prelijeva iz književnosti u film, iz teksta u glas, iz glasa u tišinu. Cannes je za nju bio prostor u kojem se slika doslovno suočavala s tekstom, a njezin zapis o stvarnom životu ostaje i dalje kao primjer intimnog razgolićavanja spoznaja koje čovjek, uglavnom, teško priznaje samom sebi, a kamoli drugima. Ta je knjiga, kako je često i opisivana – očajnička potraga za romanesknim zaklonom kako bi se uopće izdržao teret postojanja, zbog čega njezini filmovi funkcioniraju kao antiteza holivudskom spektaklu kroz prostore praznine i čekanja. Dok masa vrišti za autogramima zvijezda, u meni odzvanja njezina teška, i za mene osobno razorna rečenica kako u svim djetinjstvima i životima koji slijede majka zapravo predstavlja ludilo. Festival se u ovom kontekstu doima poput te majke, jer on je glamurozan, sveproždirući prostor iluzije koji u sebi nosi klicu ludila, podsjećajući nas da pisanje i film za Duras nisu bili bijeg od stvarnog života, već jedini način da se do njega, kroz očajničku krizu ove iritantne suvremene verzije ideologema “autentičnosti”, uopće stigne.
Alain Badiou: Filozofski apel i film kao demokratski simbol
S druge strane ovog festivalskog blještavila, na posve drugom kraju ideološkog spektra, susrećem misao Alaina Badioua čiji se dolazak u Cannes, onomad, dogodio na krajnje neobičan način, kroz njegovo sudjelovanje kao (i) glumac u Godardovom filmu Film Socialisme, prikazanom u programu Un Certain Regard. Ako niste gledali film, zamislite to cameo pojavljivanje; u kojoj jedan od najvećih živućih francuskih filozofa govori pred gotovo praznom dvoranom u Godardovoj vizualnoj kakofoniji, dok se par metara dalje odvija sajam filmske taštine. No, ne dajte se zbuniti – to ipak je savršeno mjesto za Badioua jer u svom strastvenom filozofskom apelu upućenom mladima pod naslovom Pravi život, on poziva na radikalan otpor, tražeći od novih generacija da odbace konformizam i utabane staze koje nudi današnje potrošačko društvo te da se umjesto toga odvaže na promišljanje i mijenjanje svijeta. Knjigu sam neslučajno ponio na put.
Filozofov se teorijski okvir proteže na filmski medij koji opisuje kao “demokratski simbol” upravo zbog njegove inherentne nečistoće. Film za njega nikako nije čista, izolirana umjetnost jer u sebe “usisava” sve ostale discipline, od proze i glume do arhitekture i tehnologije, a upravo zbog te nečistoće posjeduje sposobnost da dopre do širokih masa i postane prostorom dokumentiranja istine. Dok prolazim pored luksuznih hotela gdje producenti u odijelima ugovaraju milijunske poslove, Badiouov koncept pravog života služi mi i kao intelektualni štit koji me podsjeća da film prelazi granicu između pojavnosti i bitka. Da proširim i parafraziram misao ovog velikana: pravi život se ne nalazi u luksuzu i prividu moći na crvenom tepihu, već u hrabrosti da se misli izvan nametnutih marketinških narativa i u spremnosti da se prepozna istinski umjetnički događaj koji mijenja našu percepciju stvarnosti. Trajno? Da, trajno!
Susret na Croisetti koji se nije dogodio
Moje putovanje u Cannes, u kojemu jesam i u kojemu istovremeno, dakle nisam bio, pretvorio se tako u neprekidni dijalog dvoje autora koji se vjerojatno nikada nisu izravno susreli na ovoj obali, ali čije su umjetničke i filozofske potrage “sijeku” na užarenom asfaltu Croisette. Cannes tijekom festivala funkcionira kao čudovište od svjetlosti i sjene koje s jedne strane nudi čisti spektakl i agresivni konzumerizam protiv kojeg Badiou piše, dok s druge strane otvara prostor za radikalnu umjetnost riječi i tišine koju je Marguerite Duras beskompromisno prakticirala. Dok se njezina potraga temeljila na pisanju, kako je i sama govorila – kao zaklonu od očaja i suočavanju s unutarnjim ludilom kroz medijsku širinu filma, Badiou je pak kroz Godardov filmski eksperiment ponudio viziju kinematografije koja “dokumentira istinu” i poziva mladost na buđenje. Napuštam Cannes, ili se tek budim iz ove “pjesničko-teorijske” fantazije o njemu, s jasnije uspostavljenom spoznajom da i film i filozofija traže istu stvar pod različitim imenima. Žudimo za onim stvarnim, pravim životom koji nam stalno izmiče između – u procjepu između onoga što vidimo na ekranu, mobitelu, i onoga što doista jesmo u mraku dvorane ili barem naše – spavaće sobe.
