Iza nje stoje doktorat, rad sa sportašima i godine istraživanja ljudskog tijela, ali i usponi do Everest Base Campa koji su joj, kako kaže, promijenili pogled na granice tijela i uma. Ovogodišnja panelistica na Sunset Sports Festivalu doc.dr.sc. Petra Jurić nam otkriva zašto ju je baš biomedicina vježbanja privukla, zašto mišići danas imaju puno važniju ulogu nego što mislimo, kako pokret utječe na metabolizam, san i energiju te zašto trening ne bi trebao biti kazna, nego alat za kvalitetniji život. Od znanosti do planina, njezina priča spaja disciplinu, strast i fascinaciju ljudskim tijelom na način koji će vas natjerati da drugačije gledate na vlastito kretanje.
Doktorica ste znanosti, specijalistica za biomedicinu vježbanja, kako biste osobi koja vas prvi put susreće na kavi objasnili čime se zapravo bavite?
Moje područje je biomedicina vježbanja, gdje se fokusiram na mišićni sustav kao jedan od ključnih regulatora zdravlja, metabolizma i dugovječnosti. Danas mišić promatramo puno šire nego prije, ne samo kao organ za kretanje, nego kao metabolički i endokrino aktivno tkivo koje izravno utječe na regulaciju šećera u krvi, upalne procese i oporavak organizma. U radu spajam znanost i praksu: radim i sa sportašima, gdje je cilj optimizacija učinka i oporavka, i s općom populacijom, gdje je fokus na poboljšanju metaboličkog zdravlja, te prevenciji liječenju bolesti kroz ciljano kretanje.
Što vas je privuklo baš tome području? Je li bila presudna ljubav prema sportu, prema znanosti, ili nešto sasvim treće?
U mom slučaju riječ je o vrlo prirodnom spoju ljubavi prema pokretu, duboke znatiželje prema ljudskom tijelu i potrebe da razumijem zašto određene intervencije imaju tako snažan učinak na zdravlje i kvalitetu života. Pokret je od najranije dobi bio moj primarni način izražavanja. Trenirala sam sportsku gimnastiku, plivanje i umjetničko klizanje, a kroz to se razvila vrlo jasna svijest o tome koliko tijelo oblikuje način na koji mislimo, osjećamo i funkcioniramo. Ta potreba za kretanjem s vremenom je prirodno prerasla iz osobnog identiteta u profesionalni put. Paralelno s time razvijala se i znanstvena znatiželja, nikada mi nije bilo dovoljno da nešto “radi”, uvijek me zanimalo zašto radi.
Upravo me to vodilo prema biomedicini vježbanja, gdje sam dobila okvir u kojem pokret mogu promatrati kroz fiziologiju, metabolizam i adaptaciju organizma, a ne samo kroz njegovu vanjsku manifestaciju. Tijekom doktorata imala sam privilegiju raditi s mentorima koji su snažno oblikovali moj način razmišljanja: prof. Maroje Sorić, koji me naučio rigoroznosti, preciznosti i nekompromisnom kritičkom pristupu znanosti, te prof. Dean Dudley iz Australije, koji mi je otvorio širu perspektivu pokreta kroz koncept tjelesne pismenosti i njegove uloge u razvoju čovjeka kao cjeline. Velik utjecaj na mene ima i pokret u prirodi, osobito planine. Više puta sam bila u Nepalu, na Everest Base Campu i Annapurna Base Campu.
‘Planine imaju vrlo specifičan učinak, uklanjaju sve vanjske slojeve identiteta i svakodnevnog komfora i ostavljaju te u čistom, gotovo ogoljenom odnosu s vlastitim tijelom, disanjem i odlukama.‘
To su iskustva koja ne ostaju samo kao uspomene, nego mijenjaju način na koji promatraš vlastite granice i mogućnosti. Danas se sve te linije, pokret, znanost i planine, ne odvajaju, nego čine jednu cjelinu. Upravo ta kombinacija oblikovala je moj profesionalni put i način na koji promatram ljudsko tijelo: kao sustav koji je istovremeno biološki, adaptivan i duboko inteligentan.
Kad ste osobno osjetili koliko tjelesna aktivnost može promijeniti nečiji život?
To osjećam gotovo svaki dan u radu s ljudima. Kada vidim osobu koja dolazi pomalo uplašena, umorna i nesigurna u vlastito tijelo, a kroz ciljane i postupne promjene u kretanju počne ponovno dobivati energiju, stabilnost i osjećaj kontrole, to je snažan podsjetnik na moć pokreta. Jednako snažno to vidim i kod sportaša koji prolaze kroz faze pada forme ili gubitka povjerenja u vlastite kapacitete, kroz strukturiran i inteligentan povratak osnovama ponovno pronalaze sigurnost, snagu i jasnoću u kretanju. Ne radim po principu forsiranja do krajnjih granica, jer takav pristup nije održiv. Naglasak stavljam na progresiju koja je individualizirana i dugoročno održiva, gdje cilj nije “izdržati trening”, nego promijeniti odnos prema vlastitom tijelu. Ti mali pomaci, bolja pokretljivost, manje boli, stabilniji metabolizam i bolji san, često nose najveću promjenu u kvaliteti života. Zato to nije jedan trenutak, nego kontinuirano iskustvo koje mi svakodnevno potvrđuje smisao mog rada.
Koji je najčešći mit u vezi s vježbanjem koji vas živcira svaki put kad ga čujete?
Ne bih rekla da me nešto posebno “živcira”, više me ponekad iznenadi koliko su određeni mitovi i dalje prisutni, unatoč tome što znanost već dugo govori suprotno. Jedan od najčešćih je ideja da je vježbanje, osobito trening jakosti i snage, namijenjeno samo potpuno zdravim ljudima. U stvarnosti, upravo je suprotno, strukturirano i dozirano vježbanje jedna je od najvažnijih intervencija i u prevenciji i u liječenju kroničnih nezaraznih bolesti. Postoje jasne smjernice koje potvrđuju njegovu ulogu kod stanja poput dijabetesa, kardiovaskularnih bolesti i metaboličkog sindroma, gdje redovita tjelesna aktivnost, uključujući i trening jakosti i snage, izravno poboljšava ishode bolesti.
Ono što se često pogrešno percipira jest da se u takvim slučajevima radi o “previše zahtjevnoj” intervenciji, iako je upravo suprotno, kada je pravilno individualizirano, vježbanje je jedan od najsigurnijih i najučinkovitijih oblika terapijske potpore koji imamo. Često se dogodi da osobe s kroničnim stanjima uopće nisu informirane da je kretanje, uključujući i trening jakosti i snage, sastavni dio njihovog liječenja i dugoročne kontrole bolesti. Zato me više od samog mita zanima činjenica koliko još postoji prostor da se znanje iz znanosti i kliničkih smjernica bolje prenese u praksu, jer upravo tu se najviše mijenja kvaliteta života ljudi.
Žene često osjećaju krivnju ako preskoče trening
Kako vi gledate na to?
Na to gledam vrlo jednostavno, trening ne bi trebao biti izvor krivnje, nego alat koji podržava život. Konzistentnost je važna, ali ljudsko tijelo nije projekt koji mora biti savršen svaki dan. Postoje periodi kada smo pod većim stresom, kada slabije spavamo, kada imamo više obaveza ili jednostavno kada nam treba odmor, i to je dio normalne fiziologije, a ne neuspjeh. Upravo dugoročni odnos prema kretanju čini razliku, a ne pojedinačni trening ili dan pauze. Jedan preskočen trening ne mijenja ništa, kao što ni jedan odrađen trening ne “rješava” sve.
Ono što je važnije je da se osoba dugoročno osjeća dobro u vlastitom tijelu i da joj kretanje bude održivo, a ne izvor dodatnog stresa ili osjećaja krivnje. U tom smislu uvijek više naglašavam dosljednost i fleksibilnost nego perfekcionizam. U istom kontekstu važno je razumjeti sljedeće. Ljudi često misle da je glavna svrha vježbanja “trošenje kalorija”, posebno kada je riječ o kontroli tjelesne mase. Iako tjelesna aktivnost doprinosi energetskoj potrošnji, njezina stvarna vrijednost nije u tome da “kompenzira” hranu koju jedemo, nego u tome da poboljšava metaboličko zdravlje, funkciju mišića, regulaciju glukoze i otpornost organizma. Tjelesna masa se primarno regulira kroz prehranu i ukupnu energetsku ravnotežu, dok je trening alat koji mijenja kvalitetu tkiva i način na koji tijelo koristi energiju.
Regeneracija i oporavak često padnu na začelje liste prioriteta. Zašto su zapravo jednako važni kao i sam trening?
Regeneracija i oporavak nisu “pauza od napretka”, nego sastavni dio adaptacijskog procesa. Taj se proces najbolje može objasniti kroz princip hormeze, biološkog mehanizma u kojem mala doza stresa potiče organizam na pozitivnu prilagodbu. U kontekstu treninga, to znači da je vježbanje kontrolirani stresor: tijelo na njega reagira tako da se obnavlja i prilagođava, postaje jače, otpornije i metabolički učinkovitije. Ključ je u ravnoteži. Ako je ukupni stres prevelik, a oporavak nedostatan, izlazimo iz zone adaptacije i ulazimo u zonu kumulativnog opterećenja. Tada tijelo više ne napreduje, nego se postupno iscrpljuje i gubi sposobnost kvalitetne prilagodbe. U praksi to vrlo jasno vidim i kroz biomarkere biološke dobi poput GlycanAge testiranja. Kao GlycanAge specijalist, često vidim da ljudi ne dolaze samo s opterećenjem treninga, nego s ukupnim životnim stresom, posao, obiteljske obaveze, putovanja i mentalni pritisak, a zatim tome dodaju intenzivnu tjelesnu aktivnost bez dovoljno oporavka.
U takvim slučajevima često se vide obrasci povišenog kroničnog stresa i izraženih upalnih procesa, što dugoročno nije optimalno za zdravlje. Zanimljivo je da se to najčešće javlja kod visoko motiviranih i ambicioznih ljudi koji žele puno od sebe, ali nesvjesno preopterećuju sustav brže nego što se on stigne regenerirati. Zato regeneraciju ne promatram kao suprotnost treningu, nego kao njegov ključni dio. Pravi napredak ne događa se tijekom samog opterećenja, nego u fazi oporavka, kada se organizam adaptira na stres kojem je bio izložen.
Postoji li vrsta tjelesne aktivnosti koju biste posebno preporučili ženama u 30-ima, a koja onima u 40-ima ili 50-ima godinama?
Svakoj dobnoj skupini, uključujući žene u 30-ima, 40-ima i 50-ima, temeljna preporuka ostaje trening jakosti i snage. Razlog je u fiziološkoj činjenici da bez adekvatnog mehaničkog opterećenja dolazi do progresivnog gubitka mišićne mase i funkcije, što se službeno zove sarkopenija, koja se s godinama prirodno ubrzava. Očuvanje i razvoj mišićnog tkiva ključno je za metaboličko zdravlje, funkcionalnu neovisnost i ukupnu otpornost organizma. Trening jaksoti i snage također ima izravan utjecaj na gustoću koštanog tkiva putem mehaničke stimulacije, što je posebno važno u prevenciji osteopenije i osteoporoze u kasnijim desetljećima života. Mišićno-koštani sustav treba promatrati kao funkcionalnu cjelinu u kojoj adaptacija jednog dijela sustava povlači
adaptaciju drugog.
Uz trening jakosti i snage, važno je uključiti i rad kroz puni opseg pokreta, s naglaskom na mobilnost i kontroliranu fleksibilnost. Takav pristup doprinosi održavanju funkcionalne kvalitete fascijalnog sustava, boljoj pokretljivosti te smanjenju rizika od kompenzacijskih obrazaca kretanja i ozljeda. Kao treći stup, svakodnevno hodanje ostaje jedna od najvažnijih, a često podcijenjenih intervencija. Hodanje ima značajan učinak na kardiometaboličko zdravlje, regulaciju glukoze i ukupnu dnevnu razinu energetskog utroška, uz minimalno opterećenje. U tom smislu, optimalan pristup temelji se na kombinaciji treninga jakosti i snage, kvalitetnog kretanja kroz puni opseg pokreta te redovite aktivnosti poput hodanja.
Cilj je dugoročna fiziološka otpornost i kvaliteta života
Koje vježbe preporučujete ženama u perimenopauzi i u menopauzi?
U perimenopauzi i menopauzi vježbanje treba promatrati kroz prizmu hormonalne tranzicije, gdje dominantnu ulogu ima pad estrogena i njegove sistemske posljedice na mišićno-koštani i kardiometabolički sustav. Estrogen ima protektivni učinak na mišićno tkivo, koštanu mineralnu gustoću, regulaciju upalnih procesa te inzulinsku osjetljivost, pa njegovim smanjenjem dolazi do vidljivih promjena u sastavu tijela i funkcionalnom statusu. U tom kontekstu, trening jakosti i snage predstavlja primarnu i neizostavnu intervenciju. Mehaničko opterećenje mišićno-koštanog sustava djeluje kao ključni stimulus za očuvanje mišićne mase i koštane gustoće, čime se djelomično kompenziraju učinci smanjene estrogenske aktivnosti. Naglasak je na progresivnom opterećenju i osnovnim obrascima pokreta koji uključuju globalne mišićne lance (čučanj, hip hinge, potisci, povlačenja), jer oni osiguravaju sistemsku adaptaciju cijelog lokomotornog sustava.
Dodatno, rad kroz puni opseg pokreta i kontroliranu mobilnost postaje posebno važan u ovoj životnoj fazi zbog promjena u elastičnosti tkiva i smanjene regenerativne sposobnosti. Takav pristup doprinosi očuvanju funkcionalne kvalitete fascijalnog i zglobnog sustava te smanjuje rizik od kompenzacijskih obrazaca kretanja i ozljeda. U konačnici, cilj nije izolirano “vježbanje za menopauzu”, nego strukturirani, progresivni sustav koji adresira posljedice hormonske promjene na više razina, mišićnu, koštanu, metaboličku i funkcionalnu, s ciljem očuvanja dugoročne fiziološke otpornosti i kvalitete života.
Kronične bolesti sve su češća tema. Koliko vježbanje zapravo može biti lijek u prevenciji?
Vježbanje se u kontekstu kroničnih nezaraznih bolesti ne promatra kao “lijek” u klasičnom farmakološkom smislu, nego kao jedna od najpotentnijih bioloških intervencija u prevenciji i modulaciji bolesti. Njegov učinak je višeslojan jer istovremeno djeluje na nekoliko ključnih patofizioloških mehanizama: poboljšava inzulinsku osjetljivost, regulira glukozni metabolizam, smanjuje kroničnu upalu niskog stupnja te pozitivno utječe na krvni tlak, lipidni profil i sastav tijela. Posebno je važan utjecaj na skeletni mišić kao metabolički aktivno tkivo. Mišić funkcionira kao centralni regulator energetskog metabolizma, pa njegova kvaliteta i masa izravno utječu na rizik razvoja metaboličkog sindroma, dijabetesa tipa 2 i kardiovaskularnih bolesti. Zato bih rekla da vježbanje nije “dodatak zdravom životu”, nego temeljna biološka potreba, čiji izostanak značajno povećava rizik od razvoja upravo onih bolesti koje danas predstavljaju vodeći uzrok morbiditeta i mortaliteta.
Doc.dr.sc. Petra Jurić ove godine je jedna od panelistica Sunset Sports Festivala
O čemu ćete govoriti i koje teme očekujete da će biti najzanimljivije publici?
Na Sunset Sports Festivalu ću govoriti o ulozi mišićnog sustava kao centralnog regulatora zdravlja i dugovječnosti te o tome kako smo kroz sport i znanost došli do puno šireg razumijevanja pokreta. Naglasak će biti na skeletnom mišiću kao metabolički, endokrino i imunološki aktivnom tkivu koje utječe na inzulinsku osjetljivost, razinu kronične upale i rizik od kroničnih nezaraznih bolesti. U tom kontekstu posebno je važan i koncept “inflammaginga”, kronične upale niskog stupnja povezane sa starenjem, gdje mišić ima ključnu ulogu u modulaciji sistemske upale. Cilj je približiti ideju da je pokret jedna od temeljnih intervencija za zdravlje i prevenciju bolesti, a ne samo sportska aktivnost ili stil života.
Ako bi čitateljica Elle-a mogla napraviti samo jednu promjenu u svojoj svakodnevici koja bi dugoročno najviše utjecala na njezino zdravlje, što bi to bilo?
Jedna stvar koju bih svima preporučila je: uvedite redoviti trening jakosti i snage u svoju rutinu. Mišić je zaštitni organ koji kada ga redovito stimuliramo, istovremeno djelujemo na više ključnih sustava zdravlja. Ne mora biti komplicirano, bitna je dosljednost. To je navika koja dugoročno ima najveći učinak na zdravlje.
Fotografije: Privatna arhiva, press
