Hrvatska redateljica i koscenaristica Vida Skerk jučer je u Cannesu premijerno predstavila svoj kratkometražni igrani film Left Behind, Still Standing, prikazan u službenoj selekciji La Cinef – programu koji svake godine okuplja najperspektivnije mlade filmaše iz cijelog svijeta. Film je nastao u produkciji britanske Nacionalne filmske i televizijske škole (NFTS), a ovim je odabirom Vida Skerk postala prva redateljica u povijesti te škole čiji su filmovi dvije godine zaredom uvršteni u La Cinef program. Nakon projekcije publika je, kako kaže sama autorica, reagirala “dobro, pozitivno! Cijeli blok filmova je bio baš super tako da sam jako ponosna biti u vrlo dobroj selekciji.”Glavnu ulogu u filmu tumačila je hrvatsko-venecuelanska glumica Lucia Luque Akrap, a uz nju su nastupili Bailey Brook, Pippa Winslow, David Mildon i Lianne Harvey. Film je rezultat rada međunarodne ekipe studenata završne godine NFTS-a, a za Vidu Skerk, producenticuDoru Galosi i dizajnera zvuka Vicenta Moldera ovo je bio povratak u Cannes nakon prošlogodišnje suradnje na filmu Ether, također prikazanom u La Cinef selekciji. U oba britanska projekta Vida Skerk surađivala je s hrvatskim glumicama u glavnim ulogama – nakon Laure Kaliger u filmu Ether, sada i s Lucijom Luque Akrap.
Left Behind, Still Standing bavi se temama migracije, rada i pripadanja
U središtu priče je Morana, imigrantica iz Hrvatske koja radi na zatvaranju čeličane u malom britanskom gradu. Kada tvornica jedne noći čudesno oživi, Morana se suočava s nestabilnošću vlastite egzistencije, ali i otkriva koliko zapravo ima zajedničkog s radnicima koji ostaju bez posla.
Vida Skerk scenaristica je i redateljica koja živi i radi između Londona i Zagreba. Nedavno je diplomirala filmsku režiju na NFTS-u, gdje su nastala oba njezina canneska filma. Prije londonskog studija režirala je kratki film Noćna vožnja (2022.), nastao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je završila preddiplomski studij. Film je prikazan na festivalima BFI Flare i Premiers Plans d’Angers, gdje je osvojio nagradu studentskog žirija, a dobio je i Oktavijana Hrvatskog društva filmskih kritičara.
Drugu godinu zaredom ste na Filmskom festivalu u Cannesu u selekciji La Cinef, što je važna dionica vaše mlade karijere. Kada usporedite prošlogodišnje iskustvo s filmom “Eter” i ovogodišnje, jeste li u ovaj “organizirani kaos” ušli s manje treme i više samopouzdanja? Kako je bilo ovaj put?
Ove godine je sigurno bilo lakše, iako Cannes uvijek nađe način da te iznenadi i svaki je dan drugačiji. Prije svega, ove godine već sam znala i očekivala da je tjedan u kojem se odvija program La Cinef vrlo intenzivan za redatelje. Zato sam ovaj put došla ranije kako bih stigla organizirati sve sastanke koje sam htjela, a usto – što je najvažnije – pogledati što više filmova. No mislim da me zapravo iznenadilo koliko me i ove godine uhvatila trema pred projekciju mog filma. Valjda je to neizbježno! Pitam se imaju li jednaku tremu i etablirani redatelji koji su u Cannesu već bili nekoliko puta.
Spomenuli ste dva lica Cannesa u jednom razgovoru – golemu ljubav prema filmskoj umjetnosti i showbusiness koji Vam pomalo ide na živce. Ljubav uvijek ima svoje zamke… zar ne?
Da. Cannes zapravo ima tri lica: film kao umjetnost, film kao business i showbusiness. Pod businessom mislim na činjenicu da se u Cannesu sklapaju ugovori o distribuciji, prodaji i financiranju za jako puno filmova. Jedan cijeli dio festivala, tzv. Marché, posvećen je isključivo tome. A showbusiness strana svega ide mi na živce kada primijetim da je nečija želja za slavom veća od ljubavi prema filmu. Bože moj, i ja se razveselim ako slučajno prođem pokraj glumca čiji rad cijenim, a isto tako vrlo rado s kolegicama komentiram haljine na crvenom tepihu – nisam ni ja sasvim imuna na taj “showbusiness” aspekt festivala, zabavno je i ne mislim da je to automatski loše. Međutim, ljute me ljudi koji dođu na festival ne zato što ih zapravo zanimaju filmovi, nego zato što se žele “pokazati”.
Mislim da je ta pojava crvenog tepiha zanimljiva i sviđa mi se ideja da se čovjek mora lijepo odjenuti za premijeru nekog filma. To me podsjeća na običaj iz prošlosti kada su ljudi čuvali najljepšu odjeću za nedjeljnu misu, samo što se u ovom slučaju počast daje filmu i filmašima. Ono što mi ide na živce jest što sam u nekoliko navrata primijetila, npr. na premijeri Almodóvarova filma ili onog Asghara Farhadija, da postoje ljudi koji se odjenu vrlo skupo i ekstravagantno, čak i više od, recimo, glavne glumice, samo kako bi ih se fotografiralo na crvenom tepihu. No onda, kada krene projekcija, ustanu i izađu iz dvorane nakon deset minuta. Ulaznice su, pogotovo za večernje premijere u glavnoj dvorani, vrlo tražene, pa mi je žao što je neki entuzijastični sinefil izgubio priliku prisustvovati premijeri važnog filma zato što je to sjedalo dobio netko tko se zapravo samo htio fotografirati na crvenom tepihu, a nije ni ostao pogledati film.
S obzirom na to da na festivalu susrećete najveća imena filmske industrije, tko vas je od kolega ili uzora u Cannesu ove godine osobno najviše inspirirao ili iznenadio svojim pristupom radu? Ili vas jednostavno naživcirao… Jeste li uspjeli pogledati koji film?
Jako mi se svidjela projekcija filma Teenage Sex and Death at Camp Miasma. Mislim da to nije film koji će se svidjeti široj publici, ali vjerujem da će pronaći svoju nišnu publiku i da bi s vremenom mogao steći kultni status. Glavne uloge igraju dvije glumice koje jako cijenim, Hannah Einbinder i Gillian Anderson. Atmosfera u publici na toj projekciji bila je jako lijepa i mislim da smo svi pokazali puno podrške autorima koji su napravili taj film.
Što se tiče inspiracije, zapravo mi je bilo najljepše ponovno sresti kolegicu Heo Gayoung, koja je prošle godine dobila prvu nagradu na La Cinefu. Ove godine ponovno je došla u Cannes i puno smo razgovarale o budućnosti naših filmova, što me jako inspiriralo. Lijepo je imati takvu međusobnu podršku i povezati se s drugim redateljima.
Čeličana u malom engleskom gradu odjednom “magično” oživi. Sudbine radnika i migrantice Morane gotovo su nedohvatljive, neprepričljive. Kako kod Vas surađuju princip odgovornosti i nužne redukcije priče, koliko god ona bila fikcionalna?
Pa, pogotovo se u kratkom filmu priča mora reducirati na minimum jer jednostavno nema prostora za skretanje na stranputice ili za dublje i šire bavljenje nekom temom. No veselim se budućem radu na dugometražnoj verziji ovog filma zato što mislim da je puno dobrih zapleta i scena – koje su zapravo bitne i koje otkrivaju kompleksnost tema kojima se bavim – moralo biti izbačeno iz kratkog filma, a svakako ih želim obraditi jer me jako zanimaju.
Glavna junakinja Morana suočava se s krhkošću vlastite egzistencije. Koliko je u njezinu priču utkano vašeg osobnog iskustva života i studiranja u inozemstvu, multiidentitetske osobnosti, odnosno osjećaja nepripadnosti? Koja je ionako nužna u ovom vulgarnom kapitalizmu…
Da, jako je puno trenutaka u filmu zapravo inspirirano mojim iskustvom života u Engleskoj i tim osjećajem nestabilnog opstanka kada imaš vizu, ali ta viza ima relativno kratak rok trajanja i nisi siguran hoćeš li je uspjeti produljiti. Što se tiče osjećaja nepripadnosti, to mi je odavno poznato. Moj je otac dio slovenske manjine u Trstu, majka mi je Hrvatica, ja sam rođena i odrasla u Trstu, a tek sam se kasnije preselila u Zagreb, pa sad u London. Taj nacionalni miks mog identiteta znači da me zapravo određen postotak ljudi u svim sredinama doživljava i osuđuje kao “onu drugu”, drugačiju, kao nekoga tko nikada nije i neće biti sasvim dio zajednice u kojoj se nalazi.
Iskreno, mislim da je moja međunarodnost prednost. Rastužuje me kad me se ponekad tretira kao da nisam dovoljno… “nešto”. Mislim da ta mješavina nacionalnih identiteta zapravo znači da sve te zajednice u različitim državama mogu promatrati i iznutra i izvana. Na taj se način nekako nadam da donosim svježiju perspektivu koja može biti korisna. Osjećam da sam dio svih njih i nemam potrebu dokazivati tko sam i što sam. Identitet je uvijek kompleksno pitanje. Gledati na njega crno-bijelo iznimno je štetno i opasno.
U filmu je uspješno stvorena atmosfera industrijskog grada koji nestaje. Kako ste pristupili vizualnom stilu, dakle estetici filma kako biste prenijeli tu specifičnu, pomalo melankoličnu atmosferu? Koji su, nazovimo ih “sastojci” bili neophodni, gledajući s naknadnom pameću?
Teško mi je racionalno objasniti nekakav plan pristupa režiji ili zadana “pravila”, zato što se, kada je riječ o građenju atmosfere, sve na kraju svodi na redateljski instinkt, pa zapravo ne mogu govoriti o “sastojcima”. Kompleksnije je od toga i teško je to ukratko opisati. Mislim da je za mene ključno znati što je u sceni najbitnije i pratiti emocionalno stanje likova, pa odabiri kadrova i svega ostalog nekako logično proizlaze iz toga.
Film se bavi i pronalaženjem solidarnosti u teškim, radikalnim okolnostima. Solidarnost je osobito važna za otuđene skupine u društvu. Kako je misliti i rekreirati?
Mislim da je u današnjem svijetu jako puno ljudi pod velikim pritiskom, pogotovo ekonomskim, i da ne znaju koga okriviti za to. No, svjesno ili nesvjesno, znaju da je lakše okriviti one koji su hijerarhijski niže, koji su slabiji, te na njih baciti sav taj akumulirani bijes – na manjine, migrante itd. Ali zapravo mislim da su empatija i solidarnost ključne. Tek kada shvatimo da smo svi mi, unatoč razlikama, u istome… joj, da ne kažem prostu riječ, ali znate na što mislim, razumjet ćemo da oni koji nas iskorištavaju nisu oni koji su zapravo slabiji od nas, nego osobe koje su na vrhu društvene ljestvice i koje ondje ne zaslužuju biti.
Morana kao migrantica dijeli sudbinu s otpuštenim lokalnim radnicima. Mislite li da marginalizirane skupine danas lakše pronalaze zajednički jezik od onih koji drže pozicije moći? Znam da je pitanje naivno…
Mislim da se puno ljudi jako trudi kako bi se stvorili razni oblici solidarnosti. A onima koji žele zadržati svoje pozicije moći isplati se provoditi tzv. divide et impera – dok mali ljudi tuku male ljudi, nitko se ne pita tko od toga profitira.
Kao mlada autorica, osjećate li odgovornost da kroz svoje radove progovarate o društveno-političkim temama poput radničkih prava i migrantskih sudbina? Kako se ta odgovornost inaugurirala u vaš umjetnički rad?
Ne mislim da postoji film koji nije političan. Apolitičnost, eskapizam – i to je politički čin. Radim filmove o temama koje trenutačno okupiraju moj mozak. Kad ih smišljam, ne pitam se jesu li dovoljno politični ili ne, ali priznajem da težim političkoj angažiranosti još od srednjoškolskih dana, pa mi je to možda malo i u krvi.
Projekcija vašeg diplomskog rada u Cannesu ogroman je trenutak. Kakve su bile prve izravne reakcije publike i kritike nakon što su se u dvorani upalila svjetla?
Projekcija je vrlo dobro prošla, jako sam zadovoljna. Publika se smijala točno na mjestima na kojima sam se nadala da će se smijati, a kasnije su komentari bili da ih je film, pogotovo kraj, emotivno pogodio, što smo i htjeli.
Imate li osjećaj da je publika u Cannesu prepoznala onu univerzalnu ljudsku notu filma, bez obzira na to što je radnja smještena u vrlo specifičan, britanski kontekst?
Apsolutno. Zanimljivo mi je i to da se još dva filma u selekciji La Cinef bave radnicima u tvornicama, pa smo očito svi nanjušili isti zeitgeist. Jedan je iz Indije, a drugi iz Japana. Ovo su internacionalne teme, sve nas povezuju.
Koji vam je komentar ili pitanje s projekcije do sada najviše značio, a što Vas je najavilo da ste u početnim fazama razvijanja ovog filma u dugometražni format? U kojem smjeru planirate širiti Moraninu priču i koje segmente želite dublje istražiti?
Glavna junakinja Morana radi kao znanstvenica za okoliš i radi na zatvaranju čeličane. U kratkom se filmu nisam uspjela toliko posvetiti konfliktu između onoga što je ekološki dobro, zatvaranje tvornice, u usporedbi s onime što je dobro za zajednicu i za opstanak radnika i njihovih obitelji, održavanje tvornice. Iskreno, ne mislim da je odgovor na to pitanje ili-ili.
Ističete da ste “poluborka” za multikulturalnost – s obzirom na hrvatske, slovenske, talijanske i britanske adrese. Kako taj bogati, fluidni identitet oblikuje vaš redateljski rukopis i pogled na svijet? U ovom iznova suženom svijetu?
Mislim da mi pomaže to što ništa ne uzimam zdravo za gotovo i što pokušavam zadržati kritički pogled na svijet. Mnoge stvari, npr. način ponašanja, običaji, komunikacija, svakodnevne navike, pa čak i ono što se smatra “zdravim razumom”, funkcioniraju drugačije u svakoj državi, zajednici i kulturi. Možda mi je upravo zato lakše prepoznati ono što Hrvatsku čini posebnom, jer mi neke “hrvatske” stvari nisu uvijek bile dio svakodnevice, pa sam svjesnija toga koliko su posebne za naš prostor.
Ne želite se nacionalno ograničiti i planirate karijeru između Velike Britanije i naše regije. Koji je najveći izazov, a koja najveća prednost rada na relaciji London – Hrvatska? Kako izgleda ta “politička ekonomija” svakodnevice?
Film je kao umjetnost uvijek međunarodan i zapravo najveći projekti nastaju kao koprodukcije, pa mislim da je ograničavanje na jednu zemlju štetno za svaki projekt, ako ne i nemoguće. Imam tu prednost što sam se razvila tako da igram na čak četiri polja, ali ih zapravo ne gledam odvojeno. Pa i ovaj je film dokaz za to: glavni lik je Hrvatica, glumi je Hrvatica, a sniman je u Engleskoj.
Fotografije: Privatna arhiva
