Početkom godine stigla je nova serija, Rooster, i ubrzo osvojila publiku. Nakon deset tjedana prikazivanja, u kojima je objavljivana po jedna epizoda tjedno, početkom svibnja završila je s emitiranjem i za sobom ostavila gledatelje željne nastavka. I brojke to potvrđuju: Rooster je postao najgledanija debitantska sezona humorističне serije na HBO-u u posljednjih petnaest godina. Zbog visoke gledanosti i pozitivnih reakcija publike, već je na polovici emitiranja najavljena i druga sezona. No što je Rooster učinilo toliko posebnim?
Serija o odrastanju, u bilo kojoj dobi
Radnja započinje kada pisac lakog štiva Greg, koji je nadimak Rooster dobio po junaku svojih knjiga, stigne na američko sveučilište kao gost predavač. Iako iza sebe nema visoko obrazovanje, prihvati posao profesora kako bi bio podrška svojoj kćeri koja je profesorica na istom sveučilištu. U centru serije je njegovo aklimatiziranje na novi život i novu ulogu, no serija istovremeno duboko tematizira različite ljudske odnose, a kao primarni i najistaknutiji ističe se atipičan odnos oca i kćeri. Kroz seriju su prikazani različiti oblici prijateljstava, romantičnih veza, kolegijalnih odnosa i odnosa profesora i studenata. Niti jedan nije ostao na površnoj razini, već se kroz humor progovara o kompliciranosti međuljudskih odnosa i postavljaju važna pitanja kao što su: Što znači biti dobar roditelj? Što se u vezi može, a što ne može trpjeti? Kada se treba boriti, a kada odustati?
Glumačka postava
Na čelu glumačke postave je Steve Carell koji svoj lik gradi na toplini i šarmu koji se publici ne može ne svidjeti. Njegov je lik Greg osjećajan, uvijek dostupan, požrtvovan, zabrinut otac koji orbitira oko kćeri koju glumi Charly Clive. Upravo je kemija između njih dvoje i ono što seriji daje toplinu. U kontrastu s likom oca, Connie Britton glumi majku vođenu karijerom; egocentričnog i zatvorenog roditelja. Glumci koji im stoje uz bok, Phil Dunster, John C. McGinley i Danielle Deadwyler, također izvrsno iznose svoje uloge.
Jesu li likovi dovoljno razrađeni?
Specifičnost serije je vrlo široka lepeza likova različite dobi, pozadina i interesa. Dok se većina serija predodredi barem na jednu dobnu skupinu, Rooster pokušava pokriti sve društvene skupine jednog američkog sveučilišta, od studenata, mladih i starijih profesora pa do rektora pred mirovinu. No, upravo zbog te društvene šarolikosti svi likovi nisu jednako duboko i kvalitetno obrađeni te ih je puno svedeno na karikature. Dok su glavni likovi višedimenzionalni, ili se barem dublje razvijaju kroz seriju, puno ih je ostalo samo na jednoj crti ličnosti. To su primjerice studentice koje su pretjerano tipizirane i njihovi se likovi temelje na zatreskanosti u zgodnog profesora dok njihov karakter ostaje prazan. Svi su studenti okarakterizirani kao bez dlake na jeziku, udubljeni u woke kulturu i bez poštovanja prema autoritetu. Ističu se i nezreli narcis, starac koji nema poštovanja prema ženama, alkoholičar za kojeg ima nade, karikirani izvršitelj vlasti koji je tema svih šala ili samohrana majka koja priželjkuje muškarca.
Glavni je ženski lik, Katie, na početku serije u potpunosti definiran krizom uzrokovanom muškarcem. Ambivalentna je, ne postavlja granice i zarobljena je u pokušaju da sačuva nešto što je već izgubljeno. Ipak, kroz epizode počne shvaćati svoju vrijednost koja je odvojena od muškarca i razvija se kao lik. Sporedni je lik samohrane majke prikazan gotovo isključivo kroz prizmu majčinstva i partnerstva, dok ona kao osoba ostaje nedovršena. S druge strane stoje dva zaokruženija ženska lika. To su kompetentna mlada profesorica čiji je fokus na karijeri, poboljšanju akademske zajednice i ostvarenju vlastitih ciljeva te, neočekivano, ljubavnica, koja unatoč moralno upitnoj ulozi njeguje obrazovanje i karijeru. Rooster tako oscilira između prikazivanja žena koje postoje tek u relaciji prema muškarcima i onih koje grade identitet neovisno o njima.
Zašto Rooster podsjeća na Ted Lasso i Shrinking?
Koncept serije, način pričanja priče, a posebno glavni lik serije podsjeća na seriju Ted Lasso. Sličnost se vidi već u uokvirivanju prve epizode. Dok je u Roosteru riječ o outsideru piscu koji ulazi u akademsku zajednicu, u seriji Ted Lasso trener američkog nogometa dolazi u engleski nogometni klub. Iako je riječ o poslovnom okruženju, topla atmosfera i bliski odnos likova više asociraju na obiteljsko nego poslovno okruženje. U obje se serije radi o nenametljivom humoru. Jedna od sličnosti koja se nameće je i karakterna familijarnost glavnih likova, odnosno netipična pozitivnost i dobronamjernost glavnih likova serija, profesora Grega i trenera Teda koji u zajednici koja ih okružuje uvijek nastoje popraviti odnose, svima pomoći i dati drugu priliku.
Također, Rooster na trenutke podsjeća na seriju Shrinking. Najočitija sličnost dviju serija glavni je lik, tj. muškarac srednjih godina. No, ono što je zanimljivije je činjenica da se obje serije bave delikatnim životnim iskustvima, kao što su raspad braka, gubitak i roditeljstvo uz dozu uvrnutosti i humora. Osim toga, zajednički im je motiv prijateljstva s elementima mentorstva. Sličnosti ovih triju serija vjerojatno proizlaze iz zajedničkog faktora, suosnivača serija, Billa Lawrencea.
Topla atmosfera, ali neujednačen ritam
Brzina radnje nije konzistentna kroz epizode. Dok neke epizode nose cijelu radnju, druge je ni na koji način ne obogaćuju. Upravo se zbog tih varijacija stvara osjećaj da su neke epizode znatno dulje, a neke kraće. Čini se da postoje epizode koje su postavljene kako bi doprinijele atmosferi i čisto popunile prostor, ubacile koju šalu u seriju, a ne konkretno dodale vrijednost radnji.
Humor serije nenametljiv je i topao. Šale su uglavnom skrivene u tempiranim detaljima i Carellovim precizno isporučenim replikama, a ponekad proizlaze iz namjerno stvorene neugodne situacije. Humor se dobro isprepliće i u interakciji je s dubokim, ozbiljnim pa čak i teškim temama. Rooster na suptilan način, u više navrata, ismijava woke kulturu koja postaje sve popularnija. To radi kroz isticanje osjetljivosti današnjeg društva na naizgled sitne provokacije poput neoprezno izgovorene zamjenice ili komentara koji se ne uklapa u body positivity standarde.
Tempo radnje nije uvijek konzistentan. Postoje epizode koje nose priču, a postoje i one koje je ne obogaćuju nego se doimaju kao da postoje kako bi popunile prostor ili ubacile pokoju šalu. Upravo te varijacije stvaraju neujednačen osjećaj trajanja: neke epizode prolete, a druge se oduljuju bez pravog razloga.
Serija s odmakom gubi na razigranosti i zabavi. Možda zbog nedostatka inspiracije, a možda zbog potrebe za raspletom radnje pri kraju sezone. Svi su veliki događaji koncentrirani na početku serije dok se kasnije pojavljuje više digresija koje usporavaju seriju. No, budući da se one pojavljuju kasnije u seriji, u tom su trenutku gledatelji već uvučeni pa ih to vjerojatno neće natjerati da ugase ekran, ali bi im moglo pokvariti ukupan dojam serije.
Ono što je posebnost Roostera je što je lepršava, lagana i jednostavna serija za gledanje, ali pritom radnja nije nimalo površna te se bavi ozbiljnim temama i složenim odnosima. Koliko god klišej zvučalo, Rooster na neklišej način ističe kako svatko vodi svoje bitke koje su drugima često nevidljive. Serija kroz humor, bliske odnose među likovima i svakodnevne situacije uspijeva zadržati toplinu i autentičnost zbog kojih se svidjela publici.
