Uskrsnuće političkog vica i tjelesne, gdjekad opipljive „istine“ na pozornici rijetko dolazi s takvom elegancijom i intelektualnom neumoljivošću kao u slučaju stand-up komičarke Wande Sykes. Osobno sam odvalio. U svojem najnovijem Netflixovu specijalu Legacy (2026.), snimljenom na njezinu matičnom Sveučilištu Hampton, Sykes ne nudi tek standardno formatiran, uobičajen stand-up nastup. Kao i mnogo puta do sada, ona ispisuje svoj intimni proglas koji je — kada bismo ga htjeli humano okarakterizirati — zrele dobi, artikulirane seksualnosti i poprilično nepokoran na mnoge druge načine.
Komičarka je to koja odbija podilaziti jeftinom populističkom eskapizmu, stoga ovaj sat komedije na trenutke djeluje kao sociološka analiza suvremenog društva. Time Sykes pokazuje zašto je jedna od ključnih figura suvremenoga feminističkog i queer kanona, ali i jedna od posljednjih autentičnih pojava u „kulturi smijeha“.
Legacy započinje nesvakidašnjim, nostalgičnim filmskim uvodom koji potpisuje kultna redateljica Julie Dash. Uz pratnju marširajućeg orkestra i zbora Sveučilišta Hampton, Wanda Sykes ne izlazi na pozornicu samo kao komičarka, nego se vraća kao kći crnačke Amerike. Trijumfira! Ta nostalgična scenografija dakako nije njezino utočište od surove stvarnosti, nego utvrda iz koje kreće u frontalni napad na društveni besmisao. Kada Sykes primijeti da se u današnjoj Americi osjeća kao da je zarobljena u „najgorem mogućem escape roomu“, ona oštro kritizira politički kaos, brutalnost sustava i korporativni cinizam koji se mimikrira u izraz „građanske budnosti“.
Žena i djeca su joj velika podrška
Dok se njezini muški, često jednako etablirani kolege povlače u docirajući cinizam ili lamentiraju o slobodi govora, Wanda u svojoj šezdeset i drugoj godini radikalno i fizički troši vlastito tijelo na pozornici: glumi, pleše oponašajući skupinu New Edition, ostaje bez daha i iskreno uzvikuje kako ne zna zašto je napisala tako fizički zahtjevne fore. To je komedija koja boli, koja ima svoju cijenu i koja se pred publikom živi bez zaštitne mreže, filtera i fige u džepu — kako god to željeli opisati.
Jedan od najvrijednijih slojeva za interpretaciju njezina opusa način je na koji dekonstruira vlastitu poziciju unutar lezbijskog identiteta i braka. Otkako je 2008. godine javno obznanila svoju seksualnu orijentaciju, Sykes je redefinirala reprezentaciju queer Afroamerikanki i lezbijki u mainstream kulturi. U ovom specijalu njezina supruga, Francuskinja Alex, i njihovi bijeli šesnaestogodišnji blizanci nisu samo „rekviziti“ za obiteljske pošalice, nego živopisno političko poprište kulturnih sudara na kojemu se i dalje pregovara o identitetu.
Sykes nikada ne koristi svoje lezbijstvo kao izolirani otok ili teoretski konstrukt. Ona svoje identitete hrabro i odgovorno živi i donosi na scenu, uvodeći ih u rasprave o odgoju djece, starenju i samom preživljavanju. Njezin humor posjeduje onu rijetku kombinaciju topline i skepticizma koja u jednom trenutku spaja subverziju i, slobodno ću reći, perverziju.
Wanda Sykes ne voli ulogu žrtve
U vremenu kada suvremeni feministički diskurs često pati od akademske rigidnosti ili se utapa u ulaštenom sjaju takozvanog girlboss feminizma, Wanda Sykes nudi treći put: feminizam koji ima opipljivu teksturu, radničku disciplinu i povijesni kontinuitet. Naslanjajući se na nasljeđe ikona kao što su Moms Mabley i Richard Pryor, ona pokazuje da ženski, crni i queer glas ne mora biti situiran u ulozi žrtve kako bi bio politički oštar i opasan za status quo.
Njezin feminizam progovara kroz radikalno odbijanje nevidljivosti takozvane „zrele dobi“ te kroz otvoreno tematiziranje starenja i umora, čime zapravo odbacuje društveni diktat prema kojemu bi starije žene trebale utihnuti. Riječ je o duboko intersekcionalnom pristupu koji ne odvaja pitanje roda od pitanja rase i klase. To se najbolje očituje u njezinu napadu na tehnološke korporacije i samoposlužne blagajne kao simbole kapitalističkog licemjerja koje uništava radna mjesta i potkopava moral radničke klase. Prisjećajući se prosvjednika koje su usmrtili agenti ICE-a u Minneapolisu, ona pozornicu pretvara u prostor kolektivnog sjećanja i solidarnosti, podsjećajući da je svaka estetika bez etike tek obična dekoracija.
Wanda Sykes ne traži potvrdu jer je već desetljećima uživa zahvaljujući brojnim nagradama i autorskom ugledu. Ono što čini u Legacyju jest redefiniranje samoga pojma nasljeđa. Za nju ono nije hladan spomenik podignut vlastitoj veličini, nego podsjetnik publici, a ponajprije crnačkoj i queer zajednici, da su opstali te da je smijeh neraskidivo povezan s najdubljim nagonom za slobodom. U vremenu u kojemu je komedija prečesto preplašena, proračunata ili banalizirana, Wanda Sykes stoji poput svjetionika. Brutalno iskrena, tjelesno prisutna i politički nepokolebljiva, ona potvrđuje da se sloboda ne dobiva na dar, nego se svakodnevno i beskompromisno osvaja na pozornici — s mikrofonom u ruci i bez imalo zadrške.
