Zbirka kratkih proza i zapisa Vidimo se na papiru Đurđice Čilić otvara se pronicljivom rečenicom koja ima pomalo pesimističan osvrt na ovaj naš tzv.”sadašnji trenutak”: “Živimo, čini mi se, u vremenu radikalnih odnosa, krajnjih stanja i raspoloženja…”U svijetu pretrpanom apodiktičnim stavovima, punim krvoločnih muških povijesti i velikih štorija koje melju pojedinca, autorica bira suprotnu strategiju. Nazovimo je strategijom sitniša, krhotina i radikalne nježnosti.
Njezin rukopis, promatran kroz feminističku optiku, ne funkcionira samo kao estetski čin, nego i kao etička gesta kojom se privatni, marginalizirani i utišani prostori svakodnevice konstituiraju kao prvorazredna mjesta vrijednosti. Ova se knjiga pojavljuje kao svojevrsni hibridni prostor u kojem se prepliću autofikcija, mikroesejizam i lirska crtica, s ciljem da se, između ostalog – dekonstruira falocentrična, linearna povijest i umjesto nje uspostavi relacijska, intersekcionalna etika skrbi.
Baština afekata
Središnja os oko koje Đurđica Čilić okuplja svoje prozne fragmente duboko je ukorijenjena u onome što feministička teorija, od Carol Gilligan do Joan Tronto, naziva etikom skrbi. Nasuprot patrijarhalnom, herojskom moralu koji se temelji na apstraktnim zakonima, pobjedama i spomenicima, autorska instanca ove zbirke izmješta svetost postojanja u sferu reproduktivnog, neplaćenog i često nevidljivog rada.
U uvodnim pričama poput Kusura, odlazak ili smrt stanara u neboderu ne mjere se velikim postignućima, nego se ljudsko bivanje prelama kroz “krupan otpad”, kroz “kusur od života”: krnji komplet Tehničke enciklopedije, mikser kojim se pravio šato, lampu bez sjenila. To je upravo ta “arheologija svih naših svakodnevica” koja politizira privatni prostor. Kuhinja, sušilica za rublje i bolnički hodnik kod Čilić nisu neutralne kulise, nego poprišta na kojima se prepoznaje struktura svijeta. Svijeta na izmaku. Ali i svijeta koji dolazi, čini se.
Najuspjeliji primjer takve rekonfiguracije pojma nasljedstva nalazimo u zapisu Nasljedstvo, gdje se nakon majčine smrti vodi ostavinska rasprava. Što ostaje iza majke? Ne kapital, ne nekretnine, ne patrilinearni prijenos prezimena i moći, nego: “Dva para širokih kukova i dva para malih grudi… Dvije neurotične potrebe da sve i uvijek pospremamo… Dvije cjeloživotne navike da premještamo hranu iz većeg u manji lonac.”
Ova taksonomija majčina nasljedstva unosi u književnost ono što je patrijarhalni kanon stoljećima odbacivao kao trivijalno. Premještanje hrane iz većeg u manji lonac postaje ritual održavanja života. U tom se ritualu skriva i mikropovijest kontinuiteta i otpora zaboravu koja se prenosi na sljedeću generaciju.
Écriture féminine – tijelo kao platno iskustva
Feministički pojam écriture féminine (pisanja ženskog tijela), koji je postavila Hélène Cixous, pretpostavlja upisivanje ženske tjelesnosti, liminalnosti i ranjivosti u tekst koji izmiče rigidnoj, falogocentričnoj logici. Đurđica Čilić piše tijelom koje pati, koje slabi, koje pamti i koje se transformira. Njezine žene na bazenu (Žene) nisu objekti estetske konzumacije ili muškog pogleda; to su starije žene u jednodijelnim kostimima broj minimalno 46, s proširenim venama i otežalim grudima, koje sa sebe ljušte vonj skuhanog ručka i krema za zglobove kako bi skliznule u vodu. Autorica slavi njihovu vitalnost i solidarnost u sušionici za kosu, prepoznajući u njima hopperovske figure koje posjeduju vlastitu autonomiju i “umijeće samozabavljanja”.
Nasuprot tome, u priči Tetovaža autorica analizira muška tijela koja se u naponu snage pretvaraju u platna ideoloških i militantnih poruka. Natpis No mercy for the weak na torzu nabildanog mladića razotkriva se kao tragični nesporazum s narcističkim vremenom jer kako autorica lucidno primjećuje, “mladost i snaga su privremeni, a slabost vječna”.
U ovu domenu tjelesnog prijestupa i njegove kazne ulazi i potresna biografska minijatura Maria i Piotr. Priča o poljskoj spisateljici Mariji Komornickoj, koja je 1907. spalila svoje ženske haljine, uzela ime Piotr Włast i dala povaditi zube kako bi maskulinizirala lice, funkcionira kao teorijsko i emotivno sidrište zbirke. Kroz Piotrovu sudbinu – kojega obitelj izolira i zatvara u psihijatrijsku ustanovu zbog rodne transgresije – Čilić prokazuje kako patrijarhalni obiteljski i medicinski aparat nasilno normira ono što mu je nepoznato i neuhvatljivo. Rečenica iz Piotrova pisma iz “kuće luđaka” – “Nepoznanica pak nije ludilo” – odjekuje kao obrana prava na različitost, na bivanje u manjini.
Intersekcionalna empatija
Zbirka s iznimnom, gotovo čehovljevskom ironijom dekonstruira velike muške prostore moći – prostore rata, nacionalizma i agresivnog kapitalizma. U pričama Potres mozga i M. P. nacionalistički performansi većinske moći, simbolizirani figurama Thompsona i Baje Malog Knindže, tretiraju se kao zrcalne slike istoga mraka, kao infantilni i opasni konstrukti koji prizivaju nasilje.
U zapisu Iskustvo politička i klasna povijest rastače se kroz dijalog između gradonačelnika, potomka čaršijskog brice koji je potajno obavljao sunećenje dječaka, i žene filantropskih nazora, partizanske unuke, pri čemu njezina završna replika – “duže su moji bili u politici nego tvoji u sunećenju” – subvertira cjelokupnu falocentričnu hijerarhiju i jeftini autoritet nacionalnih moćnika.
No kritički aparat Đurđice Čilić nikada nije jednodimenzionalan; posjeduje izrazitu intersekcionalnu osjetljivost koja rodne opresije povezuje s klasnim i rasnim marginalizacijama. Njezin “šetački pogled” u zagrebačkom Cvjetnom naselju ili Savskoj ulici registrira nove podstanare našeg svijeta – Nepalce, Indijce, Ukrajince i Filipinke.
U priči Sudar mikrosvemir uličnog incidenta na Savskoj između krupnog, tetoviranog domaćeg nasilnika i sitnog nepalskog dostavljača u plavoj jakni postaje poprište političke borbe. Kada nasilnik počne urlati o “našim Hrvatima koji kopaju po smeću”, dok ta “gamad” uživa povlastice, autorica i njezin partner Srđan, čija ekavica unosi dodatni sloj subverzije u nacionalistički prostor, reagiraju tijelom. Fizički zagrljaj kojim Srđan pacificira gnjevnog nasilnika i autoričin zagrljaj kojim štiti ustrašenog Nepalca, koji je zapravo iz Nepala, a ne iz Indije, kako predrasuda nalaže, predstavljaju iznimno snažnu političku, ljudsku intervenciju. To je trenutak u kojem (ženska) empatija prestaje biti tek pasivan osjećaj i postaje fizički štit protiv ksenofobije i klasnog nasilja.
Riječi pomirenja
U svijetu u kojem riječi bježe pred starošću i bolešću kao u pjesmi o cikli i raži u priči Riječi ili u tatinom upornom inzistiranju da se u priči o kozi nisu rodila jedan, nego tri kozlića (Poante) – književnost se javlja kao instanca koja pokušava spasiti višak života.
Pozivajući se na Vermeera i esej Zbigniewa Herberta (Vermeer), autorica definira vlastitu poetičku poziciju. Zadaća umjetnika, pa tako i njezina vlastita, nije rješavati zagonetke modernoga, instrumentaliziranog društva, nego spoznati da one postoje, pognuti glavu pred njima i pripremiti oči za “beskrajno oduševljenje i začuđenost”.
Vidimo se na papiru Đurđice Čilić stoga je knjiga utjehe i nemria, izvjesne tuge čak. Autoričino pismo ne dopušta da nevidljive žene, promrzli migranti, ulični svirači i ranjene vrane nestanu u plamenu zaborava. Ona ih nastanjuje u tekstu, ostavljajući nama, čitateljima, zadatak koji Vermeer u svojem apokrifnom pismu ostavlja čovječanstvu: da svijetu govorimo riječi pomirenja i svjedočimo toj, prokletoj, vječnoj čežnji za uzvraćenom ljubavlju.
Fotografija: Anto Magzan
