Svim majkama koje netko posramljuje postavljajući im pitanje “učite li s djecom”: ovo je tekst za vas. Svim majkama koje ovo čitaju: izdržite, sestre. Sloboda je iza ugla, i iako znam da se čini da je napraviti taj trud još jednog vikenda učenja i još jednog jedna griženja noktiju zbog dječjih ocjena pretežak i da će nam trebati normabeli, obećajem, sjećam se: još samo malo, sloboda je iza ugla.
Povijest problema
No, vratimo se samo na kratko na povijest problema. Zašto i kako je škola naše djece postala naš (majčinski, ženski) problem? Kako se i to mukotrpno, stresno, incidentno učenje kod kuće nekako nagomilalo za pozamašan i nikad smanjen kup mentalnog i fizičkog rada oko obitelji, naravno neplaćenog i necijenjenog? Istina jest da se sjećam (core memory, rekla bi generacija koja upisuje fakultete) da me tata gađao zbirkom zadataka iz matematike i rijetkim pokušajima da mi objasni da će mi matematika ipak trebati i da se ne mogu ponašati tako indolentno prema postulatima iz stare Grčke (jedna od mojih najvećih pobjeda je činjenica da mi matematika NIKAD – ponavljajte za mnom – NIKAD nije trebala). Sjećam se i mame, koja je u školskom (pun intended) primjeru pedagogije kasnih osamdesetih potpuno poludjela kad nisam pokazala dovoljno strasti prema tablici množenja (i danas malo zastanem na množenju sa osam), te otišla sa mnom vodeći me (understatement) za ruku u najmračniji kutak našeg stana da mi ju „jednom zauvijek utuvi u glavu“. Te rijetke ali pamtljive scene učvrstile su i moju ali i njihovu apolutnu ne-volju i nemotivaciju da išta učimo zajedno, jer su bile traumatične i prepune svađa (i suza, poglavito mojih), no vrijeme je bilo na našoj strani: tada ni jedan respektabilan roditelj nije znao ni koje je gradivo u školi s kojim mu se dijete muči, a ako je u pitanju muški roditelj i srednja škola, onda ni u koji točni razred mu ide dijete.
Top liste škola
A danas ja opet plačem: nad genetskom kopijom svog interesa (da, da, neinteresa) za sve što nije storytelling ili gluma- što su gotovo svi školski predmeti osim hrvatskog, povijesti i likovnog. No svijet se promijenio: sada svi respektabilni roditelji uče sa svojom djecom, pišu mailove učiteljima i razrednicima, panično zbrajaju bodove na portalu srednaja.hr i doista piju normabele od straha od upisa. Pa dok ovo pišem taman mi iskače breaking news, isti kao i svake godine do sada: DONOSIMO TOP LISTE ŠKOLA! Ne znam čemu to služi: kao, da roditelji znaju odabrati najbolju školu za dijete, onu koja će ih najbolje pripremiti za gimnaziju/fakultet/maturu, ali u realitetu sve te najbolje gimnazije traže da vaša djeca, sva djeca koja ju upisuju, što je samo po sebi statistička greška, mora biti, prođu s pet nula u bilo kojoj osnovnoj, a neke i da s 13 ili 14 godina pišu prijemni ispit (jer moraju napraviti neku diferencijaciju između 5.0 i 5.0 i 5.0 i – nastavite beskonačni niz petnulaša, nalik broju PI). Zapravo bi za vas/nas (ok, ja sam zakasnila) bilo najbolje da se dijete upiše u najlakšu osnovnu školu, onu gdje se samo poklanjaju ocjene bez ikakvog reda i suštinskog znanja: jer na kraju osmog razreda (a pritisak počinje već u petom) sve te petice: i one s liste najboljih i one s liste najgorih imaju isto matematičko značenje i vrijednost, kad se ubace u sustav upisa, gle čuda, posve je svejedno jeste li vi namolili iscrpljene profesore ocjenu ili je dijete stvarno akademski nadareno, jer, ukoliko ne odabere tih nekoliko škola koje su se protiv hiperprodukcije petnulaša odlučile boriti s još stresnijim prijemnima u tako maloj formativnoj tinejdžerskoj dobi (našoj generaciji prijemni je bio stres i za upis na fakultet), sva su djeca, iz svih škola – ista.
Pitanje za sve majke: učite li s djecom?
Zapravo, da budemo iskreni, sve majke. Razgovaram nekidan s jednom od najboljih prijateljica, koja je trenutno između poslova (mijenja karijeru, kao mnoge žene u četrdesetima i u perimenopauzi), koja mi iskreno priznaje da će „proći s pet samo zato što je ona trenutno doma i uči s djetetom“. Druga, koja ima pak tri posla jer je promijenila karijeru i posao u perimenopauzi u koju je ušla pet godina prije nas, i koja evo upravo upisuje srednju školu, kaže da joj je dijete priznalo da naprosto ne može učiti samo. Jesmo li krive mi, ekrani, promjena svijeta ili školski sustav koji se nikako nije (ili se ne želi) prilagodio?
Majkama je svejedno
Majkama je svejedno koji je odgovor: prije deset godina smo, neke od nas s bebama u nosilicama, bile na prosvjedu za promjenu, od koje se nije dogodilo ništa, ali baš ništa, pa se i dalje, nakon posla s kojim stavljamo bezglutenski kruh na stol (ili brašno u pekač za kruh, jer procesuirana hrana ubija), nakon pranja veša, šetnje psa s proljevom, čišćenja mačkinih govana, jer se svima ostalima to gadi, nakon ispunjenja KPI-a, nakon odgovora na sve mailove klijenata koji počinju sa „oprosti na kasnom mailu, pišem samo da ne zaboravim“, sjedaju i uče o dolasku Hrvata. Priznajem, naučila sam mnogo ove godine; neke stvari nisam znala, a neke sam, priznajem, zaboravila. I o Hrvatima, i o biljkama, i o Mati Lovraku, a najviše o sebi i svojoj potpunoj nesposobnosti da još jednom prolazim osnovnu školu (pitam se, zapravo, jesam li bila sposobna i prvi put, ali tad je bio rat pa nitko nije obraćao pažnju na dijete s ADHDom koje je bistro ali nema koncentracije sjediti 45 minuta mirno), svojoj nemogućnosti da ostanem mirna i suportivna kad Lena počne cviliti oko vlastitog zadatka iz nekog od predmeta koje sam mrzila i prije 35 godina, a povrh svega, svojoj potpunoj nemoći pred sustavom.
Borba sa sustavom
Borila sam se sa sustavom više puta u životu. Znam da zvuči bahato, ali uvijek sam pobijedila. (Nisam nikad bila sama, to be fair, uz mene su uvijek stajale jednako bijesne sestre). Ali ovaj mastodont koji me tjera da biram između mentalnog zdravlja svog djeteta, svog konačnog potpunog propucavanja (psihijatrija zvuči sjajno naspram ispravljanja ocjene iz pisanog množenja u vrijeme AIa i u četvrtom osnovne) i pomalo nejasne ali potpuno zastrašujuće opasnosti da, ako slijedim svoj instinkt, i nastavim putovati s djetetom, gledati zvijezde padalice, brbljati do kasno u noć, spavati s njom u desetoj godini života u istom krevetu (dok ona ne kaže da joj je dosta, a taj tren se bliži), ne zbrajati prosjeke, već lijepe trenutke jer se bliži i slavna dvanaesta nakon koje vrijeme koje provodimo s djecom pada, prema istraživanjima, na samo 25 posto cjelokupnog vremena koje ćemo provesti s djecom ikad u našim životima, Lena neće biti u stanju s tako užasnim ocjenama kao što je, primjerice, 4.5 ili 4.6. upisati baš nijednu gimnaziju, čak ni onu s liste najgorih u cijelom Zagrebu (koji je valjda postao Oxford a da ja nisam primijetila).
Šangajska lista
Zanimljivo je, ili bi bilo, kad bi se nekom dalo baviti time, da je zagrebačko sveučilište tako osrednje rangirano na Šangajskoj listi, bez obzira na činjenicu da sva djeca svih roditelja koji drže do sebe i onda o tome pričaju kao da su potpuno poludjeli na roštiljima, dječjim rođendanima, krizmama i tim poslovično hororičnim okupljanjima ljudi koji se nikada međusobno ne bi družili ali ovako imaju priliku prisilno provoditi vrijeme zajedno na socijalnim obavezama koje se pretvaraju u natjecanja, pokazivanja medalja iz borilačkih vještina, plesova i pohvalnica iz čitanja (ovo potonje rijetko koje dijete danas posjeduje, ali to je posve druga kolumna) prolaze s čistom peticom iz baš svakog predmeta. Mi smo nacija roditelja čija djeca imaju pet iz svega; ipak, naše glavno sveučilište vrti se oko petstotog mjesta (znalo je bili i slabije), splitsko još gore. (Imam dužnost ovo spomenuti: iznimka su Agronomija i PMF).
Petica za pet
Priprema za peti razred napominjala je roditeljima da ne stvaraju stres djeci oko ocjena. Smatram to posebno licemjernim i uvredljivim: većina majki koje poznajem rado se ne bi uzrujavalo oko ocjena, vrlo rado ne bi ispitivalo geografiju, pililo drvca za tehnički i kopalo po Ribnjaku žlicom biljke s korijenom za herbarij nakon 2 čaše vina u Malom baru (u redu, da, to sam bila ja), i sigurno bi prioritiziralo svoje slobodno vrijeme (Frizer! Masaže! Literatura koja nije Posljednji Stipančići! Doomscrolling! Netflix! Joga! Seks!) pred glagolskim vremenima kad ne bismo vidjele oštricu giljotine koja nam visi nad glavama: djeca će vam propasti ako ne uspiju upisati dobru srednju školu! I ne, nemojte mi reći: pa nešto će upisati, jer u neposrednoj blizini imam slučaj djeteta koje ništa nije upisalo (stvar se spasila privatnom školom, lošom i skupom). Hod po rubu tih odluka nije ničiji do roditeljski (najčešće majčin), i grižnja savjesti oko koje god odluke, bila ona „ma kvragu i prosjek, ne želim da mi se dijete razboli radi stresa škole“, ili „ne smiješ na izlet, moraš ispraviti kemiju“, je isto samo naša. Tako da bi bilo dobro da sustav, kad već savjetuje roditelje da „ne stresiraju“ vlastitu djecu (kao da nam je to jedini cilj u životu, radi vlastitog ega i narcizma, hodati uokolo s preslikom svjedodžbi), onda objasni kako će backupirati roditeljsku opuštenost oko ocjena. Zakonski neobaveznom srednjom školom koju je nemoguće upisati s vrlo dobrim uspjehom? Financijskim udarima u vidu privatnih srednjih škola u bizarnim stanovima vlasnika? Teško.
Dugo, toplo ljeto
Ipak: ljeto će doći, i, kao u pjesmi Bijelog Dugmeta, prekriti muku ružmarinom, valovima i šašom (znam da su snjegovi, ali još nismo toliko uništili klimu, još), i mi ćemo preživjeti još jednu godinu, lizati si rane tijekom ljetnih praznika, uvjeriti se da ćemo- drugačije, možda opet izaći na ulicu, pročitati par internet budala koji tvrde da su bijesne majke/žene ključni problem današnjice, da smo ljute bez veze, a naša će se djeca sjećati bijesnih ispada i reakcija na loše ocjene. Nekako će nas optužiti, i sustav, i pedagozi, i djeca, za to što smo histerizirale oko ocjena i prosjeka. Što smo bile lude oko fizike. Nadam se da će neki od njih upisati psihologiju, posla će biti. Je li promjena moguća? Ako majke popizde dovoljno, možda i je. Pričekajte me samo da naučim energiju za pet.
Fotografije: Shutterstock i Profimedia
