Što ostaje od glumačkog glamura kad se ugase reflektori?- pitanje je na koje nema jednostavnog odgovora, iako uvijek djeluje kao da je tu, na korak do… Projekt Reacting as a Star u susjednoj Sloveniji stoga se pozicionirao kao neuralgična točka susreta regionalnog talenta i nemilosrdnog globalnog tržišta kako bi dao odgovor i na to pitanje. S hrvatskim glumcima Rokom Sikavicom i Rominom Tonković koji su ove godine bili participanti programa razgovarali smo o trijumfima koji pune blagajne, ali i o nevidljivom, prekariziranom radu, ugovorima s velikim platformama te (surovim) zakonitostima stranih agencija.
Roko Sikavica: Između populističkog buma i krležijanske tjeskobe
Iza Roka Sikavice je godina pozitivnih poslovnih ekstrema, kao filmski glumac i član ansambla zagrebačke Komedije, ovaj rođeni Splićanin – publiku je oduševljavao na svim frontama . S jedne strane, intimni kazališni eksperiment u skrivenim prostorima grada; s druge, filmski fenomen Svadba koji je pomeo regionalni box office, ostavljajući iza sebe čak i holivudske blockbustere.
“Predstavu ‘Ponos i predrasude’ dislocirali smo u autentični ambijent zagrebačke palače, u prostore koji su inače hermetički zatvoreni za javnost. Publika je doslovno šetala kroz terase i salone koji estetski i vremenski savršeno korespondiraju s tekstom. Dali smo im jedinstvenu perspektivu i mislim da smo napravili sjajan posao.”
Kako je “Svadba” srušila mitove
Komedija Svadba prerasla je okvire filma i postala sociološki fenomen, srušivši rekorde gledanosti s preko dva i pol milijuna gledatelja u regiji. “Ono što se dogodilo s ovim filmom je potpuni presedan na našim prostorima. Hype je bio sulud, nezapamćen. Biti dio nečeg takvog u Hrvatskoj je privilegija koja se događa jednom u karijeri. Već na dan premijere imali smo 70.000 prodanih ulaznica u pretprodaji. Interna projekcija bila je da ćemo biti sretni ako pređemo 80.000, a brojka od 100.000 činila se kao apsolutni vrhunac – jer je u tom trenutku ‘Avatar’ držao rekord sa 110.000 gledatelja. Na kraju smo samo u Hrvatskoj došli do 800.000. Srušili smo sve, uključujući i ‘Titanic’. Bilo je to potpuno ludilo.”
Gorka satira u dijaspori
Turneja ih je odvela, između ostalog, do Beča, Frankfurta, Londona i Züricha. Susret s dijasporom donio je, međutim, i specifičan podtekst.”Predstavljali smo film ljudima koji su s ovih prostora otišli, često ne svojom voljom, nego upravo zbog likova i mentaliteta koje u filmu ismijavamo. To mi je dalo priliku za svojevrsnu osvetu kroz smijeh. Iako, kad zagrebeš ispod površine, te stvari uopće nisu smiješne. Ali ja sam iz Splita, meni je sprdnja obrambeni mehanizam. Moram se šaliti na taj račun, inače ću poludjeti.
Nakon sedam godina neprekidnog rada, najavljuje povratak slojevitom kazališnom diskursu. “U matičnom Kazalištu Komedija pripremamo Krležino djelo ‘Na rubu pameti’, u adaptaciji Viktora Ivančića i režiji Ivice Buljana. To je kapitalni, bolno aktualan tekst. Svi smo uzbuđeni i nadamo se da ćemo tom genijalnom komadu udahnuti novi život u kojem će publika prepoznati našu suvremenost.”
“Glumci su paradoks: najvidljiviji smo publici, a istovremeno među najmanje zaštićenim sudionicima kinematografije. Za razliku od drugih nositelja prava, glumci u Hrvatskoj nemaju sustav naknada od repriziranja, emitiranja ili streaminga svojih djela. Sudjelovanje na radionici Reacting as a Star u Kranju, kroz razgovore s casting direktorima, agentima i kolegama iz različitih zemalja, dalo mi je širu sliku o profesiji. Shvatio sam da ni na razvijenijim tržištima situacija za glumce nije nužno jednostavnija – mnogi godinama čekaju priliku, žive od projekta do projekta i nose veliku dozu profesionalne neizvjesnosti. Razlika je u tome što, kada do angažmana dođe, postoje mehanizmi koji glumcima omogućuju da sudjeluju u životu djela i nakon njegova nastanka. To je tema o kojoj mislim da i kod nas vrijedi razgovarati. Istovremeno, takvo iskustvo dodatno me osvijestilo koliko je vrijedno imati kontinuitet rada u kazalištu, jer mi daje prostor za umjetnički razvoj i dugoročnije promišljanje vlastitog rada,”govori Sikavica.
Romina Tonković: Obrazovanje kao radikalni čin i zidovi zapadnog tržišta
Romina Tonković utjelovljuje profil glumice koja odbija pristati na, nazovimo je “lokalnu samodopadnost”. Njezina biografija – od riječke akademije do zagrebačkog ADU do Tadashija Suzukija u Japanu – svjedoči o glumi kao trajnom, rigoroznom procesu i pozivu. Njezina protekla sezona odvijala se u permanentnom kretanju između filmskih setova i intenzivnih kazališnih proba s inozemnim autorima.”Snimala sam bez prestanka u svim pauzama. Već sredinom kolovoza kreću probe s Januszom Kicom u mojoj matičnoj kući u Rijeci, a čija nas premijera očekuje u rujnu. Odmah nakon toga dolazi nam Pascal Rambert, koji piše tekst namjenski, referirajući se direktno na naš glumački ansambl.”
Lekcija iz Japana: Protiv provincijalnog mentaliteta
Iskustvo Suzuki metode u Japanu za Rominu bilo je formativno, ponajviše zbog kontrasta prema domaćem poimanju profesije. “Nakon tri godine certificirana sam kao trenerica Suzuki metode i već sam počela raditi sa studentima. Fascinantno je bilo gledati kako polako osvještavaju koliko je taj rad koristan. Kod nas, nažalost, još uvijek vlada mentalitet da edukacija prestaje s diplomom Akademije. Ljudi misle: ‘Ja sam svoje odradio i više se ne moram nadograđivati.’ To je opasna zabluda, ali osjećam da se stvari ipak polako mijenjaju.”
Realnost zadnje rupe na svirali
Romina je članica prestižne londonske agencije United Agents, koja zastupa imena poput Kate Winslet i Rickyja Gervaisa. No, njezina perspektiva lišena je bilo kakve patetike ili iluzije o lakom uspjehu.”U agenciju sam ušla nakon preporuke producenata s filma Canary black, ali i naših istaknutih glumaca. No, budimo realni – u tako golemom sustavu ti si uvijek zadnja rupa na svirali. Osim toga, tu je i ogroman problem s radnim vizama nakon Brexita. Britanska produkcija mora platiti ozbiljan novac za tvoju vizu i logično, radije će uzeti nekog lokalnog glumca koji im ne predstavlja taj trošak, osim ako nisi netko koga baš očajnički žele. Audicije stižu, ali velike agencije rijetko apliciraju za male uloge, npr. Pristup je posve drukčiji, hladniji i pragmatičniji nego kod nas.”
Mit o zaštiti
Kroz razgovor se kristalizirala jasna poruka: platforme poput ove regionalne nužne su upravo zato da bi demistificirale industriju i glumce suočile s realnošću self-tapeova i međunarodnog tržišta kapitala.”Ključno je da se povezujemo i da mapiramo te odnose moći i hijerarhije u strukturama izvan naših granica. Radionice i susreti s inozemnim kolegama maknuli su fokus s pukog preživljavanja na čistu inspiraciju. Vidjeti kako kolege iz cijelog svijeta razmišljaju, kako pristupaju sceni i self-tapeu – to mi je dalo nevjerojatan poguranac. Shvatiš da moraš konstantno raditi na sebi, usavršavati alate i razbijati vlastitu zonu komfora ako želiš uopće opstati u ovoj igri.”
Naslovna fotografija: Samo Pauser
