Nakon godina provedenih u tišini slikarskog ateljea, suočena s mistikom praznog platna i refleksijom koju joj je omogućavao otok Lopud, akademska slikarica Ivona Šimunović preuzela je kormilo Dubrovačkih ljetnih igara. U vremenu kada se od žena traži neprekinuta profesionalna linearnost, ova majka troje djece otvoreno progovara o stankama kao prostoru sazrijevanja, “umjetničkom fluidu” unutar proračuna od 2,66 milijuna eura te ženskom triju koji danas hrabro navigira između tradicije, suvremene umjetnosti i neumoljivog ljetnog kaosa Grada. Za Elle otkriva kako se dječje iščekivanje festivalskog vatrometa pretvorilo u zrelu odgovornost upisivanja novog emotivnog sloja u povijesni palimpsest Dubrovnika – bez odricanja od onog najvažnijeg imperativa: apsolutne slobode.
Ivona, u našim ranijim razgovorima često smo se doticali pojma “rascjepa” i straha od praznog platna koje najprije odijevate u crninu kako biste u toj crnoj rupi potražili budućnost. Kako danas izgleda taj proces kada se suočavate s “praznim platnom” jedne goleme, povijesne i institucionalne mašinerije kao što su Dubrovačke ljetne igre? Je li preuzimanje Igara bio intuitivan skok u nepoznati smjer?
Mislim da je proces potpuno drugačiji, a razlika je u tome što Dubrovačke ljetne igre nisu prazno platno. Na tom platnu već je ispisano 77 godina umjetničkog iskustva, tradicije, velikih imena, nezaboravnih izvedbi koje su pratile emocije brojnih generacija umjetnika i publike. To je bogato nasljeđe koje ne dolazite ispisivati ispočetka. Ono što preuzimate jest prvenstveno odgovornost da razumijete ono što je prije vas nastajalo desetljećima. To zahtijeva poniznost, strpljenje i svijest da ste jedan mali dio mnogo veće priče. Taj se kulturni mozaik slagao desetljećima, a svaka generacija ostavila je dio sebe, a na meni je sada da upišem svoje poglavlje, vodeći računa da ono bude u skladu s onim što su Igre bile, ali i s onim što tek mogu postati. Intuicija je nešto što nas uvijek vodi kroz život, ali vjerujem da nikada nije odvojena od iskustva. Možda bi se ovo i mogao nazvati intuitivan skok, ali nije bio skok u nepoznato. Svjesna sam velike važnosti same institucije i mislim da u ovoj odluci nije bilo prostora ishitrenosti, koju nerijetko i vezujemo uz intuiciju. Velika i bremenita je bila ova odluka.
Možda svjesna potreba za novim strukturiranjem vlastitog identiteta? Jednom ste rekli da slikarstvo za vas nije posao, nego život, te da vam je teško odrediti cijenu komadiću tog života koji nudite publici. Kako se ta unutarnja, nespretna trgovkinja i čista umjetnica u vama snalazi u koordinatama proračuna od 2,66 milijuna eura, gdje se kultura nužno mora prevoditi u egzaktnu valutu i organizacijsku stabilnost?
S odmakom shvaćam da profesionalni put rijetko ide pravocrtno. Tek kada dođete na određeno mjesto postane vam jasno zašto su vam bila potrebna sva prethodna iskustva. U ovih nekoliko mjeseci često sam pomislila kako je svaki projekt, svaka suradnja i svaka odgovornost koju sam ranije preuzimala zapravo bila dio jednog procesa učenja. U svome dvadesetrogodišnjem radnom iskustvu nigdje ne postoji zapis koji bi se odnosio na slikarstvo. Moj radni vijek započinje s realnim sektorom, ide preko obrazovnih institucija, pa sve do muzeja, i upravo te činjenice mi govore da sam svoje radno iskustvo gradila paralelno uz ono što jesam, što je suština moga obrazovanja. A to je slikarstvo.
Zato ovu funkciju nisam doživjela kao radikalan prekid s onim što sam bila prije, nego kao prirodnu sintezu svega što sam tijekom godina radila. To ne umanjuje težinu odgovornosti, upravo suprotno. Ali daje određeni mir jer shvatite da na ovakve uloge ne dolazite slučajno, niti se za njih pripremate nekoliko mjeseci, nego godinama, često i nesvjesno. Mislim da je to ono što me najviše iznenadilo, osjećaj da sam se, ne planirajući to, za ovaj trenutak pripremala mnogo dulje nego što sam mislila. Ne mislim da umjetnost i odgovorno upravljanje stoje na suprotnim stranama. Upravo suprotno, jedno bez drugoga teško može opstati. Umjetnička vizija može biti snažna koliko god želi, ali ako nema stabilan okvir koji će je omogućiti, ostat će samo ideja. S druge strane, proračun sam po sebi nema smisla ako nije u službi umjetnosti. Ne promatram ga kao apstraktan iznos, nego kao odgovornost prema javnom novcu, umjetnicima, zaposlenicima, partnerima i publici. Svaki euro mora imati svoju svrhu, a ta svrha je stvaranje kvalitetnog festivala. Istina je da dolazim iz kulture i da me prije svega vodi umjetnička senzibilnost. Ali vrlo sam brzo shvatila da vođenje ovakve institucije traži jednaku mjeru kreativnosti i discipline. Možda u meni i dalje postoji ona “nespretna trgovkinja”, ali nikada nisam vjerovala da je kultura roba. Ona je vrijednost, a moj je posao osigurati sve preduvjete da ta vrijednost može nastajati, rasti, trajati i doprijeti do publike.
Kako štitite „umjetnički fluid“, nazovimo ga, od birokratske pragmatike?
Ne osjećam potrebu štititi umjetnički fluid od pragmatike jer vjerujem da kreativnost ne prestaje onog trenutka kada otvorite proračun ili uđete na sastanak. Naprotiv, kreativan um često upravo u ograničenjima rađa najbolja rješenja. Umjetnost i organizacija jesu dva odvojena svijeta, ali nekada postaju dva dijela istog procesa.
Vratimo se u vrijeme kada ste s nekog dubrovačkog balkona kao dijete čekali festivalski vatromet – taj, kako kažete, “banalan i prolazni spektakl” koji se trajno upisao u vašu memoriju kao iščekivanje nečeg golemog. Kada danas pogledate prema nebu iznad Sponze ili Lovrijenca? Što je ostalo od te djevojačke začuđenosti, a što je preuzela odgovornost žene koja taj isti spektakl sada mora organizirati i jamčiti?
Danas znam koliko ljudi, rada, predanosti i organizacije stoji iza svakog trenutka koji publici pružaju Dubrovačke ljetne igre. To iskustvo ne umanjuje čaroliju iščekivanja, nego je, rekla bih, čini još većom, jer sad znam kolika je kompleksnost u pozadini cijele organizacije. Mogla bi reći da je to dječje iščekivanje danas dobilo jednu novu dimenziju. Više ne čekam samo početak Igara nego sudjelujem u njegovu stvaranju. To donosi veliku odgovornost, ali ne oduzima emociju. Naprotiv, čini je još snažnijom.
Dubrovnik je vječni prostor napetosti između kamenog, gotovo rigidnog konzervativizma i onog povijesnog, mitskog koda slobode – Libertas. Kako vi osobno, i kao slikarica i kao ravnateljica, navigirate kroz taj prostor?
Iskreno, ne bih rekla da je Dubrovnik prostor rigidnog konzervativizma. Izvana možda može ostaviti takav dojam zbog svoje monumentalnosti, snažne povijesti i svijesti o baštini, ali kada ga doista upoznate, shvatite da je riječ o gradu koji je kroz stoljeća opstajao upravo zato što se znao prilagođavati, trgovati, komunicirati i prihvaćati i stvarati nove ideje, pritom čuvajući vlastiti identitet. A sloboda, ona ne znači odbaciti ono što smo naslijedili, nego imati hrabrosti prihvatiti dobiveno. Dubrovnik vas tome prirodno uči.
Može li suvremena umjetnost uopće disati unutar povijesne jezgre koja je s jedne strane sakralizirana baštinom, a s druge opterećena agresivnim, globalnim turizmom?
Može i mora. Povijesna jezgra nije kulisa ni muzejski prostor koji treba promatrati izdaleka. Ona je živi grad. I on je živ, iako se danas tvrdi suprotno, a referira na posljedice iseljavanja i snažnog turističkog pritiska. Grad jest izgubio dio svoje svakodnevice i života koji ga je nekada obilježavao, nepovratno, ali on je i dalje živ, živ nekim drugim životom. A živi grad podrazumijeva i suvremeno umjetničko stvaralaštvo koje ulazi u dijalog s njegovom poviješću, a ne natječe se s njom. Naravno da postoje izazovi. Baština traži poštovanje, a intenzivan turizam često mijenja ritam grada. Ali upravo zato Dubrovačke ljetne igre imaju važnu ulogu, podsjetiti da je Dubrovnik mjesto života, kulture i stvaranja. Suvremena umjetnost ne mora biti u suprotnosti s povijesnim prostorom. Naprotiv, kada proizlazi iz razumijevanja mjesta i njegova identiteta, ona može otvoriti nove dijaloge, nova čitanja i pomoći nam da baštinu doživimo na drukčiji način.
U vašem djelu Palimpsest bavili ste se kožom koja pamti, ožiljcima i slojevima koji se brišu i ponovno ispisuju. Grad je također palimpsest, koža koja trpi tisuće turističkih stopala, ali i teške nanose vlastite povijesti. Koje slojeve Dubrovnika vi danas želite „oguliti“ kroz program Igara, a koje nove emotivne zapise želite ostaviti utisnute u njegovu haptičku memoriju?
Vrijednost leži upravo u tome što su svi ti slojevi grada i dalje čitljivi, ponekad odmah, istovremeno, ponekad u napetosti zaborava. Svaka izvedba na Igrama ostavila je zauvijek u ambijentu gdje se izvodila utisnuti kod koji ostaje kao emotivni zapis kolektivnog sjećanja svih nas. Ove godine imamo sreću da će se jedan ambijent oguliti od vlastitog postojanja, te nakon dužeg vremena preobraziti u kazališni prostor. To su Jezuiti ili poljana Ruđera Boškovića. Pročelje prekrasne barokne crkve ove godine uveličati će uprizorenje Držićevog „Skupa“ te će se na takav način, još jedan prostor grada, kroz Igre utisnuti u slojeve koji pamte.
Ove godine Igre prividno bježe s Mediterana prema temi Svjetla sjevera, donoseći skandinavski i sjevernoeuropski imaginarij jasnoće, geometrije i duhovnosti. Je li taj odmak od teškog, južnjačkog sentimenta zapravo vaš pokušaj uvođenja racionalnijeg, hladnijeg filtera u emotivni naboj festivala, ili tek potraga za novim svjetlom koje će obasjati našu vlastitu tamu? Da budemo malo poetično-patetični…
Prije svega, važno mi je naglasiti da ja nisam umjetnički ravnatelj, odnosno kreator programa, a ovogodišnji koncept i program rezultat je izvrsnog rada umjetničkog vodstva Igara koji je oblikovao festivalsku temu i njezine umjetničke pravce. Ali kao netko tko dolazi iz kulture uvijek me zanimaju pomaci u percepciji, kada se poznati prostor pogleda kroz drugačije svjetlo. U tom smislu, i tema “Svjetla sjevera” otvara upravo takvu vrstu unutarnjeg pomaka, koji može biti vrlo plodan i za umjetničko promišljanje, ali i za publiku. Umjetnost će vam se primiti onoliko koliko joj to vi dopustite. Možda će svijetla sjevera ove godine nekome obasjati vlastitu tamu, a možda će nekoga privremeno zaslijepiti i ostaviti ga u prostorima kada će trebati ponovno kalibrirati vlastite svjetove. Tko zna, u umjetnosti je sve moguće. Ona je prostor za različite poetike, različite glasove, različita čitanja i različite načine razmišljanja.
Vaša intimna geografija je podijeljena između dubrovačkog institucionalnog centra i apsolutne, gotovo primordijalne izolacije otoka Lopuda, koji je vaš ljetni smiraj? Tamo najviše priprema za rad napravite, ili?
Pripreme se događaju svakodnevno, kroz razgovore, sastanke, organizaciju i donošenje odluka, Lopud mi daje nešto što je jednako važno, odmak. To je mjesto u kojem mogu usporiti. Vjerujem da su ti trenuci jednako važni za svaki kreativan posao kao i za intenzivan rad. Upravo kada se malo odmaknete od svakodnevice, misli se poslože, pojave se nove perspektive i neke odluke postanu jasnije. Možda zato moja geografija nije podijeljena između Dubrovnika i Lopuda, nego se ta dva prostora međusobno nadopunjuju. Dubrovnik je ritam, odgovornost i susreti. Lopud je prostor sabranosti i unutarnjeg mira. Ne zato da bih pobjegla od posla, nego da bih mu se mogla vratiti s više jasnoće. Jedno bez drugoga ne bi bilo potpuno.
U mitologiji i vašem slikarstvu, Kaos je prostor iz kojeg nastaje Gea, zemlja i ljubav, i tvrdite da se jedino u kaosu i može djelovati. No, jedno je kaos na platnu gdje vi kontrolirate lazure, a drugo je kaos Grada u kolovozu, buke, nezadovoljstva stanara i logističkih kriza. Kako pripitomljavate taj vanjski, neumoljivi kaos da on ne ugrozi vašu unutarnju potrebu za ljepotom?
Ne doživljavam kaos isključivo kao nešto što treba pripitomiti. Kaos je često početak. On nosi energiju, nepredvidivost i mogućnost da se dogodi nešto novo. U umjetnosti sam to oduvijek osjećala, ali mislim da vrijedi i za život. Naravno, postoje situacije koje traže organizaciju, red i odgovornost, osobito kada vodite ovako složen festival. Logistički izazovi ne smiju postati teret umjetnicima, a ni publici i tu morate biti vrlo racionalni. Ali ne vjerujem da je cilj potpuno ukloniti kaos. Mislim da bi to značilo ukloniti i dio života. Dubrovnik tijekom Igara nije tih ni predvidljiv grad. On je intenzivan, pun ljudi, susreta i različitih ritmova. U toj gustoći života ima i buke, i napetosti, ali ima i nečega vrlo lijepog. Kaos je ponekad samo drugi naziv za život koji se događa punim intenzitetom. Možda je najveći izazov razlikovati kreativni kaos od organizacijskog kaosa. Prvi može biti iznimno plodan, drugi treba svesti na najmanju moguću mjeru. A između ta dva prostora pokušavam pronaći ravnotežu.
Vaša izložba Oporuka bavila se psihološkim naslijeđem, teretima i darovima koje generacijama prenosimo s koljena na koljeno. Što je “oporuka” koju ste vi zatekli na Dubrovačkim ljetnim igrama od svojih prethodnika?
Dubrovačke ljetne igre naslijedile su nešto iznimno vrijedno, 77 godina umjetničke izvrsnosti, ugled koji nadilazi nacionalne okvire i duboko ukorijenjeno mjesto u identitetu Dubrovnika. To je velika oporuka i velika odgovornost. Ne volim razmišljati o nasljeđu kao o nečemu što treba mijenjati, nego kao o nečemu što treba razumjeti. Svaka generacija dobije priliku dodati svoje poglavlje, ali ako postoji u toj velikoj oporuci koju sam naslijedila nešto što bi željela dodati, onda bi to bila još snažnija otvorenost. Da Igre budu dostupne, pristupačne i bliske, da ne budu distancirane. Vjerujem da upravo u povezanosti ove kuće s umjetnicima, s publikom, kakvu je nekad imala, leži njezina najveća snaga. To ne znači mijenjati njihov identitet, nego ga učiniti još bližim onima kojima prirodno pripada.
Kako odbaciti balast prošlih vremena, percepcija da je vrhunac DLJI bio prije 40 godina, a što ljubomorno čuvate kao neprekinutu nit kontinuiteta?
Često se kaže da su vrhunac Dubrovačkih ljetnih igara bile sedamdesete i osamdesete godine. Mislim da je važno razumjeti zašto se to razdoblje tako doživljava. Kontekst vremena je tada bio bitno drukčiji. Igre su bile jedan od najvažnijih kulturnih prozora prema svijetu i mjesto na kojem se tadašnja država nastojala predstaviti međunarodnoj publici. U takvim okolnostima festival je imao posebnu političku, kulturnu i simboličku težinu. Danas živimo u potpuno drugačijem svijetu. Granice su otvorene, međunarodna razmjena umjetnika odvija se svakodnevno, a publika ima pristup svjetskoj kulturi na načine koji tada nisu postojali. Zato mislim da nije korisno uspoređivati razdoblja i tražiti zlatno doba. Igre nisu uspjele trajati 77 godina zato što su ostale iste, nego zato što su se znale razvijati, a da pritom nisu izgubile svoj identitet. Svako vrijeme postavlja drugačije izazove i drugačije mogućnosti. Ono što treba ostati nepromijenjeno jest ambicija. Ambicija da Dubrovačke ljetne igre budu festival najviše umjetničke kvalitete, međunarodno relevantan i duboko ukorijenjen u vlastitom gradu. Vrijeme se promijenilo, a put do toga danas je drukčiji nego prije četrdeset ili pedeset godina, ali cilj ostaje isti.
Vrlo ste otvoreno govorili o sudbini žene u umjetnosti – o razdobljima trudnoće i poroda kada se “stišate” i kada boja i platna nema, te o onom društvenom jazu, gapu i stankama koje žena mora napraviti, a koje su u današnjem društvu nerijetko neoprostive. Vi ste majka troje djece koja sada preuzima najvidljiviju kulturnu funkciju u regiji.
O tome sam uvijek govorila vrlo otvoreno jer mislim da je važno priznati da život žene nije linearan. Društvo često od žena očekuje neprekinuti kontinuitet u profesionalnom životu, kao da nema mjesta za stanke. Međutim te stanke nisu izgubljene godine. To su godine koje vas mijenjaju kao čovjeka. Ponekad upravo u tim razdobljima sazrijevaju iskustva koja kasnije postaju temelj novog stvaranja. Danas je to jedna sasvim druga faza života. Djeca odrastaju, postaju samostalnija, a meni se otvara prostor za nove profesionalne izazove. Možda upravo zato ovo razdoblje doživljavam kao prirodan trenutak za preuzimanje ovakve odgovornosti. Ne mislim da žena mora birati između obitelji i profesije. Vjerujem da svako životno razdoblje nosi svoje prioritete i da je sasvim u redu ako se oni mijenjaju. Važno je da društvo prestane promatrati te promjene kao slabost ili zastoj. Za mene su one bile proces sazrijevanja. Sve što sam živjela i živim, danas nosim sa sobom i u ovu funkciju.
Znakovito je da vodeći trio Igara danas čine isključivo žene: vi kao ravnateljica, Martina Filjak kao glazbena i Senka Bulić kao dramska čelnica. Iako izbjegavate generalizacije o “ženskom rukopisu”, postoji li u toj sinergiji neka specifična vrsta empatije, ranjivosti koja se transformira u snagu, nasuprot tradicionalnim, muškim, hijerarhijskim strukturama moći koje su desetljećima upravljale festivalom?
Ne vjerujem da institucije ne čine boljima ni muškarci ni žene, nego ljudi koji su spremni slušati, surađivati i preuzeti odgovornost za odluke koje donose. Smatram da su prije svega ključna osobna pitanja karaktera, iskustva i vrijednosti koje svatko od nas nosi. Ipak moram priznati da je lijepo vidjeti kako danas tri ključne umjetničke i upravljačke pozicije na Dubrovačkim ljetnim igrama obnašaju žene, ali ne mislim da je to samo po sebi najvažnija činjenica. Važnije mi je da nas povezuje međusobno poštovanje, otvorena komunikacija i zajednička odgovornost prema festivalu. I na tome sam im duboko zahvalna. Zaista mislim da Martina Filjak i Senka Bulić rade sjajan posao na Dubrovačkim ljetnim igrama. Svaka od njih donosi vlastito iskustvo, umjetnički senzibilitet i jasnu viziju svog područja djelovanja, što je najbolje vidljivo u interesu publike za ovogodišnji program.
Vaše su apstraktne slike često imale upisan horizont – liniju koja tehnički kontrolira perspektivu i usmjerava pažnju promatrača, ali simbolički predstavlja čežnju onih koji žive uz more. Gdje je postavljen horizont vašeg četverogodišnjeg mandata? Koje referentne točke uspostavljate kako se publika, ali i umjetnici, ne bi izgubili u bespućima pukog elitizma ili, s druge strane, populizma?
Horizont je za mene oduvijek bio više od linije koja razdvaja more i nebo. Ono je mjesto prema kojem se krećemo, iako znamo da ga nikada nećemo dosegnuti. Upravo zato postoji, da nas usmjerava, a ne da ga osvojimo. Voljela bih da i moj mandat ima takav horizont. Ne mjerim ga isključivo programima ili brojkama, nego sposobnošću da Dubrovačke ljetne igre ostanu vjerodostojne sebi, a istodobno otvorene vremenu u kojem živimo. Institucije, kao i ljudi, moraju se mijenjati da bi ostale žive. Ne vjerujem ni u elitizam, ni u populizam. Oboje, na različite načine, pojednostavljuju odnos između umjetnosti i publike. Umjetnost ne bi smjela nikoga isključivati, ali ne bi smjela ni odustati od vlastite slojevitosti kako bi bila lakša ili brža. Vjerujem da mnogi ipak prepoznaju iskrenost, dubinu i kvalitetu. Elitizam proizlazi iz uvjerenja da je istina rezervirana za nekolicinu, populizam iz uvjerenja da se istina mora pojednostaviti kako bi bila prihvaćena. Umjetnost ne pripada ni jednom ni drugom. Ona vjeruje da čovjek može rasti pred djelom, a ne da djelo mora biti umanjeno pred čovjekom.
U slikarstvu vas ne zanima hiperkomunikabilna poruka; dopuštate publici da im vaš rad bude “lijep” ili da ih “ne dira”, uspoređujući to s glazbom koju možemo utišati ako nam ne odgovara. No, na čelu ste festivala koji financiraju građani i država, gdje javnost traži odgovore, a kritika zna biti, kada je ima – lišena celofana. Kako podnosi ta vaša potreba za skromnom, intimnom komunikacijom ovaj novi, stalno upaljeni reflektor javne odgovornosti?
Kritika je dio javnog djelovanja. Ne mora uvijek biti pozitivna, ali može biti korisna ako proizlazi iz želje da institucija bude bolja. Važno mi je saslušati različita mišljenja, a kada vodite javnu ustanovu u kulturi, odgovornost je drukčija. Dubrovačke ljetne igre financiraju se javnim sredstvima i sasvim je prirodno da javnost postavlja pitanja, iznosi očekivanja i kritizira. To ne doživljavam kao teret, nego kao sastavni dio odgovornosti koju ova funkcija nosi, a ona traži otvorenost, dijalog i spremnost da obrazložite odluke koje donosite.
Kao bivša kustosica i muzejska pedagoginja u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, svjesni ste dominacije dramskog i glazbenog programa na Igrama. Najavljujete interdisciplinarne projekte i intervencije u javnom prostoru. Želite li time likovnost uvući kao subverziju, kao skrivenog protagonista koji će kazalištu i glazbi ponuditi novu prostornost?
Bilo bi jako lijepo kada bi se otvarali prostori u kojima bi se likovna umjetnost susretala s kazalištem, glazbom i ambijentalnim prostorima Dubrovnika. Vjerujem da upravo takvi susreti mogu publici ponuditi novo iskustvo i dodatno obogatiti festivalski život. Međutim, Dubrovačke ljetne igre imaju umjetničko vodstvo koje osmišljava i oblikuje programski sadržaj. Moja je uloga stvoriti uvjete da se taj program realizira na najbolji mogući način. Ali kao netko kome je likovnost bliska, naravno da taj dio programa osluškujem na malo drugačiji način.
Ako u širem smislu vaše slikarstvo, vaš život između otoka i kopna, pa u konačnici i vaš smjer vođenja ove institucije karakterizira jedna jedina riječ koju ste u našim razgovorima istaknuli kao vrhunski imperativ – sloboda – koliko se te slobode morate odreći da biste je paradoksalno omogućili drugima na pozornicama Grada?
Slobode se ne odričem. Naprotiv, vjerujem da je upravo sloboda temelj na kojem jedna umjetnička institucija može kvalitetno funkcionirati. Naravno, sloboda nije isto što i proizvoljnost. Ona podrazumijeva odgovornost i jasno definirane uloge. Kada ljudi imaju prostor u kojem mogu stvarati, tada nastaje najbolje što jedna institucija može dati. Moja je zadaća stvoriti uvjete u kojima će umjetnici, umjetničko vodstvo i svi koji sudjeluju u Dubrovačkim ljetnim igrama moći raditi slobodno, ali i odgovorno. Ne vjerujem u upravljanje koje kontrolira svaki detalj. Vjerujem u ljude, u povjerenje. Možda je upravo to i najljepši paradoks slobode, ona se ne umanjuje kada je dijelite s drugima. Naprotiv, raste.
Fotografija: Miho Skvrce
