The Invite
Već danima razmišljam koliko je teško nekome poput Olivije Wilde – mlada, zgodna, mršava, starleta, ljubiteljica mode, bivša djevojka Harryja Stylesa – graditi karijeru ozbiljne filmske redateljice. Čini se da više pažnje dobivaju njezini podočnjaci i tračevi o tome jesu li od Ozempica ili nisu od toga što već godinama, tvrdoglavo i uporno, režira dobre filmove. Bi li ju ozbiljnije shvaćaki da se odijeva manje fashion, manje izazovno? Da se nije upustila u vezu s pop zvijezdom?
Don’t Worry Darling
Njezin drugi dugometražni film Don’t Worry Darling bio je katalizator medijske ali i društvenomrežačke mržnje prema Oliviji- u tom filmu, koji je odlična distopijska drama, i da ju je snimio muškarac, posve sam sigurna da bi ocjene bile bolje, glavnu ulogu igra već spomenuti Harry Styles glazbena mega zvijezda, jedan od najcool muškaraca današnjice, koji će tijekom rada na filmu postati i Olivijin ljubavnik a možda i razlog za njezin odlazak iz vanbračne zajednice s Jasonom Sudeikisom (koji se tijekom rastave pokazao kao prilična budala jer je Oliviji dostavio papire za skrbništvo tijekom njezinog predstavljanja filma pred publikom). Publiku je zanimalo može li Styles glumiti, i Wilde režirati, pa je njihova afera postala teretna za priču, koja je zanimljiva i zanatski sjajno, ako ne i preštreberski izrežirana. Prava gumačka zvijezda filma je britka, strastvena i putena Florence Pugh.
Štreberica
A štreberski je izrežiran i The Invite, komorna, vrlo teatarska drama o dva para (Penelope Cruz, Edward Norton, Seth Rogen i sama Wilde) u kojoj drama nikad ne staje- barem ona unutar Angele, kućanice koja je nekad bila kreativna, a sada troši novce koje nemaju na unutarnje uređenje stana roditelja svog supruga (genijalni Rogen). Angela pije tablete za smirenje da bi podnijela presing dolaska dvoje novih susjeda na večeru, a vrlo vjerojatno i spoznaju da živi mediokritetski život iako je jednom, ne tako davno (kao što znamo svi mi koji smo prije 5 minuta imali 35, a u trenutku pisanja ovog teksta 45+), bila djevojka koja je inspirirala indie-rock hit svog supruga, muzičara koji je prije tih magičnih 5 minuta imao bend i vjerovao u sebe. Danas je on slightly overweight profesor glazbe u osrednjoj školi, mizantrop i generalno dosadan, bijesan tip. Rogen tu ulogu dovodi do savršenstva, izazivajući salve smijeha. Voljet ćete Joea, njegov bijes, njegove komplekse, i njegov životni put (posebno na kraju, kad konačno sjedne za klavir, ali o tome malo kasnije).
Fatalna Španjolka
Na tren sam se uplašila da će Penelope Cruz samo ponoviti svoju ulogu iz Allenovog Vicky Cristina Barcelona, jer američki film jako voli lik pomalo lude, fatalne, ekscentrične i vrlo seksi Penelope Cruz… pardon, Španjolke. Ima u njezinoj plavoj perici (zašto?) malo i toga, ali Cruz je srećom dovoljno dobra glumica da izbjegne klišeje, i da izgradi karakter psihoanalitičarke koja voli swinganje i seks s drugim ljudima dovoljno samostalno da ne upadne u nijednu od zamki takvog backstorija. Začuđujuće, ali tradiionalno sjajan Edward Norton, Hawk ili Howard, bivši vatrogasac a sada suprug seksi i pametne Pine, najslabija je karika ovog glumačkog kvarteta. Dok Wilde razvaljuje kao neurotična i avanture i pažnje žedna majka trinaestogodišnjakinje, a Rogen doslovno nosi film na svojim komičarskim plećima, čak i kada padne (što je često), Norton pomalo statira, čekajući svoj trenutak – koji se nikada ne pojavi.
Slapstick
Ima u ovom filmu koji je prvenstveno o dugotrajnim brakovima, i pomalo klaunerije. No Seth Rogen je toliko izvrstan u tome da uspijeva spojiti slapstick sa dubokom psihologijom muškarca u četrdesetima, (ne)sretno oženjenog, neostvarenog, ljutog na sve. Ono što me najviše smetalo u filmu je upravo glazba- unatoč tome što je uvedena kao veliki motiv kroz karijeru i povijest glavnog junaka, Wilde propušta mogućnost da ona postane peti, nevidljivi karakter koji priča priču, već se odlučuje za vrlo staromodan način skladanja na već montiran materijal. Bitovi i ritam zbog te odluke prate radnju, no mjestimično je to (barem u kinu) toliko očito i iritantno, da imate potrebu zagasiti glazbu. Dojam je da je Wilde i dalje nesigurna u svoju vještinu, pa koristi glazbu kao potporu. Ali rezultat je upravo suprotan.
Sjajna redateljica
Wilde je sjajna redateljica i nisu joj potrebne štake, za koje se nadam da će u budućim radovima biti odbačene. Dok je njezin Don’t Worry Darling bio puno ambicioziniji, The Invite je intiminiji, ali to ne znači da je lakši: čak štoviše, neopisivo je teško snimiti dobar film u jednom stanu (ako izuzmemo otvornu sekvencu koja prikazuje romantiku San Franciska), u kojem je kamera konstantna pratnja liku i djelu i licu i tijelu glumca. Wilde ne pada na tom testu. Njezina su područja interesa sjajna: brak, ženski identitet, kriza srednjih godina, seksualnost. Scene seksa su duhovite ali i putene, tijela glumaca u pedesetima isto tako. Želim reći: kao i život, ali: da barem život izgleda ovako!
Sretan kraj
Dok smo izlazili iz kina, moj suprug je komentirao kako mu se film sviđa jer je konačno završio sretno. Nisam mu htjela kvariti veselje, ali nisam sigurna da je tako. Post skriptum, naime, nakon drame i mnogih izlazaka kostura iz ormara, izgleda tako da Joe i Angela sjednu za klavir te četveroručno odsviraju krasnu melodiju. Je li to znak da se ipak ne razvode? Da su konačno pronašli put ka sinhronizaciji, tjelesnoj i duševnoj? Ili je to njihova uobrazilja, maštarija o zajedništvu koje su starenje i život zaustavili? Nadam se da će Wilde nastaviti snimati filmove o odnosima. Možda nam odgovori na pitanje je li dugotrajna ljubav moguća.
