Svijet književne kritike
Svijet književne kritike (u Hrvatskoj) malen je i ne treba vas pretjerano brinuti ako je jedino ime kojeg se možete sjetiti Jagna Pogačnik niti trebate prestati čitati ovaj tekst, jer je tekst, dakako, samo potaknut crticom iz svijeta koji samo djeluje kao da bi trebao biti najotvoreniji i najliberalniji i najinkluzivniji od svih naših mikrosvjetova (Umjetnost! Pisanje! Pamet! Diplome s višestrukih fakulteta! Veličina duha!), ali se, kad čovjek dovoljno dugo živi, ispostavi jednako mačistički i prepun narcisoidnih bijesnih muškaraca o kojima premalo razgovaramo, a koji su spremni svakoj ženi objasniti a)kako premalo razgovara o njima, ali to je zato što ništa ne čita i ne zna, b)kako ne smije razgovarati o njima, jer premalo zna i čita. No tekst, srećom, ide dalje, širi se u vječnu temu „na kojim sve poljima muškarci misle da uspješne žene ne smiju biti, misliti i govoriti“. A to su sva polja, tako da slobodno nastavite čitati tekst, pronaći ćete se u njemu.
Konkretno
Monika Herceg napisala je knjigu (ovdje je Elleova recenzija) koja se nije svidjela kritičaru Mirku Božiću, a ispod javno objavljene kritike, u kojoj Božić mjestimično pokazuje iritaciju feminizmom, i idejom da su svi muški likovi u Monikinom romanu zli, hrvatska pjesnikinja Lidija Deduš napisala je kritiku kritici. Just another Tuesday, zar ne, ali ne, jer običan utorak bi bio kad frajer piše kritiku ženi, ali kad se ženi ne svidi njegova kritika, e onda smo ušli u naricosidni atak, propitivanje njezinog kredibiliteta da uopće ima mišljenje („Pročitaj knjigu, Lidija“), te, u konačnici, upad u inbox, garniran savjetima („Pronađi zanimljiviji hobi“), i umišljajima koji graniče s prijetnjama („Kaže mi jedan zajednički prijatelj da si govorila o meni“).
Općenito
Što me podsjetilo na prekid jedne moja do-zla-Boga toksične veze iz prethistorije. Šest mjeseci nakon prekida taj bivši frajer nazvao me u nekakvom napadu narcisoidnog ludila, da mi naredi da „ne razgovaram o njemu“, da ga „ne uzimam u usta“, da ga „ne spominjem“, i, ako se dobro sjećam, da uopće „ne mislim o njemu“. Dragi, rekla sam mu, u ironiji očitoj svima osim njemu koji je, pretpostavljam, tada pomislio da sam ipak i dalje ludi zaljubljena u njega jer mu tepam, i da će sada sve biti u redu jer ćemo se voljeti do kraja života, i ipak ga nisam ostavila pa sad može mirno nastaviti s opijanjem, narkoticima i varanjem, vidim da i dalje misliš da mi možeš govoriti što da radim, govorim i mislim. A to je upravo bio jedan od razloga našeg prekida.
Novo vrijeme kojem se muškarci, čak i najbolji, teško prilagođavaju
Ok, naravno da nemam pojma jesam li to rekla, to je bilo vrijeme prije vremena kad su muškarci doista imali nekad davno osvojeno pravo da zaista postavljaju uvjete o tome što žene govore o njima, bili oni bivši partneri ili književni kritičari (naravno da to nisam doživjela samo od dečka, već i od šefova, poslovnih suradnika, glumaca u serijama koja sam ja napisala, producirala i stvarala, pa i od književnika, nitko nije nevin, kako kaže Monika Herceg, a i ja), tako da postoji realna mogućnost da sam, nakon što je ta budala na mene iskrcala gomilu svojih frustracija, projekcija, i umišljaja, ostala nepokretna s telefonom u rukama, osjećajući onaj svakoj ženi dobro poznati udarac u želudac i pleksus, boreći se za dah, pokušavajući si smiriti nervni sustav prije no što sam znala da nervni sustav ima ime i da je važan, ako ne i esencijalan, za moje zdravlje i moju dobrobit i za nastavak mog života kasnije.
Slom živaca
Ne pišem ovo olako, iako možda djeluje kao da se šalim: naime, zbog tog i takvih ispada putem razno- raznih kanala koji su mu bili dostupni (moji prijatelji, inbox, mail, telefon, mediji, you name it) jednom sam prilikom završila s teškim napadom panike na kauču svoje psihoterapeutkinje (ah, sad sam se sjetila da će me jedan muškarac koji ima licencu za liječenje ljudi provući kroz medije „sramoteći me“ činjenicom da me „susretao u čekaonici psihoanalitičarke ordinacije“), koja mi je objašnjavala da se zapravo ne moram javiti na telefon i da je svaki netraženi upad u osobni prostor bez consenta, pa bio on i inbox na facebooku, nasilje. A posebno ako je upad kritika, mansplaining ili pozivanje na red oko vlastitog mišljenja.
Smijemo li tračati muškarce?
Trigerirana Lidijinim iskustvom, očito, morala sam se suočiti s demonima iz vlastite prošlosti, koja je istovjetna demonima iz prošlosti svih žena na svijetu, jer me oblio hladan znoj: zašto joj neki tip, izazvan njezinim mišljenjem, u privatni prostor piše savjete, uznemiren idejom da je „ružno govorila o njemu“? Izvinite, maestro, znamo da se o muškarcima smije samo lijepo misliti i govoriti, ako nismo impresionirane, bolje da šutimo. Samo ako smo potajno zaljubljene, ako režemo žile za vama, ako smo obožavateljice, čitateljice, grupike, samo tada možemo šaputati vaše ime po bijelom gradu. Ako mislimo da ste budala, što sam ja mislila za svog bivšeg dečka, onda ništa, začepi gubicu, vještice, or. What?
Really, or what?
Dugo smo vjerovale da je iza tih prijetnji neki duboki crni ponor, spaljivanje, kazna, socijalno izopćenje, gubitak poslova i prijatelja, sramoćenje (naravno, često je, povijesno i osobno gledalo, toga i bilo), i povukle bismo se, uplašene, oprezne. „Što ti imaš s tim“, pitao me muž, kad sam mu rekla temu svoje nove kolumne, zabrinut da ću opet biti dežurna krivkinja za neku raspravu. Ne boji se bez vraga: kaže mi Snježana Pavić, kultna autorica i novinarka, inače također provučena kroz Lidijin inbox kao netko kome se muškarci nemaju što opravdavati, da su joj bračne terapeutkinje rekle da muškarci dolaze na kauč „riješiti stvar“ s idejom da im je Jelena Veljača kriva za raspad braka. Prihvaćam nezaslužene komplimente, iako je dakako zasluga uvijek samo njihova. Svijet je nakon svakog razvoda bolje mjesto.
Feminizam je dosadna tema
Naravno, nije mi ostalo skriveno da je Božiću feminizam dosadnjikava tema. Valja o njemu, ako se već piše o tom općem mjestu današnjice s kojim smo zadavile, pisati duboko, kompleksno i s više nijanse, no što to čini Monika, jedno deset puta poznatija i uspješnija autorica od njega, vrlo vjerojatno tako da se u taj bosanski lonac zlostavljanja doda i uloga krivnje samih žrtava, toksični matrijarhat, te, kako predlaže Božić, da se promijeni mjesto zbivanja, jer o šumi bolje piše Karakaš, to je riješeno, te da se govori o tome kako je grad sada okrutno mjesto za muškarce koji više ne mogu biti kauboji asfalta, jer njihovo se lokanje više ne romantizira, njihovo švalerisanje ne tolerira, njihova pedofilska poezija prokazuje, njihovo bitničko preseravanje više prolazi, barem ne kod površnih žena koje ih canceliraju, njih i njihov mega talent i samo tupe, dosadno, o feminizmu, koji je bio sjajan kad je istovremeno respektirao posebne muškarce, umjetnike i kritičare, kad ih je adorirao kao sofisticirane duše sa šeširima i whiskeyjem u ruci, a ne baš i sad, kad pišemo, čak i književnu kritiku, čak i romane o selu, čak i odgovore kritikama na javnim facebook profilima književnih portala. Nije mi skriveno da je žensko iskustvo mnogim muškarcima, pa i najboljima, dosadno: ali što vam ja mogu, uostalom, nismo ga kreirale mi, nego vi.
Mansplaining
I dok čekamo da se uleti u inbox bez consenta, ali s gomilom tumačenja o tome što bi žena trebala, kako i zašto na ovom svijetu, konačno proglase jasnim simptomom kronične muške nepristojnosti, nadam se da će jednom doći trenutak kad nam takva zlonamjerna obraćanja, tumačenja i objašnjenja naših života i iskustava, neće izazivati grč u želucu, te nas neće podsjetiti na neki odvratan trenutak iz vlastite prošlosti. Taj trenutak nije sad, ali je blizu. Zahvaljujući ženama poput Lidije, Monike i Snježane.
