Odlazak glasa koji je zvučao kao rana: In memoriam Bonnie Tyler (1951. – 2026.)

Postoje glasovi koji na nas obične djeluju kao savršeno ulaštena zrcala, besprijekorni u svojoj čistoći, lišeni prljavštine svijeta u kojoj se mi drugi valjamo. A onda postoje oni drugi glasovi – glasovi-pukotine, glasovi koji nose sedimente proživljenog, teški od duhanskog dima, suza, vrištanja i nepatvorene čežnje. Glas Gaynor Hopkins, svijetu poznatije kao Bonnie Tyler, bio je upravo to: geološki sloj čiste emocije, Vokalni eksces koji je odbijao biti pristojan! Njezin odlazak u Portugalu nije samo biološko okončanje jedne pop-ikone – izgubio se jedan od najvažnijih instrumenata melodrame dvadesetog i dvadesetog i prvog stoljeća.

Sve genijalne priče su slične

Kada bismo ogolili njezinu biografiju – od odrastanja u radničkom, rudarskom Walesu pod strogim protestantskim odgojem, do blještavila milanskih modnih revija i elektroničkih suradnji s Davidom Guettom pred sam kraj života – vidjeli bismo klasični narativ o pop-usponu. No, ono što izmiče toj suhoparnoj faktografiji jest “tekstura” njezine prisutnosti. Bonnie Tyler nije postala mit zbog onoga što je pjevala, već zbog načina na koji je njezino grlo odbijalo poslušnost.

Znamo onu mitsku anegdotu iz 1977. godine: operacija glasnica, strogo naređenje liječnika o šutnji i jedan krik frustracije koji je trajno prekinuo nit svilenkastog vokala, stvorivši onu prepoznatljivu, hrapavu, ranjenu rašpu. Taj krik nestrpljenja postao je njezina sudbina. Tyler je, sasvim nesvjesno, pretvorila medicinski nedostatak u ultimativni afekt moderne pop i rock glazbe. Postala je ženski pandan Rodu Stewartu, ženski Meat Loaf, ali s jednom specifičnom, velškom melankolijom koja je uvijek zvučala kao da moli u kapelici dok oko nje gori svijet.

Bonnie Tyler nije pjevala o ljubavi; ona je pjevala o njezinoj nemogućnosti, o njezinu prevelikom volumenu koji prijeti da rastrgne tijelo koje je nosi.

Njezina ključna karijerna faza, ona s Jimom Steinmanom u osamdesetima, predstavlja vrhunac pop-kampa i wagnerijanskog ekscesa. “Total Eclipse of the Heart” i “Holding Out for a Hero” sastavljene su od pretjerivanja, sintesajzerskih oluja i dramatičnih pauza. U Steinmanovoj viziji, Bonnie Tyler je bila idealan medij za prenošenje apsolutnog očaja. Njezin glas u “Total Eclipse” ne zvuči kao glas žene koja pati. Ona zvuči recimo kao žena zarobljena u vječnoj tmini, u astronomskom poremećaju emocija gdje se razum potpuno gubi.

Ono što je fasciniralo kod Tyler, a što bi svakom analitičaru pop-kulture moralo zapeti za oko njezina je neuništiva prilagodljivost. Ona nije ostala zarobljena u jastučićima za ramena iz osamdesetih. Devedesetih se prepušta eurovizijskom pop-gotičkom šarmu Dietera Bohlena, dvijetisućitih osvaja francuske top-liste bilingvalnim duetima, a u svojim sedamdesetima, tik pred odlazak, njezini se vokali sempliraju u klupskim bangerima. Njezino je tijelo starjelo, njezino je prebivalište postalo osunčani Algarve, ali to grlo – opisano pred kraj kao zvuk sličan kasnom Johnnyju Cashu zadržalo je sposobnost da izazove trnce. Bilo je to “kamenje i med”, kako je sama nazvala jedan svoj album – abrazivna površina koja u sebi krije nevjerojatnu slatkoću.

Odlazak Bonnie Tyler ostavlja nas s osjećajem praznine u onom registru popularne glazbe koji se više nitko ne usuđuje naseljavati: registru nepatvorene, velike, teatralne patetike. Danas, u eri hiper-produciranih, autotunanih i emocionalno suzdržanih vokala, Bonnie Tyler djeluje kao spomenik vremenu kada je pop glazba imala hrabrosti biti ranjiva do granice neukusa.

Njezin osobni totalni “pomračaj srca” dogodio se u bolnici u Faru, daleko od velških magli u kojima je počela. No, iza nje ostaje ta predivna, prašnjava pukotina u glasu. Zvuk koji nas podsjeća da najljepše pjesme ne dolaze iz savršenstva, nego iz mjesta gdje smo napukli. I da se, ponekad, heroj kojeg čekamo krije upravo u spremnosti da vrištimo protiv….tišine. Koja zapravo užasava…