Nakon što nas je očarala debitantskom ulogom Une u filmu Hotel Pula, ova mlada Zagrepčanka s riječkom adresom i angažmanom u HNK Ivana pl. Zajca, napravila je ono što se donedavno činilo nezamislivim. Glavnom ulogom Ane u regionalnom megahitu Svadba u režiji Igora Šeregija, Nika je stala uz bok glumicama kinohitova koji su oborili rekorde gledanosti, dokazavši tako da pučki humor i visoka umjetnost mogu disati istim plućima.
No, dok njezini projekti pune dvorane i ruše povijesne rekorde, Nika Grbelja u medijskom prostoru plijeni pažnju posve drugačijom energijom. Između kazališnih dasaka, filmskih setova, ona uspijeva navigirati s dozom autentične suzdržanosti.
Za Elle progovara o tome kako je graditi lik na tankoj granici između obiteljske topline i međunarodnog incidenta, kako se nosi s gubitkom intime kada film postane društveni fenomen te zašto vjeruje da se najveća snaga krije upravo u onim najranjivijim, nesavršenim pukotinama života.
Film počinje s dvjema posve banalnim, a opet dramatičnim premisama naših prostora – prijetnjom bankrota s jedne i “nepoželjnom” trudnoćom s druge strane granice. Kako je bilo graditi lik u priči koja tako lako pleše na rubu između obiteljske topline i, kako sinopsis kaže, “međunarodnog incidenta”? Koliko je tanka ta granica gdje humor prestaje biti samo zabava i postaje ogledalo naših stvarnih, svakodnevnih neuroza?
Ono što mi je najdivnije kod ovog filma jest ono što se krije iza svih tih velikih riječi poput granica ili nacija. U središtu svega ipak ostaje nešto puno intimnije i univerzalnije – ta specifična obiteljska toplina koja se kroz film izražava na najneobičnije, ponekad i potpuno sulude načine. Mislim da se negdje između tog velikog, gotovo apsurdnog kaosa i tih malih, svakodnevnih obiteljskih trenutaka krije ranjivost, a ranjivost je uvijek ono što je najzanimljivije gledati, ali i igrati.
Nisam htjela da Ana ostane samo pasivna žrtva kaosa koji se oko nje događa, nego sam je gradila kroz jedan vrlo jednostavan zadatak – pokušaj da ostane prisebna. Mislim da je taj osjećaj mnogima poznat iz vlastitih obiteljskih dinamika: trenutak u kojem netko mora pokušati zadržati ravnotežu dok se sve oko njega pomalo raspada. A tu onda dolazimo do humora, koji je vrlo često baš jako dobra obrana.
Svadba je priča o ljubavi, prije svega
“Svadba” je u našim kinima napravila ono što se smatralo nemogućim – pobijedila je holivudske blockbustere poput Avengersa i Star Warsa te nakon trideset godina skinula s trona kultni Brešanov film “Kako je počeo rat na mom otoku”. Kako iznutra, kao glumica, proživljavate taj nezapamćeni val kolektivne euforije? Što mislite, koju je to točno žicu u ljudima ovaj film dotaknuo da su u stotinama tisuća pohrlili u kina?
Mislim da je najljepši dio svega činjenica da je ovaj film, čim je izašao u kina, prestao pripadati samo nama koji smo ga stvarali. U jednom trenutku postao je nešto što publika prepoznaje kao svoje, a to je možda i najljepši trenutak za jedan film.
Ovom filmu od samog se početka pristupalo s neizmjerno puno predanosti, radosti, nježnosti i neke posebne vrste pozitivne energije. Duboko vjerujem da Šeregi svaki svoj napisani lik voli i da svakom pristupa s razumijevanjem, čak i onda kada su ti likovi nesavršeni ili potpuno apsurdni. Mislim da publika jako dobro osjeti kada iza likova stoji ljubav, a ne samo ideja o njima.
Dok se s jedne strane u filmu bavite obiteljskim kaosom, s druge strane u medijima te pratimo kroz estetiku visoke mode, profinjenost i art projekte. Kako u tebi kohabitiraju te dvije prividne krajnosti – s jedne strane pučki, nevjerojatno masovan humor koji puni dvorane do posljednjeg mjesta, a s druge tvoj prepoznatljivi, intimni i suptilni umjetnički senzibilitet?
Zapravo ne osjećam da su to dvije suprotne strane mene. Mislim da i jedno i drugo proizlazi iz istog mjesta u meni, samo se izražava kroz različite forme. Upravo mi je ta širina zanimljiva – mogućnost da ne moram stati u jednu definiciju. Mislim da se često nepotrebno stvaraju podjele između “visokog” i “popularnog”, a meni je najzanimljivije upravo ono što se dogodi kada se te granice malo pomaknu.
Kad film postigne ovakav nezapamćen povijesni uspjeh, on prestaje biti samo autorsko djelo i postaje opće dobro, društveni fenomen o kojem svi imaju mišljenje. Kako se nosite s tim naglim gubitkom kontrole nad projektom, kada reakcije publike i medijski narativi preuzmu film, i u kojoj mjeri vas ta golema izloženost mijenja kao umjetnicu?
To je moment koji je za mene osobno „najstrašniji” i uvijek nekako suptilno pokušavam izmigoljiti iz tog velikog medijskog narativa. U jednom trenutku film izađe iz tog prostora intime u kojem je stvoren i više nije samo naš. Naravno da je prekrasno vidjeti reakcije publike i osjetiti toliku povezanost ljudi s pričom koju smo stvarali, ali istovremeno postoji i neka vrsta ranjivosti kada nešto što ti je bilo blisko i osobno postane predmetom tuđih interpretacija, očekivanja i mišljenja.
Pokušavam se zato uvijek vratiti na ono početno – na sam rad, na proces i na ljude s kojima sam ga stvarala. Mislim da me ta izloženost ne mijenja toliko koliko me podsjeća na to koliko je važno ostati povezan sa sobom i s razlogom zbog kojeg nešto radiš.
Živimo u vremenu vizualnog prezasunjenja u kojem su društvene mreže stvorile pritisak da i najintimnija stanja moraju postati estetski-feed zadovoljavajući sadržaj, dok vaš stil s druge strane nosi dozu profinjene suzdržanosti. Kako navigirate tom tankom linijom između iskrenog življenja i kuriranja vlastitog života – je li svjesno odabrana tišina danas naš oblik pobune protiv imperativa stalne izloženosti?
Moram priznati da nisam najaktivniji korisnik društvenih mreža. Često izbrišem Instagram na nekoliko mjeseci u nadi da ga više nikada neću ni vratiti, ali onda se pojavi taj neki tihi strah da time možda ne brišem samo aplikaciju nego i svoju prisutnost na nekim drugim razinama. Ponekad me brine činjenica da se danas sve više čini kako, da bih mogla raditi svoj posao, moram paralelno raditi i na svom virtualnom imidžu. Postoji neki pritisak da stalno budeš prisutan, vidljiv i dostupan, a meni je prirodnije neke stvari zadržati za sebe i pustiti da govore kroz rad.
S druge strane, volim društvene mreže. One mogu biti prekrasan prostor za povezivanje i inspiraciju. Samo bih voljela da ih mogu koristiti onako kako ja želim, a ne iz osjećaja da moram zadovoljiti neku normu koja se u našem svijetu sve više nameće.
Privilegij glumačkog posla
Rad u kreativnim industrijama, snimanja i česta putovanja donose život u svojevrsnom tranzitu i međuprostoru – između hotelskih soba, prolaznih susreta i novih uloga. Hrani li ta specifična vrsta nomadstva i melankolije vaš kreativni izričaj ili vas s vremenom sve više zove potreba za stvarnim, dubokim uzemljenjem?
Sviđa mi se balans koji sam uspjela naći između nomadstva i stacioniranosti u gradu u kojem živim i radim, Rijeci. Odgovara mi dinamičnost ovog posla i bila bih najsretnija kada bi sve ostalo upravo onako kako je sada. Ne želim si ni davati previše prostora za žaljenje jer sam duboko svjesna koliki je privilegij baviti se poslom koji toliko volim.
Kada se napokon maknu svjetla reflektora, estetizirani editorijali i pritisak sterilnog savršenstva koji nam se danas nameće, što zapravo čini vašu privatnu ideju mira? Gdje se krije stvarni život, potpuno lišen svih javnih uloga?
Moram reći da mi je, nakon mog doma, obitelji i psa, jedno od najljepših mjesta na kojima pronalazim mir moje matično kazalište, HNK Ivana pl. Zajca. Možda se na prvi pogled čini neobično da je kazalište mjesto odmora, s obzirom na intenzitet rada, ali upravo je nevjerojatno koliko je važno okruženje u kojem radiš, pogotovo kada se baviš ovako osjetljivim poslom.
Mislim da nas ljudi s kojima radimo oblikuju jednako koliko i sami projekti na kojima sudjelujemo. Imati oko sebe kolege s kojima postoje povjerenje, toplina i osjećaj zajedništva za mene je jedna od najvažnijih stvari.
Fotografije: Press/Pula Film Festival
