Nakon što se u Oppenheimeru bavio destrukcijom moderne epohe i moralnim udesom izumitelja atomske bombe, Christopher Nolan zagrizao je u sam temelj zapadne književne kanonizacije – Homerovu Odiseju. Prihvativši se epa koji već tri tisućljeća podnosi beskrajna prevođenja, reinterpretacije i ideološka učitavanja, Nolan nije stvorio samo filmski događaj i spektakl zabilježen IMAX 70mm kamerama; stvorio je, kako se to uvijek voli iščitati – lakmus papir suvremenog društva odnosno suvremenih tema. Diskusije koje su uslijedile – od akademskih rasprava historičara i klasicista do “kulturnih ratova” na društvenim mrežama – pokazuju kako Odiseja nije tek lekcija iz antičke književnosti jer je gotovo nitko nije čitao, već prostrano bojno polje suvremenih identitetskih, političkih i estetskih tjeskoba. Jer je nitko ili većina nisu čitali: teško im/nam je, dosadno je, itd…
Glavni prigovori
Glavni prigovor koji se iz redova konzervativnijeg dijela publike upućuje Nolanu tiče se pitanja vjernosti tekstu i povijesnoj točnosti. No, kako to ispravno uviđaju vodeći homeristi poput Gregoryja Nagya ili Emily Wilson, govoriti o izvorniku Odiseje znači zanemariti prirodu usmene predaje. Homerov ep nikada nije bio statičan, fiksiran tekst, već fluidna pjesnička praksa koja se kroz stoljeća prilagođavala publici, izvođačima i vremenu.
Nolan filmu pristupa u duhu najnovijih čitanja i suvremenih prijevoda: on ne gradi povijesnu rekonstrukciju brončanog doba, već zapravo – filmski mit o njemu. Zato zagonetni oklopi koji podsjećaju na modifikacije suvremenih junaka ili modernizirani jezik koji izgovara Tom Holland kao Telemah ne predstavljaju nemar, već čini se – jasnu redateljsku odluku da se antika prevede na jezik suvremenog spektakla. Cijena koju Nolan plaća za takav pristup leži u narativnom preopterećenju, jer u želji da obuhvati i pad Troje i dramatični udes Agamemnona, redatelj komprimira unutarnju dinamiku glavnoga lika.
Matt Damon kao Odisej prestaje biti lukavi, mutni i ambivalentni junak mitske predaje te postaje tipični nolanovski protagonist – narodskim rječnikom – mučenik vlastite krivnje, vojnik pogođen PTSP-om koji rješava pitanje vlastite sudbine dok se oko njega raspada moralni poredak svijeta i narušavaju davni zakoni.
Odiseja – ideološki diktat
Jedna od najžešćih točaka prijepora bila je odluka o glumačkoj podjeli. Angažman Lupite Nyong’o kao Helene Trojanske te Elliota Pagea potaknuo je dežurne čuvare “tradicije i morala” na optužbe da se radi o progresivnom ideološkom diktatu, o woke ideologiji. Međutim, dublji pogled u samu strukturu filma otkriva potpunu suprotnost: Nolanova Odiseja vizualno ide naprijed, ali strukturno, on ostaje izrazito konzervativan film.
Iako je obilježen inkluzivnom glumačkom podjelom koja slavi raznolikost modernoga svijeta, ideološka i strukturna ravnina zadržava vrlo tradicionalne okvire. Uloge za žene ostaju usko omeđene. Penelopi, koju tumači Anne Hathaway, dano je više prostora da artikulira svoju frustraciju sistemom u kojem ne može vladati u vlastito ime, no njezine replike često zvuče kao naknadno dopisane teze iz suvremenih diskursa, prije nego li organski dio njezinog lika.
Čarobnice i božice svedene su na vizualne arhetipove, dok Helena, unatoč upečatljivoj pojavi koja otvara zanimljiva pitanja o naravi antičke ljepote, ostaje bez stvarne pokretačke snage. Inkluzivni casting tako prvenstveno služi kao estetska fasada, dok sama priča ostaje vjerna klasičnom pogledu na herojski mit u kojemu ženski likovi uglavnom čekaju ili upozoravaju, dok muški protagonist nosi cjelokupan teret civilizacije.
Pjesme kao sjećanje
Tamo gdje je u svojim ranijim radovima koristio kameru za psihološku introspekciju, Nolan u Odiseji povremeno zapada u zamku. Česte izmjene kadrova i ubrzana montaža poništavaju potrebniju statičnost i svečanost antičkog mita. Umjesto da obuhvati prostranstvo i tišinu Mediterana, filmski prostor na momente zaista djeluje pretrpano. Pokolj, lomljenja kostiju i mačevanja koji, uslijed svoje eksplicitnosti i trajanja, gubi dramatsku napetost i prelazi u zamornu koreografiju.
Zvučna podloga pritom agresivno i neprestano diktira emociju, do te mjere da u scenama podzemlja glasnoća efekata nadjačava dijalog i oduzima prijeko potrebnu mističnost drevnim proročanstvima. Nolanov prepoznatljivi redateljski rukopis, koji besprijekorno funkcionira u domenama znanstvene fantastike ili suvremenog trilera, ovdje se sudara s materijalom koji zahtijeva više poezije, pauze i daha. Usudio bih se primjetiti….
Nolanova Odiseja naposljetku ne završava jednostavnim trijumfom, već gorčinom. Njegov Odisej ne preuzima prijestolje s ponosom; on odlazi u dobrovoljno progonstvo, pogođen krivnjom zbog svih izgubljenih života i razaranja. Civilizacija se u Nolanovoj viziji ne obnavlja pobjedom nad neprijateljima, već jedva preživljava vlastitu destruktivnu prirodu. Kada Odisej poručuje Penelopi kako će pjesme biti sve što ostaje kao sjećanje na one koji znaju pisati, a ona odgovara vjerom u ponovni uspon civilizacije, otkriva se temeljna teza filma: Nolan prepoznaje da suvremeni svijet opasno naginje prema logici ratnog sukoba, plemenskih podjela i zaborava. Njegovo ostvarenje djeluje kao upozorenje da su veze koje drže društvo iznimno krhke.
Iako ne predstavlja besprijekorno remek-djelo koje će zasjeniti Homerov izvornik, niti je katastrofa kakvom je prikazuju dežurni kulturni i moralni kritičari, Nolanova Odiseja ostat će upečatljiv filmski spomenik našega vremena – vizualno grandiozan, ideološki oprezan, estetski bučan i prožet dubokom tjeskobom glede budućnosti. Možda redatelj nije uspio prenijeti svu suptilnu melodiju i pustoš antičkog spjeva, ali je uspio u onome najvažnijem: vratio je klasičnu književnost u sam vrh javnog diskursa i pokazao da su mitske priče i dalje živo zrcalo u kojem se ogledaju naši vlastiti strahovi.
Fotografije: Profimedia
