Kada se naše tijelo nalazi u modu preživljavanja, kolokvijalno poznatim kao stanje “bori se ili bježi“, ono aktivira niz fizioloških i psiholoških promjena dizajniranih za brzu reakciju na opasnost. Sva naša energija preusmjerava se s dugoročnih funkcija (kao što su probava, rast i razvoj) na kratkoročne potrebe preživljavanja.
Evo malo podrobnije o tome, činjenice se nalaze na jedan klik, što se događa s tijelom: srce radi ubrzano i povisuje se krvni tlak kako bi kisik i hranjive tvari brže stigle do mišića, disanje postaje ubrzano i plitko kako bi se povećao unos kisika i dišni putevi proširili, mišići se stežu i postaju napeti kako bismo se pripremili za borbu ili bijeg, probava se usporava, tijelo zaustavlja procese koji nisu bitni za preživljavanje, pojačano se znojimo da bismo se rashladili, nalet adrenalina i kortizola osiguravaju budnost i energiju. To je samo što se tijela tiče, no ako ćemo mrvu holistički pristupiti ljudskoj jedinki, evo što nam slijedi ako mod preživljavanja potraje predugo – počinjemo patiti od kroničnog umora i iscrpljenosti jer iako nismo nužno pod fizičkim naporom, stalna pripravnost troši ogromne količine energije. Osim toga, zbog dugotrajno povišenog kortizola tijelo postaje podložnije bolestima i sporije se oporavlja, javljaju se problemi s probavom, dobro poznati refluks, zatvor i pripadajuće tegobe. U konačnici sve to rezultira kognitivnim poteškoćama – teško zadržavamo fokus, slabo pamtimo, donosimo upitno racionalne odluke, javlja se popularno nazvano brain fog stanje, emocionalna tupost i osjetljivost, poremećaji spavanja jer se tijelo ne može opustiti, što nas idućeg dana uvodi u novi krug pakla moda preživljavanja.
Pa kako to sve preživjeti? Ili možda proživjeti?
Iako je razlika samo u jednom slovu, možda je točnije da to slovo reprezentira cijeli jedan svjetonazor koji smo preuzeli, a koji je zamućen dobrim namjerama. Možda ste primijetili kako smo se posljednjih godina kolektivno prebacili u mod preživljavanja pa onda imamo otprilike ovakve naslove u medijima koji su ujedno i parole našeg vremena: Kako preživjeti polazak u jaslice? Kako preživjeti pubertet svog djeteta? Kako preživjeti povratak na posao? Kako preživjeti perimenopauzu? Kako preživjeti selidbu? Kako preživjeti prekid? Kako preživjeti polaganje mature? Prijemni ispit? Prijemni ispit svog djeteta (koje je dosegnulo pun kapacitet odrasle osobe, da ne kažem starog djeteta)? Kako preživjeti odbijanje, gubitak, lude roditelje, sebične prijatelje, protok vremena, reklo bi se, život en général? Ne želeći umanjiti osobna iskustva koja mogu biti zahtjevna i nelagodna, ne mogu ne primijetiti da ako nas netko cijelo vrijeme uvjerava da obične životne cikluse, svakodnevne događaje za koje smo često privilegirani da ih možemo iskusiti (imanje posla na koji se možemo vratiti, jaslice u koje možemo upisati zdravo dijete, odlazak iz veze koja nas ne čini sretnima), onda to nije kompatibilno s modom preživljavanja ma koliko se nama naš život ponekad činio teškim ili turbulentnim. Primjerice, suština pojma preživljavanja iscrpljuje se u tome da smo (bili) ili jesmo nadomak gubitka života, u neposrednoj životnoj opasnosti pa se zato cijeli naš mehanizam luđački aktivira.
Ako ćemo iskreno, u našem vremenu (trenutačno) i u našem dijelu svijeta (trenutačno), vrlo rijetko se nalazimo u takvoj situaciji. Od toga da je preživljavanje novorođenčadi i djece najviše ikad u povijesti čovječanstva do toga da nam se u samo nekoliko stotina godina (realno kratko u odnosu na postojanje vrste) životni vijek produljio s prosječnih trideset na prosječnih sedamdeset i pet godina. Koju generaciju unazad, naše bake i prabake bile su puno bliže preživljavanju. Trebalo je zaista preživjeti porođaje kod kuće, čest gubitak djece, nemogućnost razvoda, financijsku ovisnost, normaliziranu podređenost. Ali ako mi danas u sprezi kapitalizma i nezdrave ovisnosti o izbjegavanju i najmanje neugode počnemo pristupati svemu što se događa kao nečemu što moramo preživjeti, mislim, nećemo preživjeti. Postalo je uobičajeno koristiti posve neprikladne nazive za iskustva i događaje koji nisu sukladni barem donekle objektivnoj istini, a to se sjajno vidi u jeziku jer jezik artikulira naša uvjerenja poput društvenog skenera. I kada počnemo pretjerivati s korištenjem izraza koji ne odražavaju stvarnost, umjesto da proživljavamo sva spomenuta iskustva, mi ih preživljavamo. I nadalje, to ne samo da šteti istini, nego devalvira sam pojam i šteti pojedincima kao i uspostavljanju zdravih, održivih društvenih mehanizama.
“U sprezi kapitalizma i nezdrave ovisnosti o izbjegavanju neugode počinjemo svemu pristupati kao nečemu što moramo preživjeti“
Slično je i s nasiljem. Ako svaku ljudsku interakciju koja nije posvemašnje slaganje s našim cijenjenim mišljenjem, ako svaki međuljudski konflikt, povišen glas u realnosti odgoja i života, grubu reakciju, svađu, proglasimo nasiljem, onda više nemamo niti kompas niti ideju kako stvarno nasilje spriječiti. Onda sve postaje nasilje, a kada je sve nasilje, resursi se troše potpuno pogrešno, zamagljuju se pravi problemi te se mi kao društvo i pojedinci ne znamo nositi s realno odmjerenim situacijama. Naravno, nisam protiv hiperbola, dapače, živim od metafora i stilskih figura, i sama povremeno preživljavam djecu i roditelje, poslove i lomove, ali ne mogu ne primijetiti taj pomak, taj shift koji smo kolektivno napravili u poimanju naših iskustava. Taj pomak, koliko god da je usmjeren na to da što detaljnije imenujemo i označimo vlastita iskustva, na to da ih drugi priznaju, ponekad vodi njihovoj devalvaciji i osjećaju stalne opasnosti, a u konačnici i narušenom zdravlju. Zato bi možda, umjesto preživljavanja života i svakodnevnog lupanja srca, nesanice, znojenja, emocionalne tuposti i svega što „bori se ili bježi“ donosi, bilo bolje pokušati ga proživjeti u što opuštenijem modu, čuvajući resurse za one rijetke trenutke kada će nam zaista biti potrebni. Jer, na kraju krajeva, život se zapravo ne može preživjeti. Jednom kad smo već tu, ta činjenica je zagarantirana samim rođenjem. No s druge strane, može ga se pokušati proživjeti – mudrije, s manje intenziteta i sporijim otkucajima.
Fotografije: Launchmetrics, Unsplash
