Mirni smo zbog kraja svijeta
Živimo u nevjerojatnom svijetu, na sve moguće načine. Suludi ratovi, koji traju dok se mi kupamo na skupim plažama, moje dijete (10), koje me danas, ničim izazvano, pitalo „znaš li ti za situaciju u Afganistanu“, da bi potom tražilo da „konačno odemo u Sephoru jer su svi već bili“, klimatske promjene zbog kojih sad treba ulagati u Dolomite (ili je već trebalo, prije 10 godina), razvoj tehnologije koja nas istovremeno zastrašuje, ali i čini boljima, te kraj svijeta koji kao da se – ovaj put zaista – nazire, a mi nikada nismo bili mirniji zbog toga, i to sve zbog nevjerojatne droge koja se naziva i konzumerizam. Znam da umiremo zbog ozonskih rupa, ali danas su satenske salonke na rasprodaji! U tom je svijetu, u tom cirkusu, među ostalim bizarlucima, moguće i to da ne slušamo iste vijesti – ne vi i ekipa iz Sjeverne Koreje, ne vi i ljudi u Rusiji kojima propaganda laže, već vi i vaš partner, ja i moj suprug koji trenutno leži kraj mene pišući doktorat.
Manosfera – mano – što?
Pa je tako taj isti, uskoro doktor znanosti, na moj usputni komentar o gostu na ovogodišnjem Weekend Media Festivalu, Jamesu Bloodworthu, zastao i pitao: mano – što? Pogodile ste: riječ koju nije znao bila je – manosfera. Kako je moguće da u posljednjih pet godina u njegov algoritam nikad nije ušetala ova kovanica koja pretendira biti moćna? Trebam li biti ponosna? Hell, yeah, jer to gotovo sigurno znači da nikad nije guglao „krizu moderne muškosti“ ili, ok, samo „muškosti“, „kako povratiti tradicionalne vrijednosti“, ili, poput mene, „kako ne povratiti na tradicionalne vrijednosti“. Posve je opušten, možemo i moramo i to reći, u svojoj privilegiji zgodnog heteronormativnog uspješnog muškarca koji završava doktorski. Not all men, istina, ali ima ih, izgleda, rijetko, ali ima, koji su ok.
Jordan Peterson, Andrew Tate i mladi dečki koji žele biti moćni
Šalu i privatluk na stranu – znate li vi što je manosfera? Ne, ne, stanite: nemojte guglati, nemojte snimati voice svom Chat GPT-u. Netko mora znati, jer sam već prije nekoliko godina čekajući Zarin paket u pošti ugledala knjigu Jordana Petersona s prijemčivim naslovom poput Dvadeset načina da budete moćan i poželjan muškarac. Ok, tko to ne bi htio? No knjiga Jordana Petersona nije tamo – u pošti u Branimirovoj – bila slučajno, bila je tamo iz istog razloga iz kojeg su muškarci koji se mole svaku prvu subotu u mjesecu u čudesnim odorama na koljenima i mrmljaju u mikrofone dok ja idem po blitvu na Dolac – ne bi li, nekako, isukali mač kralja Artura, molitvom ili čitanjem petparačke psihologije, i ne bi li posljedično onda imali najbolje ribe, bili otrov i ženama i šefovima, ne bi li povisivali svoje plaće samo moćnim pogledom koji emanira muško lupanje o stol, ne bi li se svima orosile gaćice uz sam njihov ulazak u prostoriju, ne bi li bili, i ostali, odabrani narod, nešto kao Bibijevo vjerovanje, jednako toksično i za sve one druge dobre muškarce o kojima često čujemo, koji viču tusmotusmopostojimo, ali nismo feministi, jer je to gadna riječ, nije cool, nije seksi, gruba je i nije od svile, a želimo da naše konkubine nose samo svilene pidžame, marame oko glave dok rade u polju i rađaju, bez glasa, djecu, junake, sinove, nasljednike, barjaktare.
Ne bi li nekako čudesno, kupljenom knjigom dok plaćaju račune za parking u pošti, otkrili sveti gral muškosti, koja je, kažu mi, u krizi, i izašli na onaj parking na Branimirovoj, lijevo od kojeg je spomenik stradalima u holokaustu, a desno od kojeg je početak Lenuccija, i urliknuli, poput snažnog lava: ovaj svijet pripada meni, ja sam kraljević Marko! No, umjesto toga, nikog nije briga, netko će viknuti: Daj, šuti, netko će reći, gle, pijane budale, Rumena Bužarovska će ih ismijati svojim pretužnim i presavršenim romanom Toni, žene će se sve više rastajati, a one koje neće, ostajat će u pretežno nesretnim brakovima jer nemaju kamo, tramvaji će tutnjati kraj njih kao da ljudi u njima nisu shvatili da je kraljević Marko reinkarniran, da je odabran, da je Jordan Peterson objasnio muškarcima kako su u biti dominantni. Loveći milagros, čudo, tajanstveni sastojak koji vodu pretvara u vino, a prašinu u zlato, te budalu u svetog Jurja koji ubija zmaja. Onda taj Toni dođe kući, obrecne se na staru majku s kojom živi, na ženu koja ne shvaća koliko je on moćan, na svijet koji se urotio, NGO, još od Soroša, zajedno s lažljivicama koje lažno prijavljuju ravnopravne očeve za zanemarivanje i zlostavljanje, dobre dečke za silovanja, gadure, me too, sve je sad #metoo, pa koliko tih zlostavljanih žena ima, koliko ih uopće može biti, i muškarci su najugroženija vrsta, zar ne vidite.
Grubost je in
Taj zajednički bijes zbog gubitka nezasluženih privilegija nije od jučer: manosfera kao izraz postoji (nišno) već desetak godina, ali pravi je boom doživjela u posljednjih nekoliko godina, zahvaljujući Andrewu Tateu (i njegov bratu također) koji „odgaja“ (voljela bih da se šalim) mlade muškarce po socijalnim mrežama objašnjavajući im da grubošću mogu nadoknaditi nekvalitetu svog života (ali čini se da je sad konačno zaista uhićen, nakon što je po trećim zemljama po pitanju ljudskih prava navodno krijumčario žene, govorio o silovanju u pozitivnom svjetlu, i sl.), te određenim dokumentarcima (Louis Theroux: Inside The Manosphere) i serijalima (Adolescencija).
Bijesni muškarci
Sad znate. Bijesni muškarci, ljuti na cijeli svijet (sebe, naravno, ali tko će im to objasniti?), nespremni suočiti se s idejom da odjednom, nakon tisuća i tisuća godina, više ne mogu dobiti baš sve od žena što požele samo zato što to žene, okrenuli su se traženju rješenja. Ono nije – ok, a kako mogu biti bolja osoba, netko s kim bi žena (bilo koja) poželjela spavati/provoditi vrijeme/provesti život, već ne: kako ponovno natjerati svijet/žene na submisiju. Ima tu, navodno, i neke financijske računice (mladi momci, zavedeni mirisom agresije i seksa, plaćaju samoprozvanim guruima s brojnim falusnim simbolima – od kojih su mnogi, pazite – vrlo uglađeni, profesorski, naučni tipovi da ih nauče drevnim trikovima muškog postojanja), ima tu dakako i procijepa između virtualne stvarnosti i realiteta u kojima živimo (kako Adolescencija dobro i bolno prikazuje), ali generalno je to ideja – izgubljeni muškarci u potrazi za moći koju im je netko okrutno oteo.
Tko su neprijatelji?
Manosfera je zajednički pojam za sve skupine koje traže pravdu. Neprijatelji su, dakako, žene, pretpostavljam LGBTQ+ zajednica, manjine kao i obično, one uvijek nagrabuse, i zdrav razum. No s obzirom na to da se izgubljenim (izgubljenom) osjeća gotovo svaka osoba u svemiru, barem tu i tamo, a ponekad i na duži period u svom životu, mobilizacija takvih trenutaka i pretvaranje istih u križarski pohod protiv nekoga izuzetno je opasan fenomen. Manosfera, odnosno neki njezini sudionici (inceli, antifeministički red pilleri koji su Matrix uspjeli shvatiti kao prozor u svijet koji je izgrađen od ženskih laži), povezani su s ozbiljnim kaznenim djelima. Ipak, unatoč tome, brojni podcasti i slični sadržaji uvjeravaju da je rješenje „problema“ muški otpor prema feminizmu (borbi za ravnopravnost žena i muškaraca), prikazujući feminizam kao okrutan, nepošten, diskriminatoran pokret i čežnju žena da žive bez muškaraca, te da im oduzmu tajne moći. Manosfera vjeruje da ih imaju.
It’s a crazy world
Sudjelovati u ovom svijetu u koži i narativu žene od 45 godina nije laka stvar, posebno ako ste inzistirali na autentičnom putu, i autentičnim potrebama. Ni u mom se algoritmu ne pojavljuje manosfera (nažalost, mislim da će istraživanje za ovaj tekst to, barem na kratko, promijeniti), što me čini neobično ponosnom (možda i punom sebe), ali istovremeno i zabrinutom. Moguće je da već živimo u paralelnim svjetovima, u kojima se informiramo na različitim mjestima, slušamo različite tumače istina, pojmova i fenomena, a pritom moramo zajedno koegzistirati. U povijesnom je smislu taj pristup uvijek rezultirao lošim. Ipak, od dvije suprotstavljene strane, jedna u ovoj priči nikad nije započinjala ratove ni vršila genocide. Tako da nam ostaje nada da će žene spasiti svijet.
Fotografije: Launchmetrics
