Prvi pogled na film ‘Flesh Impact’: Dakota Johnson u ulozi Marilyn Monroe izgleda nestvarno

Kako Dakota Johnson u novom filmu Flesh Impact stvara holivudsku ikonu, odbacuje mimikriju i vraća pravo na starenje ženi koju je mit prerano potrošio.

2 min čitanja
Dakota Johnson

Postoji nešto nemilosrdno u načinu na koji konzumiramo ikone. Marilyn Monroe nikada nije bila stvarna osoba osim kada su je strukture i muškarci zlostavljali. Uglavnom je bila površina na koju je dvadeseto stoljeće projiciralo svoje neuroze, žudnje i kroničnu nesposobnost da podnese žensku ranjivost. Sada, na pragu njezina fiktivnog stotog rođendana, Maggie Gyllenhaal (s kojom smo radili veliki ekskluzivni intervju) svom kratkometražnom radu Flesh Impact čini ono možda i najvažnije: oduzima joj obaveznu vizualnu mimikriju i vraća joj pravo na tijelo i trajanje.

Fizionomija je sporedna, Dakota Johnson možda je najbolja Marilyn ikada

Odluka da mladu Marilyn utjelovi Dakota Johnson, glumica čija je prisutnost na ekranu uvijek natopljena tihom, ironičnom distancijom i suptilnošću, na prvu se čini kao gesta estetske provokacije. One vizualno ne sliče jedna na drugu, ali u svijetu u kojem je komandirani mit opustošio stvarni lik, fizionomija postaje sporedna. Gyllenhaal je to dobro zamijetila – kako je Marilyn u kolektivnoj svijesti postala tek zamućena roba i ideja koju više nitko ne može jasno prizvati.

View this post on Instagram

A post shared by Dakota_Johnson_In (@dakotajohnson_in)

Sam naslov Flesh Impact nosi tešku, gotovo opipljivu karnalnost, najavljujući sudar sirovog mesa i apstraktnog mita. Film se (navodno) hrani eksperimentom o tome što bi se dogodilo da Marilyn nije oduzeta u trideset šestoj godini i da je dobila šest desetljeća tišine, starenja i glumačkog rada. U tu jednadžbu ulazi i fantastična devedesettrogodišnja Ellen Burstyn koja igra stariju verziju ikone na audiciji u malom njujorškom kazalištu, gdje pred autoritetima raskrinkava zablude o vlastitom životu.

Spoj Dakote Johnson kao nabijene mladenačke ranjivosti i Ellen Burstyn kao žive arhive starenja važan je moment za promatranje i razmišljanje o “ženskom vijeku”u povijesti umjetnosti koja je žene predugo ignorirala. Gyllenhaal ne režira klasičnu biografiju, nego vlastitu fantaziju i autoanalizu glumačke profesije. To je esej o tome što znači nositi taj čudni, iznimno ranjivi i istovremeno moćni posao bivanja viđenim.

Naslovna fotografija: Profimedia

Povezani članci

Pretplati se na časopis

PRETPLATITE SE