Ilynea Lydia Mironoff. Ime zvuči kao lik iz nepročitane odnosno, naravno, nenapisane drame Čehova, nabijene težinom ruske emigracije, carskim aristokratizmom i sjenama povijesti koja se prelila na londonske ulice. No, iza te “formalne krutosti” – preimenovane u čisto, rezolutno i britansko Helen Mirren – nije se rodila suzdržana, nedodirljiva kazališna diva, već jedna od najintenzivnijih, najslobodnijih i najtalentiranijih pojava suvremene nam kulture, svjetskog glumišta.
Ako se na trenutak zagledamo u njezinu karijeru, shvatit ćemo da Mirren nikada nije pristala na pasivnu ulogu muze, tiho promatramog objekta ili ukrasa u muškim pričama. Od trenutka kada je kao osamnaestogodišnjakinja zakoračila u National Youth Theatre, a ubrzo potom i u legendarne redove Royal Shakespeare Companyja, bilo je, pišu drugi, potpuno jasno da Shakespeareove junakinje u njezinoj izvedbi neće biti beživotne ikone sa zidova ili tek pasivne žrtve sudbine. Njezina Kresida i Kleopatra nisu bile samo tragične figure u teškim kostimima; bile su to žene od krvi, mesa, nepokolebljive inteligencije i neskrivene, pulzirajuće erotike.
Izazivala je građanski ‘moral’
Prije nego što je u očima šire javnosti postala krunisana glava britanskog filma, Helen je u kultnom, estetski šokantnom ostvarenju The Cook, the Thief, His Wife & Her Lover Petera Greenawaya ili u kontroverznom Caliguli pokazala kako tijelo i intelekt na ekranu ne moraju ići na štetu jedno drugome. Izazivala je građanski moral, ali nikada na štetu vlastite autonomije.
A onda je stigla Jane Tennison. U serijalu Prime Suspect, Mirren je napravila tektonski preokret u televizijskoj povijesti. Njezina detektivka nije bila tek preslika muških kolega u odijelu, niti ukalupljeni mačo lik prebačen u ženski rod. Bila je cinična, umorna, briljantna, poročna i stvarna. Dok se u hladnim policijskim uredima borila s duboko ukorijenjenim institucionalnim mizoginstvom, Mirren je publici ponudila sasvim novi tip ženske snage na ekranu – onaj koji ne traži dopuštenje da bude nesavršen, koji ne staje da bi se ispričao i koji odbija udovoljavati tuđim očekivanjima o tome kako bi se žena na položaju trebala ponašati.
Pozornica za borbu s demonima
Postoji neobičan i gotovo duhovit paradoks u njezinoj karijeri: glumica koja u sebi nosi nepokornu, drsku i subverzivnu energiju, postala je najuvjerljivije i najprepoznatljivije lice britanske monarhije na filmu. Njezina izvedba u Frearsovom filmu The Queen nije bila oečkivana imitacija Elizabeth II, niti jeftino kopiranje njezinog glasa i kretanja; bio je to glumački masterclass u mikropokretima, duboka studija o usamljenosti, dužnosti i stoicizmu koja joj je sasvim zasluženo donijela Oscara. Prethodno nam je u The Madness of King George i kasnijoj seriji Elizabeth I dokazala da su kraljevske odaje tek pozornica za iskonske ljudske drame, usamljenost i borbu s vlastitim demonima.
Ipak, ono po čemu se Helen Mirren izdvaja u industriji opsjednutoj mladošću i prolaznošću nije samo impresivan popis nagrada, već njezino radikalno odbijanje da se “povuče u hladovinu”. Proći kroz sedmu i osmu deceniju života u Hollywoodu s takvom lakoćom – prelazeći iz potresne drame Woman in Gold u potpuno zabavni spektakl Fast & Furious, ili dijeliti kadar s Harrisonom Fordom u surovoj western sagi 1923 – jest čin čiste elegancije i blage, namjerne provokacije. Kada u filmu Barbie daje glas pripovjedačici, ona to čini s autoironijskim odmakom netkoga tko dobro zna kako industrija funkcionira, ali odbija igrati po njezinim zastarjelim pravilu.
Život, starost i sloboda izbora
Kada se razgrnu slojevi njezinih uloga, ostaje ličnost koja očarava jednako kao i njezina glumačka transformativnost. Njezina javna misao i način na koji artikulira svijet oko sebe nemaju ničeg od lažne skromnosti ili naučenih odgovora iz odjela za odnose s javnošću. Mirren govori s oštrinom, duhovitošću i iskrenošću koja proizlazi iz bogato proživljenog života.
Jedna od njezinih najpoznatijih i najčešće citiranih opaski tiče se percepcije vremena. Mirren s dozom pragmatičnog humora primjećuje kako nam se sa šesnaest godina dob od trideset čini kao duboka, gotovo nezamisliva starost, dok u trenutku kada i sami navršite šezdesetu – odjednom ništa više ne izgleda staro. Za nju starost nije gubitak, nego postepeno usvajanje unutrašnjih alata. Ona vjeruje da ulaskom u svako novo životno razdoblje čovjek organski stječe upravo ono razumijevanje koje mu je potrebno da bi se s tim razdobljem nosio i u njemu uistinu uživao. Taj stoicizam nije pomirenje sa sudbinom, već aktivno osvajanje slobode, tvrdi..
Njezino poimanje sudbine lišeno je mistike. Mirren tvrdi da vlastitu životnu priču pišemo isključivo izborima koje robusno i svjesno pravimo iz dana u dan. U industriji koja pokušava kalupiti žene, njezini su izbori uvijek bili čin autonomije. Uostalom, to objašnjava i njezin odnos prema radu: priznala je da se nikada u životu nije našla u situaciji da zaustavi posao, odahne i izgovori onu čuvenu frazu “Hvala Bogu da je petak”. Za nju posao nije tlaka s kojom se trguje za vikend slobode, već produžetak vlastite znatiželje. Njezina glumačka glad ne jenjava, a logično objašnjenje za to leži u jednostavnoj činjenici koju sama priznaje: jednostavno ne zna i ne želi reći “ne” ulozi koja u sebi nosi iskru nečeg intriganatnog.
Za nepristojnost voljna
No, možda najsnažniji i najpotrebniji društveni komentar Helen Mirren odnosi se na položaj žena i nametnute društvene okvire. S bezrezervnom odriješitošću poručuje da žene napokon moraju prestati biti pristojne. Ta “pristojnost” – naučena potreba da se ne smeta, da se ne zauzima previše prostora i da se uvijek izglađuju sukobi – za nju je zamka koja guši autentičnost. Slično tome, s distancije nekoga tko je prošao sve faze javnog obožavanja, ona precizno dekonstruira mit o mladosti i ljepoti. Prisjećajući se mlađih dana, primjećuje da te u mladosti i ljepoti najčešće prate paranoidnost, nesigurnost i nesreća, unatoč tome što vanjski svijet u tome vidi vrhunac ženskog postojanja.
Ona se ne boji ni onih neugodnih, prijelomnih trenutaka koji prije ili kasnije zadese svakoga od nas. Opisuje onaj gotovo jezivi, oživotvorujući trenutak u kojem po prvi put shvatiš da više nisi najmlađa osoba u prostoriji. No, umjesto da u tom trenutku poklekne pred panikom, Mirren ga grli kao prirodan i oslobađajući slijed stvari.
Izvan protokola & razgovor bez maske
U opsežnim razgovorima koje je davala tijekom proteklih godina, Helen Mirren često je demontirala percepciju o sebi kao o nekakvoj ukočenoj “dami” britanskog glumišta. Često s osmijehom naglašava koliko joj je titula Dame Commander, koju joj je dodijelila kraljica, u početku zvučala dramatično i pomalo tuđe, no naučila se nositi s njom baš kao što se nosi s teškim kazališnim kostimima – s poštovanjem, ali bez strahopoštovanja.
Kada govori o svojim glumačkim početcima i radu u kazalištu sedamdesetih godina, ne uljepšava prošlost. Parafrazirajući njezina razmišljanja o tim vremenima, često ističe kako je kazališni svijet tada bio izuzetno surov, dominantno muški i pretenciozan. Biti mlada žena s izraženim stavom i fizičkim izgledom koji su mediji neumorno analizirali značilo je svakodnevno voditi tihu bitku za vlastiti mozak. Često su je, kako sama kaže, pokušavali svesti na “seksualni objekt s intelektualnim ambicijama”, no njezina je reakcija na to bila jednostavna: raditi više, igrati zahtjevnije uloge i nikada ne dopustiti da je tuđa površnost definira.
S poštovanjem i bez strahopoštovanja, još jednom
Govoreći o svom braku s redateljem Taylorom Hackfordom, s kojim je u vezi desetljećima, Mirren sa svojim karakterističnim pragmatizmom objašnjava zašto su se vjenčali tek u kasnijim godinama. Vjera u tradicionalne institucije nikada nije bila njezin pokretač; vjenčanje je za njih bio logičan, stabilan korak odraslih ljudi koji su već izgradili svoje samostalne živote i karijere. Smatra da je tajna dugovječnosti svakog odnosa u davanju potpunog prostora drugome i u odsustvu potrebe da se partnera posjeduje ili mijenja.
Upitana o tajni njezina nevjerojatnog samopouzdanja u godinama kada se od žena u medijima često očekuje da postanu nevidljive, Mirren sa smijehom odbacuje ideju da posjeduje nekakvu čarobnu formulu. Njezino samopouzdanje nije proizvod estetskih zahvata niti truda da se zaustavi kazaljka na satu. Ono proizlazi iz jednostavnog saznanja da je preživjela sve vlastite sumnje, da je pošteno odradila svoj posao i da više nikome ne mora dokazivati vlastitu vrijednost.
Helen Mirren nam u konačnici ne prodaje iluziju vječne mladosti niti se pretvara da je vrijeme stalo. Ona “prodaje” nešto puno privlačnije, dragocjenije i daleko rjeđe: apsolutno uživanje u vlastitoj koži, u svakoj liniji lica, u svakom izboru koji ne traži opravdanje pred drugima. Ona je najfiniji, živi podsjetnik da stil, drskost i karizma ne stare – oni s godinama samo dobivaju na opasnosti i neodoljivosti.
Fotografije: Profimedia
