Svaki je susret s virtuoznošću ujedno i susret s tajnama. U glumačkom panteonu malo je figura koje s takvom vještinom, lakoćom i uzvišenom beskompromisnošću nose auru klasičnih holivudskih diva, a da istovremeno ostaju bezobzirno staložene i realne u svom umjetničkom istraživanju. Cate Blanchett je ekspertica unutarnjih stanja, majstorica mimikrije i estetski fenotip koji nadilazi trendove, epohe i žanrove.
Rođena u Melbourneu 14. svibnja 1969. godine, Blanchett je prešla put od eksperimentalnih kazališnih daski Sydneyja do najviših vrhunaca filmske industrije. Osvojila je dva Oscara, brojne nagrade BAFTA i Zlatne globuse, no njezina najveća pobjeda nije u pozlaćenim kipićima, već u neobjašnjivoj naravi njezina talenta. Ako svemu pristupa uz misao da je, ako već znate da ćete doživjeti neuspjeh, najvažnije doživjeti ga veličanstveno, jasno je da je riječ o umjetnici koja se ne boji pada.
1. Slučajna glumica: Od piramida Kaira do reklamnog fenomena
Put Cate Blanchett prema svjetskim pozornicama nije bio ravna linija, već splet neobičnih slučajnosti i mladenačkog istraživanja. Kada s osamnaest godina napusti Australiju kako bi putovala svijetom bez jasnog plana, Cate završava u Kairu. Bez novca i s isteklom vizom, pri prihvaćanju ponude nepoznatog gosta iz hotela dobiva neobičnu gažu: statiranje u egipatskom filmu o boksu pod nazivom Kaboria. Uloga je bila jednostavna – američka navijačica koja pleše u pozadini.
Ovaj apsurdni, takoreći nadrealni ulazak u svijet pokretnih slika bio je tek preteča onoga što slijedi. Po povratku u Australiju, prije nego što će pokoriti kazališne kritičare, njezino je lice postalo prepoznatljivo diljem zemlje kroz seriju kultnih televizijskih reklama za omiljene australske kekse Tim Tam. Te rane epizode pokazuju njezinu izuzetnu prilagodljivost i odsutnost elitizma, jer za nju gluma nikada nije bila pitanje statusa, već bezrezervnog uranjanja u trenutak.
2. Gotička faza, muška odjeća i “ritual opraštanja”
Iza hladne, elegantne vanštine krije se izuzetno složena emotivna struktura oblikovana ranom obiteljskom tragedijom. Kada je imala samo deset godina, njezin je otac Robert DeWitt Blanchett, američki mornarički časnik i reklamni stručnjak, preminuo od srčanog udara u četrdesetoj godini. Dan kada je umro ostavio je dubok ožiljak. Mlada Cate svirala je klavir dok je on prolazio pored prozora. Mahnula mu je u pozdrav, no nije ga zagrlila ni poljubila jer je jurio na posao. Taj odlazak bez dodira izrodio je opsesivni ritual koji je pratila godinama – nikada nije mogla izaći iz kuće dok se fizički i verbalno ne bi oprostila od svakog člana obitelji.
U tinejdžerskim godinama ta se unutarnja previranja manifestiraju kroz subverzivne identifikacije. Prošla je kroz intenzivne gotičke i pankerske faze, redovito nosila mušku odjeću i u činu bune protiv konvencionalnog poimanja ženske ljepote obrijala glavu do kože. Upravo u tom razdoblju počinje njezina fascinacija transformacijom i preispitivanjem rodnih i društvenih uloga.
3. Majstorica naglasaka i fizičkog glumačkog koda
Nema puno glumaca čiji je vokalni i fizički raspon toliko precizan da je čini eksperticom unutar lingvistike i anatomije, šalili su se udivljeni kritičari. Pripremajući se za ulogu novinarke Veronice Guerin u istoimenom filmu ili utjelovljujući Katharine Hepburn u Scorseseovom Avijatičaru, Cate ne primjenjuje naglasak radi dojma površne maske. Ono što je fascinira kod naglasaka jest činjenica da oni nisu nešto što se jednostavno nalijepi na lik, već su organski dio načina na koji taj lik razmišlja i doživljava svijet.
Njezina fizička transformativnost vidljiva je i u njezinu kultnom utjelovljenju kraljice vilenjaka Galadriel u trilogiji Gospodar prstenova. Prisjećajući se rada s plavim ekranom i protetikom, kroz smijeh navodi kako je to za nju bilo poput ulaska u videoigru, a ulogu je prihvatila ponajviše kako bi dobila vilenjačke uši za koje je vjerovala da će fantastično pristajati njezinoj obrijanoj glavi. Njezina spremnost na fizički rizik i promjenu posture čini je jednom od najsvestranijih umjetnica današnjice.
4. Povijesni kazališni presedan i ljubav prema korzetima
Prije nego što je osvojila Hollywood, Cate Blanchett postala je legenda na daskama koje život znače. Godine 1993. ostvarila je podvig koji do tada nije uspio niti jednom glumcu u povijesti Australije: osvojila je prestižnu nagradu Sydney Theatre Critics’ Circle Award u dvije kategorije u istoj godini – za najbolju debitanticu u predstavi Oleanna Davida Mameta i za najbolju glavnu glumicu u predstavi Electra.
Kazalište je ostalo njezina prva i najveća ljubav, prostor u kojem iz noći u noć riskira i ponovno izgrađuje svoj lik. Za razliku od mnogih glumica koje izbjegavaju zahtjevne povijesne kostime, Cate bez zadrške priznaje da je jedno od onih čudnih stvorenja koja uistinu uživaju u nošenju korzeta. Kazalište joj pruža priliku da svake večeri iznova izađe na scenu i ima priliku popraviti dojam ili ponovno pogriješiti.
5. Koincidencija naslovnih uloga i demitologizacija slavnih
Fascinantan je podatak da je Cate Blanchett tijekom karijere ostvarila čak devet uloga u filmovima čiji naslov nosi točno ime lika koji tumači – među kojima su Elizabeth, Veronica Guerin, Carol, Blue Jasmine i TÁR. Ova činjenica govori o njezinoj sposobnosti da nosi čitav narativni i tematski teret filma na vlastitim leđima.
Unatoč statusu globalne ikone, njezin je stav prema slavi izrazito demitologiziran i prizemljen. Glumica otvoreno odbacuje koncept dvorjenja slavi i naglašava da je izvođačka potreba za publikom nešto sasvim drugo od jeftinog traženja medijske pozornosti. Govoreći o prvom porazu na dodjeli Oscara 1999. godine za ulogu u Elizabeth, zaključila je kako je ponekad iznimno dobro ne pobijediti, jer tko uopće želi dosegnuti svoj umjetnički vrhunac sa samo dvadeset i osam godina.
6. Subverzija roda: Utjelovljenje Boba Dylana u I’m Not There
Javna i kritička potvrda njezine neutažive potrebe za umjetničkim rizikom dogodila se 2007. godine u eksperimentalnom biografskom filmu Todda Haynesa I’m Not There. U projektu u kojem šest različitih glumaca utjelovljuje različite faze života i osobnosti kultnog glazbenika Boba Dylana, Cate preuzima lik Judea Quinna – Dylana iz njegove kontroverzne, električne faze s sredine šezdesetih godina.
Njezina je izvedba bila ništa manje nego senzacionalna. Unijevši u lik androginu energiju, britku neurozu i prepoznatljivi hrapavi glas, Blanchett je stvorila portret koji je nadišao puku imitaciju. Za ovu je ulogu osvojila Volpi Cup na Filmskom festivalu u Veneciji, Zlatni globus te nominaciju za Oscara u kategoriji najbolje sporedne glumice, dokazavši da za nju granice spola i roda u umjetnosti ne postoje.
7. Brak iz “zdravog nedostatka posljedica” i obiteljski mikrokosmos
Priča o tome kako je upoznala svog supruga, dramatičara i scenarista Andrewa Uptona, zvuči poput scenarija za inteligentnu romantičnu komediju. Kada su se prvi put sreli u društvenim krugovima 1996. godine, nisu se uopće podnosili. No, sve se promijenilo jedne večeri tijekom partije pokera. Iznenada su se poljubili, a svega tri tjedna kasnije Upton ju je zaprosio. Cate kroz smijeh objašnjava da su u sve ušli u istom duhu, vođeni možda i zdravim nedostatkom razmišljanja o posljedicama.
Vjenčali su se 1997. godine i od tada buildaju jedan od najstabilnijih i najproduktivnijih partnerskih odnosa u umjetničkom svijetu. Zajedno su godinama uspješno vodili Sydney Theatre Company, prolazeći kroz sve izazove zajedničkog rada u kojem je bilo i sjajnih projekata i onih manje uspješnih. Uz tri biološka sina, Cate i Andrew su 2015. godine usvojili kćer Edith, ostvarivši dugogodišnju želju o proširenju obitelji.
8. Beskompromisni borac protiv estetike “praznih lica”
U industriji opsjednutoj mladošću i estetskim zahvatima, Cate Blanchett stoji kao nepokolebljivi glas razuma i prirodne ljepote. Njezin stav o plastičnoj kirurgiji nije samo osobni izbor, već filozofski manifest o ljudskom tijelu i protoku vremena. Ističe kako joj je neshvatljivo zašto bi netko htio izbrisati bore s lica i tijela žene koja je rodila djecu, jer su te linije zapravo pjesme njezinog iskustva.
Gledajući ljude koji se podvrgavaju zahvatima, primjećuje da se time samo mumificiraju pri čemu im u očima ostaju tek male rupe od terora. Poručuje da proživimo svoj život do kraja i bez straha, jer smrt neće biti ništa lakša samo zato što nam se lice ne može pomaknuti. Sa svojim dubokim linijama smijeha i izražajnim licem koje mijenja ton ovisno o svjetlu, Blanchett slavi svaku godinu svog života.
9. Woody Allen, Blue Jasmine i slavno pismo kolegicama
Njezina uloga u filmu Blue Jasmine iz 2013. godine ostat će zabilježena kao jedna od najupečatljivijih glumačkih studija raspada ljudske psihe u povijesti kinematografije. Utjelovivši posrnulu njujoršku aristokratkinju Jasmine French, Cate je osvojila svog drugog Oscara. Rad s redateljem opisala je uz dozu crnog humora, usporedivši rad s njim s emocionalnim strip-klubom bez gotovine, gdje vlada potpuna i osvježavajuća iskrenost.
No, ono što je posebno obilježilo tu godinu bio je njezin pobjednički govor na dodjeli nagrada. Pred milijunskim auditorijem poslala je jasnu poruku filmskoj industriji, zahvalivši studijima i publici koji i dalje podržavaju ženske priče. Naglasila je da filmaši konačno moraju napustiti glupu ideju da su ženski filmovi s ženama u središtu tek nišna iskustva. Oni to nisu – publika ih želi gledati i oni zarađuju novac.
10. Filozofija nesavršenosti: “Blaženi nemir” i trajna potraga
Unatoč svim priznanjima, nagradama i statusu bezazlene ikone, Cate Blanchett ostaje vlastiti najstroži kritičar. Često ističe kako gleda vlastite filmove pokrivajući lice rukama i s osjećajem žaljenja, uvijek pronalazeći detalje koje je mogla izvesti bolje. No, upravo je taj osjećaj nezadovoljstva i nedovršenosti pogonsko gorivo njezina stvaralaštva.
Ona ne vjeruje u konačno savršenstvo, već u stalni proces učenja i istraživanja. Prisjeća se kako je u početku karijere gledala starije kolege kako između scena opušteno čitaju novine ili spavaju, dok je ona izgarala od čuvanja koncentracije. Danas razumije da je glumački rad ritam intenzivne fokusiranosti i opuštanja. Taj stalni osjećaj blaženog nemira gura je iz projekta u projekt, ne kako bi popravila štetu, nego kako bi nastavila razvijati svoj umjetnički duh.
Fotografije: Profimedia
