Svaki medijski trenutak u kojem se tijelo mlađe glumice nađe u središtu javne rasprave razotkriva dubinsku, gotovo patološku potrebu kasnog kapitalizma da posjeduje, kategorizira i na koncu disciplinira tijelo svojih zvijezda. Kada se u tom kontekstu pojavi Jenna Ortega – glumica koja je u razmaku od svega nekoliko godina prešla put od infantilne, sterilne Disneyjeve produkcije do statusa glumačke i modne ikone generacije Z – javna voajerština dobiva novu, perverznu dimenziju.
Dok se u kina polagano spušta Waititijeva adaptacija romana Klara and the Sun (gdje Ortega glumi umjetnu inteligenciju, robota dizajniranog da spriječi usamljenost), a Sundance raspravlja o njezinoj ulozi u mračnoj komediji The Gallerist redateljice Cathy Yan, javnost se i dalje bavi njezinom tjelesnom težinom, visinom, izrazom lica i načinom na koji naseljava vlastitu kožu.
No, tko je zapravo Jenna Ortega izvan prizme žutog tiska i lika unutar preogromne algoritamske zasićenosti? Njezina priča je (i) uspješna holivudska priča o djevojčici meksičko-portorikanskih korijena iz La Quinte koja je osvojila globus; ali i studij slučaja o tome kako tijelo glume u 21. stoljeću preuzima ulogu otpora, estetskog protesta, ali i može se reći platforme za potpunu redefiniciju suvremene vizualne kulture. Ali, prije svega, ozbiljan razgovor o zdravlju…
Između Goth Glama i političke korektnosti stoji Jenna Ortega
Nije slučajnost da se najžešće rasprave oko Orteginog tijela vode upravo u trenutku kada njezina esteoika dosiže vrhunac u obliku tzv. Wednesdaycorea i goth glama. Bjeljenje obrva, monokromatske palete, razmazana šminka, teške Miista čizme i siluete koje evociraju estetiku Siouxsie Sioux ili rane ikone post-punka – sve su to elementi kojima Ortega svjesno gradi vlastiti oklop.
Kritika njezina tijela često je maskirana u “zabrinutost za zdravlje” ili estetske sudeve o tome je li “premršava”, “preozbiljna” ili “nedovoljno pristupačna” – zapravo je, čini se, reakcija na odbijanje klasičnog holivudskog ideala uslužnosti. Ortega odbija biti “slatka Latina” kakvu je industrija desetljećima formatirala za masovnu potrošnju. Njezino je tijelo na crvenom tepihu krhko, ali istovremeno izrazito opasno i nepokorno; ono ne nudi klasični male gaze osmijeh, već, Burtonovim riječima, koristi jezik nijemog filma i ekspresiju očiju koja odbija kompromis.
Kontroverze koje prate njezin lik ne zaustavljaju se na tom, uvjetno rečeno – estetskom nivou. Kada je njezina kolegica Melissa Barrera otpuštena iz franšize Scream zbog propalestinskih stavova, Ortega je povukla potez koji u današnjem Hollywoodu nosi golemu težinu – napustila je projekt na vrhuncu njegove komercijalne isplativosti. U vremenu kada se politička korektnost često svodi na performans bez pokrića, njezina politička artikulacija – od nošenja jakne s porukom “I Do Care and U Should Too” kao izravnog odgovora Melaniji Trump, pa sve do javnog prozivanja ICE-a i potpisivanja pisma Artists4Ceasefire – pokazuje da njezino tijelo nije samo estetski rekvizit, već i politički subjekt. Njezin stav stvara nelagodu kod producenata upravo zato što izmiče kontroli. Ona nije pasivni recipijent uloge; ona je političko biće koje vlastiti kapital koristi kako bi stvorilo prostor za otpor.
Od Disneyjeve periferije do post-ljudske distopije do (ne)utemeljenih napada
Kako bismo razumjeli njezinu trenutnu poziciju, moramo sagledati i povijest, strukturu njezine karijere. Počevši od uloge mlade Jane u Jane the Virgin i sitcomima poput Stuck in the Middle, Ortega je rano osjetila mikroagresije i kalupe industrije. Odbijanje da oboji kosu u plavo kako bi dobila više uloga bio je tek prvi čin odbijanja asimilacije.
Njezin prelazak u “ozbiljnije žanrove” nije bio slučajan; horror je postao njezin katarzični prostor. Ulogom u The Fallout (gdje kroz suptilne mimike interpretira emotivnu traumu preživjele u školskoj pucnjavi), a potom u filmovima X, Scream i Studio 666, Ortega je zarazila publiku svojom sposobnošću da horroru dâ ljudsku, ranjivu dimenziju. Mediji su je ubrzo proglasili “Scream Queen generacije Z”, no taj je žanrovski kavez brzo postao pretijesan.
Prava transformacija događa se sa serijom Wednesday. Njezin pristup liku Wednesday Addams nije bio tek puko i prazno citiranje, kopiranje prethodnica; bila je to beskompromisna nova izgradnja starog, dobro uspostavljenog lika. Ortega je samoinicijativno mijenjala dijaloge na setu, učeći i violončelo i njemački jezik, gradeći lik koji odbija treptati kako bi naglasila njegovu alienaciju. Taj “pogled koji ne trepće” pretvorio se u globalni mem, ali i u dublji estetski znak: izraz lica koji odbija kapitulirati pred društvenim očekivanjima.
Ova izvođačka matrica prirodno je nastavila evoluirati. U Burtonovom nastavku Beetlejuice Beetlejuice, njezina Astrid Deetz predstavlja utjelovljenje cinične, ali emotivno utemeljene, danas prepoznate generacijske “izolacije”. Preuzimanje uloge producentice u drugoj sezoni Wednesday dodatno potvrđuje njezin ulazak u zonu kreativnog vrha – ona više ne čeka upute, već nadzire protetiku, scenarije i castinge, preuzimajući kontrolu nad vlastitim brendom.
Klara and the Sun i The Gallerist: Glumica za eru post-usamljenosti?
Ulogom u filmskoj adaptaciji romana Kazua Ishigura Klara and the Sun, pod redateljskom palicom Taike Waititija, Jenna Ortega ulazi u završnu fazu svoje dosadašnje umjetničke metamorfoze. Igrajući Klaru, umjetnu prijateljicu (AF) dizajniranu da ublaži usamljenost u distopijskom društvu, Ortega se suočava s najtežim glumačkim izazovom: kako prikazati empatiju i svjesnost unutar sintetičkog tijela?
Ima nečeg duboko poetskog i simetričnog u tome što baš Ortega glumi robota nastalog da liječi ljudsku usamljenost. U svijetu u kojem su društvene mreže otuđile generaciju Z do granice neprepoznatljivosti, njezina vlastita javna figura funkcionira na sličan način – ona je projekcijsko platno za milijune mladih koji u njezinu mračnom, kontemplativnom i stočkom stavu pronalaze utočište od imperativa lažne sreće.
S druge strane, uloga u mračnoj komediji The Gallerist Cathy Yan (uz Natalie Portman) pokazuje njezinu želju za razumijevanjem same art-scene i kapitalističkog apsurda visokog društva. Ortega se ne boji rizičnih materijala – od kontroverznog Miller’s Girl do nadrealnog Death of a Unicorn – kontinuirano birajući uloge koje provociraju, uznemiruju i odbijaju ponuditi jednostavne odgovore.
Otpor krupnom kapitalu i biće koje ostaje svoje
Jenna Ortega danas stoji “na raskrižju” na kojem su se nekada nalazile najveće antijunakinje kinematografije. Dok je industrija pokušava svesti na “goth ikonu”, brend ambasadoricu Diora i Adidasa ili pak metu tabloidske opsesije njezinim tijelom, ona pruža otpor jednostavnim i ustrajnim odbijanjem da bude “lako čitljiva”. Njezina anksioznost, njezin otvoreno priznati OCD, njezino povlačenje s X-a (nekadašnjeg Twittera) zbog lažnih AI generiranih slika – sve su to ožiljci borbe s mehanizmima slave u 21. stoljeću.
U vremenu u kojem se od zvijezda traži da budu hiperdostupne, Ortega, čini se, bira tišinu, distancu i rad. Njezino tijelo na ekranu i izvan njega ostaje polje na kojem se lomi suvremena ikonografija: spoj klasičnog holivudskog zanata, estetske autonomije i političke beskompromisnosti. Jenna Ortega više nije samo glumica u usponu – postala je simptom, “dijagnoza” i na koncu, prijeko potreban “lijek” za utrnulost suvremenog filma.
Fotografije: Profimedia
