Postoje autori čiji rad ne pristaje na ulogu estetske ornamentike, već djeluje kao beskompromisan društveni i osobni manifest. Marko Potkozarac Feher upravo je takav glas suvremene mode na ovim prostorima. Potekao iz Bosne i Hercegovine, gdje stječe osnovno i visoko obrazovanje, Feher svoju dizajnersku viziju potom izoštrava na prestižnom Central Saint Martinsu u Londonu, na Odsjeku za mušku modu. No, usprkos globalnim priznanjima – od objave cijele kolekcije Indestructible u britanskom Vogueu, preko prestižne regionalne nagrade Perwoll New Generation, priznanja Nosiva umjetnost u Ljubljani, pa sve do nagrada Best Balkan Designer i Fashion Makes Sense Award – Feher ostaje duboko vezan uz prostor čije fenomene i narative neumorno raščlanjuje.
Za Fehera moda nikada nije bila puka industrija sezonskih trendova. On nerado kaže da se bavi „društveno odgovornim temama”; radije ističe kako istražuje teme koje ga čine osobom kakva jest. Kroz više od deset autorskih kolekcija – počevši od antologijske Virdžine s prve godine fakulteta, preko bespoštednog preispitivanja obiteljskog nasilja u Confession („My dad sucks!”), do revitalizacije potkozarskih ornamenata u Kozara Ethno Fusion te kolekcija Jugoslavija, He Said Yes i Nema Problema – Feher kontinuirano istražuje vlastiti i kolektivni identitet.
Marko Feher – odbačene forme u novim…životima
U njegovu je rukopisu održivost bila prisutna znatno prije nego što je postala globalni korporativni imperativ. Za Marka, održiva moda počinje onog trenutka kada materijal prestane imati samo jednu svrhu. Najbolji dokaz tomu jest kolekcija My Digital Legacy, dirljiva i u potpunosti reciklirana posveta njegovu uginulom psu DeeDee (rođenoj kao Daisy). Pozvavši pratitelje na Instagramu da mu doniraju odbačene sakoe, odijela i košulje, stvorio je kolekciju bez ikakvog otpada (zero waste), protkanu motivima tratinčica te plavim i žutim tonovima – jedinim bojama koje psi mogu vidjeti. Tako je odbačenim tekstilnim formama udahnuo nov život, a svoju publiku izravno uključio u emotivni i ekološki proces.
Feherov rad odiše stavom da ono što je već postojalo ne mora označavati kraj, već polazište za neku novu, autentičnu priču. Ta se filozofija na najljepši način materijalizirala i u najnovijoj kolaboraciji s brendom eterna*, ostvarenoj u sklopu projekta CETAP pod pokroviteljstvom Europske unije pod parolom: „Usvojimo nove navike. Iskoristimo otpad!”.
Za crveni tepih 32. Sarajevo Film Festivala, Feher je prihvatio izazov: uzeo je 2,5 metra oštećene eko-kože predviđene za otpad te je skulpturalnom dekonstrukcijom i pedantnim ručnim radom preoblikovao u spektakularnu couture kreaciju. Sastavljena od više od 2.000 elemenata u formi srca povezanih crvenim koncem, ova silueta u sebi nosi trostruki simbolički naboj. Ona priziva Feherov višegodišnji autorski koncept „Ljubav, Љубав, Ljubav” kao univerzalni jezik koji ne poznaje granice, odražava natuknicu eterne* o vječnosti i održivi brend eterna*. Upravo su na crvenom tepihu 32. Sarajevo Film Festivala jedinstvenu couture haljinu izrađenu od 2,5 metra oštećene eko-kože namijenjene za otpad. Kreacija se sastoji od preko 2.000 ručno oblikovanih srdaca povezanih crvenim koncem, čime su spojeni vizualni identiteti dizajnera, brenda i samog simbola Srca Sarajeva.
Ususret izložbama i novim projektima, s Markom Feherom razgovarao sam o tijelu, rodu, balkanskom state of mindu, borbi s birokratskim i logističkim barijerama te modi koja, kada je stvorena s namjerom i ljubavlju, ostavlja dubok, neizbrisiv trag.
Kakva je tvoja dizajnerska svakodnevica i kako u svom radu pristupaš suvremenim, nekada točnim, nekada manipuliranim podacima i društvenim nalazima o ženskom i muškom tijelu? Dakle, krenimo s reprezentacijom ženskog tijela – no uz njega uvelike ide i muško tijelo, i druga tijela…
Od samih sam se početaka bavio tom temom. Moja prva kolekcija – nastala još za vrijeme studija u Banjoj Luci – obrađivala je motiv virdžina. Ne znam jesi li upoznat s tim fenomenom; prije nekoliko je godina umrla posljednja među njima. To je bio fascinantan sociološki fenomen prisutan u Crnoj Gori, Albaniji i okolnim regijama. Kada bi u obitelji treće dijete bilo žensko, u nedostatku muških nasljednika odgajalo bi ga se kao muškarca. Doslovno bi im vezali grudi i šišali ih nakratko kako bi preuzele ulogu „muške glave obitelji”.
Te žene nisu dio neke davne prapovijesti – posljednja službeno zabilježena virdžina umrla je prije samo nekoliko godina. To je bila naša suvremenost, a potencijalno je i danas prisutno u nekim izoliranim sredinama.
Pripremajući tu prvu kolekciju na prvoj godini fakulteta, želio sam izbjeći jeftini moment šoka. Ljudi na revijama vole šok, ali moj muškarac u haljini nije bio tamo radi provokacije, nego radi poante. Zanimalo me zašto je društvu prihvatljivo da otac odredi da se kći odgaja kao muškarac, dok s druge strane, ako se netko rođen kao muškarac ne osjeća u skladu s tim rodom, doživljava potpunu osudu i zabranu. Ako ti otac nametne ulogu, društvo to odobrava; ako sam istražuješ svoj identitet, to se kažnjava.
Tada sam shvatio koliko je balkanski state of mind zapravo obojen sivim tonovima. Tijelo mi je oduvijek u fokusu. Prvi model kojeg sam angažirao prije 13 godina izazvao je ogromnu kontroverzu u lokalnoj sredini – ljudi su se pitali kako je tako nešto uopće dopušteno u jednoj javnoj ustanovi. S druge strane, modni krugovi i ljudi skloniji filozofskom promišljanju odmah su prepoznali bit radova. Uvijek imam potrebu uključivati androgene modele i stvarne ljude s ulice koji svojom pojavom iznose moju priču. Smeta me mistifikacija tijela – i muškog i ženskog – te beskrajne analize o tome što se smije, a što ne smije. Tijelo jednostavno jest.
Kakav je ove godine bio tvoj pristup modelima i koliko ih je nosilo tvoju odjeću na SFF-u?
Bilo ih je oko pet do sedam.
Što vidiš kao ključnu poveznicu među njima?
Postoji snažna estetska i sadržajna nit. Svaki outfit građen je s razlogom. Primjerice, Emina Ganić, direktorica Filmske akademije, nosila je kreacije prve i posljednje večeri. Njezin je stil inače iznimno profinjen, često u besprijekornim slip haljinama. No, želio sam napraviti iskorak. Napravio sam joj dekonstruirano odijelo s krinolinom. Krinolina je povijesno bila simbol ženske sputane uloge; danas, kada su žene oslobođene tih stega, nositi je jest stvar osobnog izbora. Spojio sam konstrukciju muškog odijela i krinoline kao odraz muških i ženskih principa koje svi nosimo u sebi.
Za drugu večer kreirao sam glamuroznu interpretaciju ženske pregače. Htio sam se poigrati društvenim ulogama i jezikom – zašto nam je prirodno reći „čistačica”, ali nam zapinje izgovoriti „odvjetnica”? Pregača je kućanski element koji predstavlja simbolično ropstvo ako ti ga društvo nametne, no postaje moćna kada je žena sama odabere nositi kao stav.
Kako gledaš na povratak imperativa izrazito mršavog, gotovo anoreksičnog tijela na svjetskim pistama?
O tome mogu govoriti iz vlastitog iskustva. U životu sam prošao faze od 60 kilograma na svojih 191 cm visine – što je bila čista anoreksija – pa sve do današnjih 120 kilograma. Jasno mi je kako društvo percipira tijelo. Kada si krupniji, ljudi te na prvu često dožive ozbiljnije ili s većim poštovanjem.
Daje dojam veće kontrole i autoriteta.
Ljudi donose sud u prve tri desetinke sekunde – to je taj nesvjesni sken mozga. Što se mode tiče, osobno odbijam robovati normama o dimenzijama kukova ili striktnim size zero standardima. Moji klijenti rasponom pokrivaju sve konfekcijske brojeve, od najmanjih do plus-size veličina. Nikada ih ne kategoriziram po težini, nego po licu, karakteru i osobnosti.
Kako izgleda tvoj proces s klijentom koji dođe bez jasne vizije onoga što želi?
Moram osjetiti energiju osobe da bih stvorio kreaciju. Nedavno me kontaktirala gospođa u potrazi za klasičnom toaletom, ali sam odbio jer nisam osjetio taj kemijski „vau” moment koji bih mogao prenijeti u dizajn. Zato nemam otvoren klasični boutique niti webshop. Suradnici su jednom pokrenuli online shop i čim su stigle prve narudžbe poznatih osoba, odmah sam ga ugasio. Ne mogu prodati komad odjeće ako ne mogu kontrolirati pristaje li on u potpunosti identitetu te osobe po mojoj viziji. Svjestan sam da je to s poslovne strane nepraktično, ali kada je identitet u pitanju, kompromisi me ne zanimaju.
Kakva je tvoja vizija žene koja nosi Marko Feher dizajn?
Ona uopće ne mora imati stavove jednake mojima, niti imam fiksnu viziju njezina izgleda. Moja je jedina želja da ona ima izgrađene vlastite stavove, da u njih čvrsto vjeruje i stoji iza njih. Estetsko podudaranje manje mi je važno od njezina unutarnjeg integriteta.
Koje autore i reference najčešće prizivaš u svom stvaralaštvu?
Iznimno cijenim japanski dizajn i njihovu posvećenost. Nedavno sam u Italiji surađivao s japanskim dizajnerima koji stvaraju vizualne simbole za brendove poput Yohjija Yamamota. Fascinira me ta specifična estetika i ulična moda Tokija, ali ponajviše njihova radna disciplina. Dok sam studirao na Central Saint Martinsu u Londonu, imao sam kolegu iz Japana – dok bismo mi ostali prigovarali i prokrastinirali oko zadataka, on bi u tišini i predano privodio rad kraju.
Što se tiče europskih imena, Alexander McQueen za mene ostaje neprikosnovena vizija. On se bezrezervno davao umjetnosti. Žao mi je što je njegov brend nastavio djelovati nakon njegova odlaska, jer je sam govorio da bi najradije sve spalio kako nitko ne bi interpretirao njegovu ideju bez njega. Uz njega, iznimno volim Johna Galliana.
Zašto si odlučio ostati i stvarati na našim prostorima umjesto karijere u inozemstvu? Nakon Central Saint Martinsa…
Prilike za odlazak postoje, no imam snažnu potrebu graditi nešto ovdje. Ako svi odemo, ništa se neće promijeniti. Kritična se masa ne rađa – ona se stvara. Želim biti jedan od onih koji stvaraju uvjete za nove generacije.
Naravno, proizvodni i logistički uvjeti u našoj regiji donose ogromne prepreke. Nemamo razvijene sajmove materijala, nabava je otežana dugačkim carinskim procedurama, a dostava paketa klijentima u inozemstvo često se pretvara u birokratsku noćnu moru bez mogućnosti praćenja pošiljke. To su frustracije s kojima se svakodnevno borimo u odnosu na kolege iz Europske unije. No unatoč svemu, odabirem stvarati ovdje.
Dotaknimo se i teme održivosti – kako je integriraš u rad?
Moja prva kolekcija bila je u potpunosti održiva – izradio sam je od otpadnih ostataka faux kože iz industrije namještaja, spajajući brutalističku estetiku i geometriju jugoslavenskih spomenika. Prije više od desetljeća održivost na našim prostorima bila je nepoznat pojam, a ljudi su se pitali zašto bi netko platio odjeću izrađenu od „otpada”.
Međutim, proces reciklaže i dekonstrukcije tehnički je znatno zahtjevniji i skuplji od rada s novim materijalom. Za nedavnu suradnju iskoristio sam zaboravljeni, oštećeni materijal iz jednog deadstock dućana i ručnom obradom stvorio showpiece komade. Moja kolekcija My Grandfather’s Legacy nastala je dekonstrukcijom starih odijela moga djeda, za što sam dobio i nagradu Fashion Makes Sense u Nizozemskoj. Nastavak priče, My Digital Legacy, nastao je donacijama stare odjeće koju su mi pratitelji slali putem Instagrama. Resursi su posvuda oko nas – samo ih treba naučiti vidjeti.
Smatraš li da moda danas anticipira društvene trendove ili je primarno reaktivna?
Moda je danas iznimno fragmentirana i individualna. Ne postoji jedan dominantan trend koji obuhvaća cijelu dekadu. No, ako me pitaš za osobni stav – volio bih da je moda uvijek reaktivna. Želim da moj rad bude izravan komentar i odgovor na društvene fenomene koji nas okružuju.
Fotografije: Edvin Kalić, Privatna arhiva, Sarajevo Film Festival
