Obično mi je feed pun RIPova kad umre netko poznat; ali rijetko kao jučer i danas, nakon odlaska Dolly Parton. A otišla je iznenada, iako je imala 80. “Nisu to neke godine za umiranje“, komentirala je moja prijateljica, iako negdje i jesu, ali ne za Dolly. Jer, Dolly se činila besmrtna, balzamirana (što bi u svakom drugom slučaju bilo suprotno od komplimenta, ali ne i kod Dolly), moćna, samouvjerena, snažna, stamena, inspirativna svima. Ljudski život je ipak konačan, čak i kad su u pitanju ikone pop kulture poput Parton, country pjevačice koja je preskočila sve granice koje joj je postavila zadanost rođenjem u ruralnom Tennesseju u ogromnoj obitelji s dvanaestero djece. Naravno da se još maloljetna uputila u Nashville, tu meku američke folk glazbe. Svojim izgledom koji se savršeno uklapao u estetiku country glazbe (platinasta velika kosa, slatko lice i glas, tanašni struk i velike grudi), Dolly Parton je emanirala je san svakog truck-drivera; ali je postala feministička ikona, zaštitnica marginaliziranih, LGBTQ+ kraljica, glumica u A produkciji, inspiracija najvećim zvijezdama današnjice, autorica hitova koji su stvarali zvijezde i pokoravali ljestvice, filantropkinja, i jedna od najprepoznatljivijih lica (i tijela) u povijesti čovječanstva.
Znam da nisam plavuša
Kako je žena koja je 60 godina u mirnom braku s istim muškarcem, koja toliko voli bling da ju ne možemo zamisliti bez perike koja prkosi gravitaciji i visokih peta, koja je od rođenja i odgoja pa do smrti ostala vjernica, pokorila svijet postavši svačija ikona?
Parton je zapravo arhetipska, prapriča o samoodređivanju, o obijanju da ju se, kao atraktivnu ženu koja uživa izgledati upravo tako, stavi u bilo koju i bilo kakvu ladicu. Sama je kreirala svoj identitet, kao glazbenica, glumica, autorica, poslovna žena. Mnogo se sada piše o činjenici da je u ruralna područja Amerike, inspiriana svojim nepismenim ocem, donosila knjige i čitanja. To je dakako istina, impresivna istina o kojoj se premalo govori, ali Dolly Parton ne treba 2026. obrana dobrim djelima koje je napravila. Ona je kreativna snaga, žena koja je prkosila predrasudama, nježno i sa osmijehom. Slavan je njezin citat “ne smetaju me vicevi o glupim plavušama, jer znam da nisam glupa, i znam da nisam plavuša“- to je tzv. wit, odnosno duhovitost kojom je uvijek bila u stanju omekšati situaciju, ne poniziti protivnika ili protivnicu, čak i kad bi postavljali glupa mediokritetska pitanja, poput tog o vicevima o plavušama, ili, primjerice, kad bi joj na live televiziji objašnjavali da “ne treba izgledati tako namontirano da bude vidljiva“.
Njezin prkos je mekan, velikodušan, puna je oprosta i razumijevanja. Istovremeno je beskompromisna. Kao takva, stvorila je put mnogim ženama koje su u pop industriju došle poslije nje.
Navijačica
Reese Witherspoon objavila je kako joj je Parton pomogla da izgradi ulogu June Carter (za koju je dobila Oscara) i kako je nastavila navijati za nju do kraja života; poznato je kolika je potpora i uzor bila Miley Cyrus s čijom je obitelji i u prijateljskim odnosima. Parton je bila žena koja se ne boji drugih žena; ljepših, mlađih, istih. Nevjerojatno mi je da ovo pišem, ali takav stav i samopouzdanje su rijetkost. Nije smatrala da ju išta ugrožava: ni Whitney Houston, ni slavljenje June Carter kroz fantastičan Walk The Line film; dobro je znala tko je i koliko je važna. Možda i zato što je – posve revolucionarno – odbila prepisati svoja autorska prava Elvisu Presleyju već na samom početku karijere. Zato su joj I Will Always Love You, Jolene i ženska radničke himna 9-5 zauvijek donosili zaradu. Bile su to teške godine za žene u industriji zabave: Jane Fonda je inzistirala na Dolly Parton, a Parton je iskoristila zvuk daktilografije, ženskih prstiju na pisaćoj mašini (zvuk koji, nota bene, čujem dok pišem ovaj tekst) za taj nevjerojatan hit.
Islands In The Stream
Ako ste gledali dokumentarac Beckham, morate se sjetiti posljednjeg kadra u kojem Victoria i David plešu zagrljeni, pjevušeći pjesmu Island In The Stream originalno napisanu samo za Kennyja Rogersa, koji ju, kako legenda tvrdi, nije mogao otpjevati. Netko se- možda autori Bee Gees, sjetio da bi pjesmu mogla spasiti toplima glasa Dolly Parton. I ostalo je povijest. Pjesma je zasjenila cijeli album, a taj duet karijeru Kennyja Rogersa. Nije to najdraža pjesma samo Beckhamovih: i moja je mama meni u djetinjstvu puštala taj sentiš do iznemoglosti. Dolly je uvijek bila kič, ali talentirani, beskrajno duhovni, glazbeno kvalitetni. Kao izvođačicu su je zato voljeli svi: i rokeri i pop glazbenici, i mlade generacije, i konzervativci. U njoj je bilo i gospela i američkog siromaštva, bola i nostalgije country glazbe i snage i energičnoti feminističe i LGBTQ+ ikone. Bila je živa energija odjevena u štras i životinjski uzorak: stvorena za trans ikonu, za gay klubove, za žene koje žene nositi dugačke nokte iako rade od 9-5 (ta sam, priznajem).
Najbolje od Amerike
Pročitala sam i kako je Dolly Parton epitom onog „najboljeg od Amerike“. Misli se, pretpostavljam, na poduzetništvo koje vraća natrag zajednici (Imagination Library do sada je donirao više od 300 milijuna knjiga), na samostalnost i snagu, na vjeru koja ju nije sputala da živi kao neovisna žena, na njezin brak, koji je opstao unatoč tome što je ona planetarna sila a suprugovo ime rijetko tko zna, na toplinu i razumijevanje, i na činjenicu da je jedna od rijetkih javnih figura koja je ujedinjavala a ne razdvajala. Konzervativci ju je voljeli jer je njihove gore list, a demokrati jer je bila progresivna, jer je podržavala istospolne brakove i gay zajednice. Muškarci su je obožavali jer je bila platinasta lutka (tvrdila je da se odlučila za taj imidž jer ju je inspirirala jedna žena iz njezinog rodnog gradića za koju su svi govorili da je smeće), a žene jer je iznad svega bila saveznica ženama, žena koja razumije borbu za ravnopravnost, koliko je teško, nesretnu ljubav, nemoguću ljubav i slomljeno srce, i nije joj neugpdno radi toga. Bila je žena koja se ne ispričava, već živi.
Fotografije: Profimedia
