Lily Allen trenutačno drži Zeitgeist u šaci. Savršeno je osjetila trenutak, zgrabila ga i, pjesnički rečeno, protresla ga i otvorila šampanjac. Ono što je stvorila sada pršti u nevjerojatnom, pjenušavom slapu bijesa i kaosa. Ništa je ne može zaustaviti jer je njezin novi materijal “West End Girl“ fantastična zabava. Upravo ono što nam je svima trebalo. Pohlepno. Te pjesme! Ta energija! Ulijte nam još jednu čašu, spojite nas na infuziju, ovdje smo da se prepustimo užitku bez ikakvih granica.
Ako zvučim pomalo bez daha, ne brinite se – sabrat ću se prije nego što se susretnem s Lily u njezinu londonskom stanu. Imam osjećaj da bi je pretjerani izljevi hvale u stvarnom životu samo opteretili. Previše je kompleksna, cinična i previše Britanka da bi na moje obožavanje njezina najnovijeg albuma uzvratila onim usiljenim smiješkom i hladnim “puno vam hvala“ koji tako prirodno dolaze nekoj drugoj vrsti zvijezda.
Bila sam u pravu što se tiče komplimenata uživo (zbog njih se osjeća nelagodno). Ali gledanje i doživljavanje ljubavi koju publika pokazuje prema njezinu radu izdaleka? To itekako prihvaća. Izgubila je dva tjedna života skrolajući po TikToku, gledajući obožavatelje kako plaču, vrište i proživljavaju katarzu dok slušaju njezin album u stvarnom vremenu, u trenutku kada je prošle godine objavljen. Bila je, jasno, fascinirana.
“Ne znam je li to baš najbolje za dušu, ali svakako je izvrsno za ego“, kaže vadeći jednu cigaretu iz kutije Parliamenta koju drži u svjetlucavoj akrilnoj tabakeri. Puši polako, uživajući u svakom dimu. Nema namjeru prestati.
Album se pojavio potpuno dovršen 24. listopada, bez ikakve prethodne najave, singla ili agresivne PR kampanje. U 40. godini Allen nije zainteresirana za praćenje rigidnih pravila glazbene industrije niti želi izdavati i promovirati “West End Girl“ pod pritiskom kakav su joj izdavači nametali u prošlosti. Objašnjava mi kako je ovaj album zamišljen da se konzumira u cijelosti i prema točnom redoslijedu kako bi publika u potpunosti shvatila i doživjela cijelu priču o raspadu njezina braka. Upravo zbog toga na predstojećoj turneji planira izvoditi isključivo ovaj album od početka do kraja. Zato nemojte očekivati nostalgični bis uz pjesmu “Smile“ – to se jednostavno neće dogoditi.
“Sviša mi se što ljudi pričaju o meni zato što sam učinila nešto što smatraju dobrim.”
“West End Girl“ snimljen je u samo deset dana u Los Angelesu, u razdoblju kada je, kako kaže, “pokušavala shvatiti što se, do vraga, uopće događa“. Odmak od doma, boravak na suncu i vrijeme provedeno s bliskim prijateljima dali su joj potreban prostor da si razjasni vlastite odnose. Pitam je što je zapravo naučila o sebi stvarajući ovaj album, a njezin odgovor glasi: “Zapravo ništa.“
“Samo sam procesuirala stvari koje su se događale u prilično traumatičnom životnom razdoblju. Ne mislim da je ovo album koji pršti nekom dubokom samosvijesti. Ovo je gnjevna ploča. I taj je bijes uglavnom usmjeren prema van, prema drugim ljudima. Nije to materijal proizašao iz duboke samorefleksije.“ Upravo je to razlog zašto je album tako prokleto dobar, sugerira ona. “Ne pokušava riješiti nikakve probleme.“ Ipak, priznaje da postoji jedna pjesma, posljednja stvar na albumu pod nazivom “Fruityloop“, u kojoj se može osjetiti mrvica preuzimanja odgovornosti. “To je bilo apsolutno sve što sam u tom trenutku bila spremna dati.“
“West End Girl“ peto je studijsko izdanje Lily Allen. Činjenica da je album postao golem hit, s više od 150 milijuna streamova i britanskom te američkom turnejom koje su se rasprodale u trenu, bila je golemo iznenađenje. Ponajviše za onog glazbenog direktora koji se, kako mi otkriva, pribojavao da teme poput poliamorije i otvorenih veza nisu “dovoljno univerzalne“. Kakva zabluda!
Prva recenzija koju je pročitala bila je ona u Financial Timesu gdje je album dobio samo dvije zvjezdice. Potonule su joj sve lađe. No samo petnaest minuta kasnije preplavio ju je val čiste ljubavi obožavatelja i hvalospjeva drugih kritičara pa je napokon mogla odahnuti. “Dok sam pisala ovaj album, provela sam gotovo osam mjeseci u apsolutnom strahu od toga što će me čekati kada izađe u javnost“, priznaje.
Zaustavljaju li je danas ljudi na ulici kako bi s njom podijelili vlastite traume i priče o propalim otvorenim brakovima? “Da. To je potpuno ludo. U inbox na Instagramu stalno mi stižu poruke žena koje mi povjeravaju nevjerojatno grafički intimne detalje. Doslovno mi pišu stvari poput: ‘Muž me ševi, a u isto vrijeme tipka i dopisuje se s drugim ženama.’ Zbog toga se osjećam grozno.“ Voljela bi da može odgovoriti svima, pomoći ljudima s njihovim problemima i spasiti njihove brakove: “Ali realnost je takva da ja to ne mogu učiniti. Sve što mogu jest napisati glazbu u kojoj će se prepoznati i zbog koje će se osjećati barem malo manje usamljeno.“
„West End Girl“ dolazi u trenutku kada poliamorija i otvoreni odnosi sve više prodiru u heteroseksualni mainstream
Objavljivanje romana “All Fours“ autorice Mirande July utrlo je put novom pristupu zajedničkom roditeljstvu i preispitivanju monogamije među udanim ženama koje su u svojim četrdesetima shvatile da možda nikada nisu svjesno izabrale život kakav žive. Allen je trenutačno na pola puta čitanja te knjige – to je bio jedan od onih naslova koje su joj dobronamjerni prijatelji gurali u ruke kada im je prvi put počela otvarati dušu o novoj, drukčijoj dinamici svog braka.
“To je nevjerojatno raširena pojava. Za neke ljude to je stvarno uzbudljivo i ugodno iskustvo, dok za druge uopće nije“, kaže o konceptu otvorenih veza dodajući: “Imam puno queer prijatelja. Kada se moj brak počeo mijenjati, moji gay prijatelji u New Yorku su mi rekli: ‘Oh, nismo znali da i straight ljudi to rade!’ Moj odgovor je bio: ‘Nisam znala ni ja!’“ Kada je njezin bivši suprug prvi put predložio ideju da viđaju druge ljude, učinila je sve da shvati kako bi to uopće moglo funkcionirati u praksi. Čak se sastala i s Molly Roden Winter, autoricom memoara “More: A Memoir of Open Marriage“, kako bi dobila savjet. Tada je čula i za psihološki pojam limerencija – nesvjesno stanje intenzivne, opsesivne i neuzvraćene zanesenosti drugom osobom. No je li ona doista željela otvoren brak? Ako to već nije dovoljno jasno iz njezina albuma – odgovor je ne. “To definitivno nije nešto što bih ikada više željela istraživati.“ Prilagođavala je vlastite potrebe i želje kako bi udovoljila suprugovoj viziji sreće – što je, kako mi daje do znanja, bio obrazac koji joj se prečesto ponavljao u životu.
Međutim, nedavno se, u turobnim tjednima nakon raspada tog destruktivnog braka, dogodilo nešto što je promijenilo sve. Zbog toga danas sjedi preko puta mene i osjeća se bolje nego ikad u životu. “Bila sam na jednom duhovnom mjestu“, započinje namještajući se da učini ono u čemu je najbolja – da ispriča priču. Tijekom jedne iznimno intenzivne meditacije doživjela je neobično iskustvo: “Postala sam hipnotizirano fokusirana na želju za šalicom čaja. To je trajalo otprilike šest sati, a ja jednostavno nisam bila u stanju to glasno zatražiti. Bilo je to fascinantno. Očajnički sam željela taj čaj, u prostoriji smo bili samo ja i taj jedan voditelj, no jednostavno nisam mogla prevaliti riječi preko usana. Nisam mogla pitati!“ Kada je napokon skupila hrabrosti i pitala, on je, naravno, sasvim opušteno odgovorio: “Naravno, koji želiš?“
“Bijes je moćan i nužan i nije loše izraziti ga.”
Allen mu je tada rekla: “Nemate pojma koliko mi je bolno i teško bilo uopće tražiti vas tu šalicu čaja.“ To je, posve očito, bila duboka metafora za njezinu dugogodišnju nesposobnost da se izbori za ispunjenje vlastitih potreba. No taj je trenutak za nju bio prosvjetljujući jer je nakon toga počela svjesno vježbati tražiti od ljudi što želi, što joj je, kako kaže, u potpunosti transformiralo svakodnevicu.
Tijekom braka Lily se u New Yorku osjećala potpuno izoliranom, miljama udaljenom od svojih najbližih, prijatelja i obitelji. Kako to obično biva kada vas toksična veza potpuno proguta, nesvjesno ih je odgurnula od sebe. No oni su je strpljivo čekali. Kada se vratila u London neposredno prije izlaska albuma, odmah su se okupili oko nje skrećući joj misli s bolnog, slomljenog srca. Je li ona danas dobra prijateljica? “Nisam sigurna jesam li trenutačno najasertivnija i najprisutnija, jednostavno zato što mi ne prestaju stizati notifikacije na mobitel. Mislim da mojim prijateljima to već polako ide na živce jer mi nekad treba i po pet dana da odgovorim na poruku, dok sam prije samo nekoliko mjeseci uzvratila u roku od dvije minute.“
Unatoč nesretnom braku s glumcem Davidom Harbourom, zvijezdom serije “Stranger Things“, uživala je u razdoblju provedenom izvan svjetala reflektora dok je živjela u Americi, gdje je mogla proći relativno nezapaženo. To mirnije profesionalno razdoblje, tijekom kojega nije glumila niti izdavala novu glazbu, iskoristila je kako bi se fokusirala na ulogu majke. “Željela sam biti maksimalno prisutan roditelj, biti kod kuće kada se vrate iz škole, kuhati im večeru i pisati zadaću s njima. Htjela sam da im život izgleda relativno normalno i stabilno. Bila sam sretna jer sam radila ono što sam smatrala najboljim za svoju djecu. No jesam li se u tom razdoblju osjećala kreativno ispunjenom, to je potpuno druga priča. Jednostavno nisam uspijevala pronaći balans između te dvije uloge.“
Ipak, iznimno joj je drago što je svojoj djeci uspjela osigurati tih šest godina stabilnosti i kontinuiteta. “Mislim da se to na kraju višestruko isplatilo. Danas imam nevjerojatno dobar odnos s njima. Obje mi bezuvjetno vjeruju, povjeravaju mi sve svoje probleme i onda ih rješavamo zajedno.“
Priznaje da u svemu tome ima i male doze tuge. “Zato što bih iskreno voljela da sam imala ovo životno iskustvo i mudrost kada sam prvi put prolazila kroz sve to jer bih se tada mnogo lakše nosila s pritiskom. Ali svemir očito nije imao takav plan za mene. Imala sam samo dvadeset godina i nisam imala pojma tko sam zapravo. Pokušavaš shvatiti svoj identitet, a s druge strane imaš gomilu zaglušujućih medijskih glasova koji ti viču: ‘Ne, ti si ovo. Ti si takva osoba i mi ćemo cijelom svijetu reći da je to tvoja jedina istina.’ Ti su glasovi tada bili nemjerljivo moćniji od mojeg i to me gušilo.“ Danas je situacija drukčija – u svom telefonu ima gomilu mladih pop-zvijezda koje je svakodnevno zovu i mole za savjet.
“Zašto uopće imaš potrebu bježati od sebe“, pitam je. “Zato što sam sama sebi ponekad neizdrživa. Potpuno nepodnošljiva. Alkohol i droga uspješno otupe taj osjećaj. Ali to čine i seks, hrana, bjesomučno trošenje novca, čak i ulaženje u stalne konflikte s drugima.“
Već je godinama u programu oporavka od ovisnosti, koji čovjeka uči da živi dan po dan i da svoju energiju usmjeri na pomaganje drugima. Ipak, danas otvoreno priznaje: “Ako trenutačno imam neku ovisnost, onda je to ovisnost o materijalnim stvarima. Negdje duboko u sebi još ne vjerujem da sam uistinu vrijedna stvari koje posjedujem ili novca koji zarađujem pa se dio mene podsvjesno pokušava riješiti tog novca.“
Fotografije: Alana O’Herlihy
Stilist: Leith Clark
