Koga možeš nazvati u tri ujutro?
Postoji nešto posebno u tri ujutro. To nije samo vrijeme, to je stanje. To je onaj dio noći kada sve utihne, a misli postanu glasnije nego ikad. Kada distrakcije nestanu, a ono od čega bježimo konačno nas sustigne. Nema više buke dana – ostaješ sama sa sobom i s onim što možda tijekom dana uspiješ potisnuti.
Naime, istraživanja o stresu i regulaciji emocija pokazuju da smo bez socijalne podrške osjetno ranjiviji – naše misli brže eskaliraju, a osjećaj preplavljenosti raste. Drugim riječima, mozak lošije “hendla“ život kad je sam. U tim trenucima ne trebaš savjet. Ne trebaš rješenje. Ne trebaš perspektivu. Trebaš osobu.
Priča koju za početak želim s vama podijeliti odvija se u tri ujutro i nije izmišljena. Bila sam sama sa svojim mislima i svojom tugom. Htjela sam je nečim prigušiti pa sam joj poslala poruku banalnog sadržaja:
“Jel’ spavaš?“
Odgovor je stigao odmah:
“Da, ali možemo se čuti – samo zovi!“
Prolazila sam kroz rastavu i u prvim se tjednima nisam dobro nosila s tim. Nesanica mi je bila vjerni suputnik, a ja sam se odbijala od zidova vlastitih misli. U tom čudnom, gluhom dobu noći ona je bila tu za mene, bez analize i savjeta, vječno prisutna i još jednom me podsjetila koliko je lijepo imati prave prijatelje.
A ako postoje pravi, postoje li i “krivi“ prijatelji? Naravno da postoje. Imala sam ih mnogo. Srećom, odrasla sam pa sam ih naučila prepoznavati. Danas u svom užem krugu nemam puno fejkera, naučila sam ih se rješavati i nadam se da ću takve izbore nastaviti donositi do kraja života. Što mi je u tome pomoglo? Razumijevanje dinamike odnosa i bolje postavljene granice. Različite dinamike u odnosima možemo uočiti kada odnos pogledamo sa strane – analizirajući doprinos svih uključenih, ali i potrebe koje se kroz odnos zadovoljavaju.
Prijateljstvo kao matematika
“Nije to ništa što se meni jednom dogodilo“, rečenica je na koju sam s vremenom postala organski alergična. Jer ako sam upravo podijelila nešto s tobom očekujući podršku i razumijevanje, posljednje što mi treba jest prebacivanje fokusa na tvoje – redovito veće – “sranje“.
Teorija socijalne razmjene kaže da u prijateljskim odnosima konstantno podsvjesno važemo dobit i trud. Prijateljstva opstaju dok je “razmjena“ – emocionalna podrška, zabava, savjeti – u balansu. Problem nastaje kada jedan postane “vječni terapeut”, a drugi “vječni pacijent”.
Iako se bavim savjetodavnim radom i posao mi je doslovno slušati priče drugih ljudi, kada sam na kavi s prijateljicom očekujem uho. A kad si “uho“, onda slušaš, pokušavaš razumjeti i ne dijeliš odmah savjete. Tako izgleda kvalitetna razmjena. Mi trgujemo pažnjom i brigom, a ne savjetima iz vlastite perspektive ili iskustva, koliko god nam namjere bile dobre.
Prema ovoj teoriji ostajemo u odnosu sve dok više dobivamo nego gubimo. Odnos ne mora biti savršen da bismo u njemu ostali. Ostajemo sve dok su nagrade veće od troškova ili dok vjerujemo da ne možemo pronaći ništa bolje.
Jedan od zanimljivijih pojmova u toj “prijateljskoj jednadžbi“ jest razina usporedbe ili Comparison Level (CL). CL je tvoj osobni standard. Ako si odrasla u obitelji s puno ljubavi i podrške, tvoj je CL visok. Ako ti prijateljica ne čestita rođendan, to će za tebe biti velik “trošak“ i vjerojatno ćeš zahladiti odnos. Netko s nižim CL-om isto će ponašanje tolerirati jer “tako to ide“. CL se može podići ako si dovoljno samokritična i spremna otvoreno komunicirati o svojim nezadovoljstvima. Niski ili kontinuirano degradirani standardi mogu nas dovesti do toga da ostajemo u toksičnim prijateljstvima jer nam je alternativa – samoća ili traženje novih prijatelja – puno “skuplja”.
Lijepo je imati prijateljstva iza kojih stoje desetljeća zajedničkog života. Imam takva, “stara“ četrdeset godina. Ali bilo je i ljudi koji su taj krug napustili usput. Rasli smo, samo ne u istom smjeru, i došlo je vrijeme za rastanak. Dobro je znati prekinuti loša prijateljstva jer ponekad u njima ostajemo samo zato što smo u njih uložili, primjerice dvadeset godina života. To je kognitivna pristranost poznata kao Sunk Cost Fallacy – zabluda o nepovratnom trošku. Godine tretiramo kao investiciju koju ne želimo izgubiti umjesto da pogledamo trenutačnu štetu i osvijestimo vlastite potrebe koje možda već dugo stavljamo na posljednje mjesto. Možda prijateljstva nisu matematika, ali nisu ni daleko od nje. Podsvjesno zbrajanje i oduzimanje ne mora tamo i ostati. Ako svjesno ulažemo vrijeme, trud i energiju, a svjesno primamo pažnju, interes, podršku i brigu, lakše ćemo prepoznati gdje treba prištedjeti, a gdje “odriješiti kesu“.
Prijateljstvo iz ogledala
Kad prođem pokraj škole, uvijek me nasmije prizor grupice djevojaka ili mladića koji sliče jedni drugima kao jaje jajetu. Dok smo se mi dijelili na pankere, hipije, metalce i šminkere, današnji bi klinci gotovo svi mogli stati u istu kategoriju. U mladosti se povezujemo preko interesa jer tek otkrivamo vlastiti identitet. Ponekad se zato povežemo i s pogrešnim ljudima jer činjenica da netko voli isti album Ramonesa ne znači automatski da je odan ili nesebičan onoliko koliko bismo mi to željeli. Od sebe cijeli život ne možemo pobjeći. Naše nas vrijednosti opisuju, ali i privlače ljudima koje smatramo sebi sličnima, ne samo po stilu ili izgledu, nego i po osobinama za koje vjerujemo da ih i sami posjedujemo. Tako u prijateljstvima često biramo ljude koji potvrđuju našu sliku o sebi. Ne tražimo nužno “najbolje“ prijatelje, nego one koji su usklađeni s našim doživljajem vlastite vrijednosti.
U srednjoj školi imala sam najboljeg prijatelja koji mi je povremeno bio i dečko. Kad god bismo prekinuli, a ja pronašla nekog drugog, ponovno bi mi se počeo približavati. Završili bismo zajedno – do prve krize – pa opet uplovili u prijateljstvo. I tako u krug. Nakon nekoliko godina tog emotivnog ringišpila jedan mi je drugi prijatelj rekao da ja to ne zaslužujem. U tom sam se trenu osjećala kao da mi je netko skinuo mrenu s očiju. Promjenom vlastitog osjećaja vrijednosti skupila sam snage i prekinula taj odnos.
Danas mi je lako staviti navodnike na riječ “prijateljstvo“ kad razmišljam o tom odnosu, ali tada sam iskreno vjerovala da je riječ o čvrstom odnosu na koji uvijek mogu računati. No vrijeme otkrije sve. Kako mi je raslo samopouzdanje, tako mi taj odnos više nije bio potreban. Nisam više njime hranila vlastitu nesigurnost.
“Ako o sebi misliš loše, podsvjesno ćeš birati prijatelje koji te kritiziraju ili ignoriraju jer to potvrđuje tvoju unutarnju “istinu“. Kad te netko takav “spusti na zemlju“, mozak to paradoksalno doživljava kao sigurnu zonu – nema kognitivne disonance. Sve je usklađeno s uvjerenjem da bolje i ne zaslužuješ.“
Ali kad promijeniš sliku o sebi, to “ogledalo“ više ne pokazuje tebe, nego verziju tebe koja više ne postoji. Tada se prijateljstvo počinje raspadati.
Jednom smo prijateljice i ja izašle van. Bila je to rana faza faksa. Iako sam gotovo uvijek nosila uske traperice i majice s bendovima, taj sam put hrabro obukla minicu. Tada nastupa ona – prijateljica s kojom sam već imala popriličan sunk cost. Uvijek me nekako znala iziritirati, a nisam razumjela zašto.
Pogledala me i rekla:
“Vidiš kako ti možeš obući minicu kad imaš kratke noge… Ja kad je obučem, svi gledaju u mene.” Negging u prijateljstvu, ta suptilna sabotaža, boli poput nevidljivog kamenčića u cipeli. To su one rečenice upakirane u “iskrenost“:
“Baš si hrabra što to nosiš. Ja se to nikad ne bih usudila.“
“Super ti je novi posao, samo se nadam da ćeš još imati vremena za pravi život.”
“Kako si ti brutalno iskrena. Meni bi to bilo baš teško, svaka čast.”
Istraživanja pokazuju da stres uzrokovan ambivalentnim prijateljstvima – odnosima koji su istodobno i dobri i loši – više šteti zdravlju nego odnosi s ljudima koje jasno doživljavamo kao neprijatelje. Od neprijatelja očekujemo udarce, ali od prijatelja ne. Zato svaki ubod ide dublje. Prijatelj koji koristi negging često te koristi kao stabilizator vlastitog ega. Ako ti narasteš ili se promijeniš, njihovo se ogledalo razbija. Da bi ponovno osjetili sigurnost, pokušavaju te vratiti na “tvorničke postavke“, tamo gdje si nesigurna i gladna njihova odobravanja.
U dugogodišnjim odnosima tvoj rast – više samopouzdanja, izlazak iz toksične veze, prestanak pušenja – može djelovati kao prijetnja statusu quo. Kao da uspjeha nema dovoljno za sve. Prijatelji koji te “spuštaju na zemlju“ često ne mrze tvoj uspjeh, boje se onoga što on govori o njihovoj stagnaciji. To me uvijek podsjeti na priču o rakovima u kanti. Jedan rak lako će izaći. Ali ako ih je više, svaki će pokušaj bijega završiti tako da ga ostali povuku. Kako raste tvoje samopoštovanje, raste i tvoj prag tolerancije. U jednom trenutku “trošak“ pasivno-agresivnih komentara postane previsok u odnosu na “nagradu“ zajedničke povijesti. Kad prerasteš prijatelja iz ogledala, ne gubiš samo osobu, gubiš i arhivara vlastite prošlosti. Zato prekid prijateljstva često nosi obilježja žalovanja. Iako je ponekad nužno presjeći odnose koji nas vuku prema dolje, važno je sebi dati vrijeme za oplakivanje onoga što je nekad bilo stvarno. Naravno, postoje i dobra ogledala, ona temeljena na zajedničkim vrijednostima, podršci i autentičnosti.
Prijateljstva iz pretinaca
Kompartmentalizacija prijateljstava normalan je i adaptivan proces odrastanja. Imate li prijateljice – mame iz vrtićke skupine vašeg djeteta, kolegice s posla s kojima redovito pijete kavu, ali se rijetko viđate privatno, prijatelje iz srednje škole, s faksa ili s mora? Sve su to “pretinci” našeg života. Kontekstualna ili utilitarna prijateljstva nastaju u specifičnim životnim okolnostima. U njima jedni od drugih dobivamo praktičnu podršku, zajednička iskustva i teme koje nas povezuju.
Kažu da je potrebno selo za odgoj djeteta. Ta “pretinačka“ prijateljstva možda su moderna zamjena za selo koje smo izgubili. Sjećam se razdoblja kada mi je kći bila mala i išla u vrtić. Mame njezinih prijatelja često su mi bile golema utjeha. Bilo je dovoljno čuti da ni njima kuća nije uredna, da ni one pola vremena ne znaju što rade ili da se zajedno požalimo na tetu iz vrtića koja je zapravo samo radila svoj posao. Takva prijateljstva pomažu nam preživjeti svakodnevicu.
Mozak voli ono što mu je blisko i poznato. Ako s nekim svakodnevno piješ kavu u isto vrijeme, mozak to lako interpretira kao bliskost, čak i ako ne znaš njihove najveće strahove ili snove. Ta prijateljstva istodobno mogu biti površna i duboka. Prava postanu tek kada prežive test udaljenosti. Kada završi škola, djeca odrastu ili promijeniš posao – oni koji ostanu izašli su iz pretinca i ušli u tvoj život zauvijek. Ponosna sam što imam takve ljude. I nije ih uvijek bilo lako zadržati. Ljubomora, razočaranja, udaljenost i nedostatak vremena lako nagrizaju odnose. Prijateljstva treba čuvati kako bi ostala dio nas – i mi dio njih.
Granice koje povezuju
Zamisli granice kao zidove. Neki su od betona, neki od papira. No čak i oni od betona mogu imati vrata i prozore. Ali ako u prijateljstvu često moraš rušiti zidove, objašnjavati drugima kako izgledaju i zašto postoje, možda je vrijeme za preispitivanje tog odnosa. Zdrave granice u prijateljstvu nisu nepomični zidovi, nego filteri – ne služe tome da druge drže podalje, nego da odnos ostane siguran i održiv za obje strane. Postaviti granicu znači jasno komunicirati što nam treba i što nam ne odgovara, bez krivnje i bez napada: “Danas nemam kapaciteta za ovu temu“ ili „Važno mi je da me prvo saslušaš, bez savjeta.“
Paradoksalno, upravo granice čuvaju bliskost jer sprečavaju nakupljanje frustracije, pasivne agresije i tihog udaljavanja. U odnosima bez granica često se izmjenjuju uloge “spasitelja“ i “iscrpljenog“, dok u zdravim odnosima postoji prostor za uzajamnost – i za davanje i za primanje. Naučiti reći “ne“ drugome često je prvi put da govorimo “da“ sebi, a to je preduvjet da u odnosu možemo ostati prisutni umjesto potrošeni.
Kako izbjeći sve zamke na koje putem možemo naići? Ne postoji savršen algoritam za odnose, ali postoje signali koji su iznenađujuće dosljedni. Zdravo prijateljstvo ostavlja osjećaj prostora – možeš biti ono što jesi bez pretjeranog opreza, stalnog filtriranja i straha od kazne zbog vlastitih emocija. Nakon susreta ne osjećaš iscrpljenost, nego neku vrstu mirne stabilnosti, čak i kada teme nisu lagane. U takvim odnosima postoji uzajamnost: ponekad daješ više, ponekad primaš, ali dugoročno nema osjećaja da si stalno “na gubitku“.
S druge strane, toksični odnosi rijetko su dramatični na prvi pogled. Češće su tihi i postupni – počinju malim nelagodama koje ignoriramo, opravdanjima koja pronalazimo za drugu osobu i sve češćim situacijama u kojima izdamo sebe kako bismo “sačuvali mir“. Ako nakon susreta često preispituješ što si rekla, osjećaš krivnju bez jasnog razloga ili imaš potrebu umanjivati sebe da bi odnos funkcionirao – to je već važna informacija.
A koliko trebamo dati? Dovoljno da odnos živi, ali ne toliko da se u njemu izgubimo. Dobar kompas je jednostavan: možeš li davati bez zamjeranja i primati bez nelagode? Ako davanje postane obaveza, a ne izbor ili se osjećaš krivom kada ti nešto treba za sebe – granice su već prijeđene. Zdravi odnosi ne traže odricanje od sebe, nego prisutnost sebe. I možda najvažnije: odnos koji traži da se stalno smanjuješ kako bi opstao već je prevelik trošak. Prijateljstvo nije samo zabava, ono je biološki amortizer za životne udarce.
Prijateljstva nisu samo matching haljine, zajedničke fotke s putovanja, kave i smijeh, prijateljstva su ublaživači života, regulatori emocija, prostor u kojem možemo biti ranjivi i sjebani bez straha da ćemo biti kažnjeni za to. A kao i svaki amortizer – ako ga ne održavaš, s vremenom će prestati raditi. Danas si legitimno možemo postaviti pitanje: imamo li još amortizere ili sumanuto vozimo automobil vlastitog života preko rupa veličine Mjeseca?
Zapravo, kvaliteta naših odnosa jedan je od najsnažnijih prediktora mentalnog i fizičkog zdravlja – povezana je s nižim razinama stresa, boljim imunitetom, čak i duljim životnim vijekom. Nije pretjerivanje reći da nas odnosi doslovno drže na životu. Održavanje prijateljstva košta – vremena, truda i vlastitog komfora. U prijateljstvima moraš naučiti biti empatična, slušati i stavljati (ponekad) svoje potrebe na zadnje mjesto. Čini se da je trud koji bismo trebali uložiti u prijateljstva postao rijetka valuta koju mnogi nisu spremni dati, a ni primiti. I zato smo usamljeniji više nego ikad. Kažu da je epidemija usamljenosti postala zdravstvena kriza. I nije nastala preko noći. Ona je posljedica izolacije maskirane komforom. Ne moraš izaći iz kuće da bi jela, radila, kupovala ili se zabavila. Sve je dostupno na vrhovima prstiju. Ali našem umu to nije dovoljno.
“Zadovoljavajući osnovne potrebe često zanemarujemo onu temeljnu – potrebu za pripadanjem. A pripadati možemo samo ako ponekad znamo sebe staviti na drugo mjesto. Ako znamo nesebično biti tu za druge. Ne kao žrtva, nego kao partner u odnosu. Pripadanje ne dolazi samo od sebe, ne dolazi iz komfora i onda “kad mi se da“. Dolazi iz izbora.“
Nedavno mi je iskočila objava mlade djevojke koja je ponosno napisala da je ostala doma umjesto da ode najboljoj prijateljici na rođendan – jer je bila umorna. Fotografija je bila popraćena hashtagom #selfcare. Meni je prva pomisao bila da bi prikladniji hashtag bio #sebično. Jer postoji razlika između brige o sebi i sebičnosti. Razlika je u tome znaš li prepoznati trenutak kada nije vrijeme da sebe staviš na prvo mjesto. Znaš li napraviti izbor u tome da se ponekad pojaviš i kada si umorna. Da nazoveš i kada nemaš što posebno reći. Da ostaneš i kada je neugodno. Na kraju dana, možda je najvažnije pitanje koje si možemo postaviti vrlo jednostavno: Imaš li nekoga koga možeš nazvati u tri ujutro?
I još važnije – bi li netko nazvao tebe?
Naslovna fotografija: Matej Jurčević, Fotografije: Pexels
