Postoji neki poseban trenutak kada shvatimo da je ljeto stvarno završilo. Nije to posljednje kupanje ni zatvaranje kofera, čak ni trenutak kada s autoceste posljednji put ugledamo more. Dogodi se nekoliko dana kasnije, obično negdje između prvog alarma ujutro i povratka starim obavezama, kada nam odjednom počnu nedostajati stvari na koje na moru gotovo nismo ni obraćali pažnju. Zvuk škura koje se otvaraju ujutro, sol koja ostaje na koži nakon kupanja, mokri ručnici na balkonu, miris borova, kamen koji je navečer još uvijek topao od sunca i ona kava nakon plaže za koju nikada nismo gledali koliko traje.
Možda upravo zato estetika Jadrana nikada nije bila samo u savršenom plavetnilu mora. Zapravo, najviše je volimo u njegovim nesavršenim, sasvim običnim prizorima. U starim fasadama i plastičnim stolicama ispred kuće, pomidorima na stolu, barkama koje se lagano njišu u luci, trajektima koji dolaze i odlaze, ljudima koji hodaju prema plaži s ručnikom prebačenim preko ramena. To su prizori koji nam usred ljeta djeluju potpuno svakodnevno, a već u rujnu postaju nešto za čim bismo dali sve da se možemo vratiti barem na jedno poslijepodne.
I zato, kada se vratimo u grad, Jadran još neko vrijeme tražimo na jedinom mjestu na kojem nam je uvijek nadohvat ruke – na feedu. Estetika Jadrana ondje živi cijele godine, ali najzanimljiviji nam nisu profili sa savršenim fotografijama plaža koje bismo lako mogli pronaći na nekoj razglednici. Više volimo one koji su uspjeli uhvatiti nešto što je puno teže fotografirati od mora, a to je osjećaj ljeta na našem Jadranu.
I da, ne gledamo ih samo zato što su lijepi, nego zato što u njima prepoznajemo nešto svoje. Neko prošlo ljeto, mjesto na koje se uvijek vraćamo ili jednostavno onaj osjećaj da je pred nama cijeli dan i da baš nigdje ne moramo stići (jel ima nešto ljepše od toga uopće?).
Stazi Sweets
Stazi Sweets jedan je od onih profila zbog kojih mi se život na otoku čini kao sasvim razumna životna odluka. Kod Anastazije Makjanić volim upravo to što Hvar ne izgleda kao mjesto na koje se dođe na sedam dana, napravi nekoliko lijepih fotografija i ode kući. On je jednostavno dio njezine svakodnevice. More, moda, hrana, prijatelji, obitelj i ona poznata hvarska mjesta izmjenjuju se bez osjećaja da je išta napravljeno samo zbog dobre fotografije.
Možda mi je upravo zato njezin profil toliko drag. Ima nešto posebno u gledanju Jadrana očima osobe kojoj ljeto ondje nije godišnji odmor, nego život. I dok gledam njezine fotografije, redovito mi kroz glavu prođe ista, vrlo racionalna misao: koliko bi zapravo komplicirano bilo preseliti se na Hvar?
Oprrosti
Matea Leš i njezin @oprrosti imaju potpuno drugačiji efekt. To je profil na kojem mi se često dogodi da prestanem skrolati i nekoliko sekundi samo gledam fotografiju. Ne zato što se na njoj događa nešto spektakularno, nego upravo suprotno. Matea primjećuje ono pokraj čega bismo mnogi prošli bez razmišljanja.., nečija leđa nakon kupanja, komad voća, svjetlo na zidu, ljude koji sjede uz more ili neki sasvim običan prizor koji pod njezinim objektivom odjednom više nije običan.
Godine fotografiranja obale pretočila je i u knjigu Jadran: Snapshots of Belonging, a meni je upravo taj osjećaj pripadanja najljepši dio njezinih fotografija. Ne gledam ih i mislim kako želim tamo otputovati, nego “ja ovo poznajem”. Ponekad me vrate na neko konkretno ljeto, a ponekad probude nostalgiju za trenutkom za koji nisam ni znala da ga pamtim. Ako bih morala objasniti što za mene znači estetika Jadrana, vjerojatno bih umjesto objašnjenja jednostavno pokazala nekoliko Mateinih fotografija.
Ankorana.amorana
Ankorana.amorana me osvojila iz potpuno drugog razloga – jer Jadranu daje riječi. I to one koje kao da smo već negdje čuli. Možda od bake, možda za susjednim stolom na kavi, možda tijekom nekog ljetnog razgovora koji se protegne duboko u noć. Njezina “litnja poezija” ima humor, ljubav, dijalekt i onu specifičnu dalmatinsku životnu filozofiju koju je gotovo nemoguće objasniti nekome tko je nikada nije osjetio.
To je jedan od profila na kojem screenshotam rečenicu jednako često kao fotografiju. Nekad me nasmije, nekad me pogodi ravno u nostalgiju, a nekad samo poželim poslati objavu nekome uz ono klasično ‘ovo smo mi’. I baš mi je zato posebna, podsjeća me da Jadran nije samo mjesto koje možemo fotografirati. On je i način na koji pričamo, volimo, šalimo se i pamtimo ljeta koja su prošla.
Via Sentimenti
Via Sentimenti je moja mala doza romantiziranja života. To je profil koji otvorim i odjednom mi se čini da bih trebala nositi lanenu haljinu, kupovati voće na placu i svako poslijepodne završiti negdje uz more, bez ikakvog konkretnog plana za ostatak dana.
Fotografije imaju onu mekoću starih ljetnih albuma zbog koje čak i najobičniji prizori izgledaju pomalo filmski. Stare fasade, more, kamen, ljudi, detalji koje inače možda ne bismo ni pogledali, sve zajedno stvara verziju Mediterana koju je jako lako poželjeti živjeti. I da, možda je malo idealizirana, ali upravo je u tome stvar. Ne treba mi Instagram uvijek pokazivati stvarnost. Nekad samo želim pet minuta vjerovati da život može izgledati kao jedno beskrajno talijansko-jadransko ljeto.
Jadrolinija
Jadrolinija je možda najneočekivaniji profil na ovoj listi, ali meni bez nje nema ni cijele priče o Jadranu. Postoji nešto u fotografiji trajekta zbog čega mi se automatski vrati onaj osjećaj početka godišnjeg. Auto pun stvari, čekanje u luci, sunce koje već prži, kupovanje kave prije ukrcaja i ono uzbuđenje kada se kopno počne udaljavati.
Trajekti su toliko dugo dio naših ljeta da ih više ni ne doživljavamo kao nešto posebno, a zapravo su postali jedan od njegovih najprepoznatljivijih simbola. Meni je dovoljan pogled na bijeli trajekt usred plavog mora da poželim ponovno negdje krenuti. Jer estetika Jadrana nije samo ono što nas čeka kada stignemo na otok, ponekad je najljepši upravo put do njega.
Marendologija
Marendologiju ne preporučujem otvarati gladan. A možda ni usred radnog dana, jer postoji realna mogućnost da ćete nakon nekoliko minuta početi preispitivati zašto sjedite za laptopom umjesto za stolom negdje u Dalmaciji. Marko Andrijašević napravio je profil na kojem hrana izgleda nevjerojatno dobro, ali meni ona nikada nije jedini razlog zbog kojeg ostajem.
Više od samih tanjura volim sve što se događa oko njih. Ljude za stolom, obitelj, barke, more, čaše koje ostanu nakon ručka i taj osjećaj da nitko ne ustaje čim pojede posljednji zalogaj. Marendologija me podsjeća na onu verziju života koju tijekom godine prečesto zaboravimo, onu u kojoj ne moramo baš svaki slobodan sat pretvoriti u nešto korisno.
Možda mi je zato jedan od najdražih profila na ovoj listi. Nakon nekoliko minuta skrolanja ne poželim samo nešto pojesti. Poželim okupiti ljude koje volim, staviti mobitel sa strane, naručiti još nešto za stol i ostati sjediti puno dulje nego što smo planirali. Ako to nije luksuz, više nisam sigurna što jest.
Zaboravljena Dalmacija
Zaboravljena Dalmacija ostavila sam za kraj jer me pogađa na neki potpuno drugačiji način. Ovdje nema pokušaja stvaranja nostalgije, ona već postoji. Stare fotografije i razglednice pokazuju rive, plaže, gradove, otoke i ljude iz vremena koje većina nas nikada nije ni doživjela, a svejedno mi se dogodi da ih gledam s osjećajem kao da mi nešto nedostaje.
Posebno volim naići na mjesto koje poznajem i pokušati pronaći detalje koji su ostali isti. Ista kuća, komad rive, obris otoka u daljini. Oko njih se promijenio cijeli život, a more izgleda gotovo jednako.
I možda mi je baš to najljepši podsjetnik na kraju ljeta. Mi ćemo se vratiti svojim poslovima, gradovima i rutinama, otvorit će se neka nova mjesta, zatvoriti neka stara i sljedećeg ćemo ljeta ponovno govoriti koliko se toga promijenilo. A onda ćemo doći na more, sjesti na isti kamen i barem na trenutak imati osjećaj da zapravo ništa nije.
Fotografije: Pexels
