Kada se danas zakorači u izložbeni prostor u kojem Vlasta Delimar, neosporna doajenka hrvatskog performansa i konceptualne umjetnosti, izlaže radove stvorene tijekom proteklih pet desetljeća, ne ulazi se tek u arhiv jedne radikalne umjetničke prakse. Ulazi se u polje žive, nerijetko provokativne, ali usprkos svemu izrazito tople humanosti.
Njezin je rad u stručnoj povijesti umjetnosti rekapituliran nebrojeno puta. Znanstvena i kritička recepcija njezina djela, utemeljena u kapitalnim studijama poput one Suzane Marjanić, precizno ga i točno definira: kao pionirski iskorak u somatskim i teorijama performansa, kao dekonstrukciju voajerskog muškog pogleda, kao dekomodifikaciju ženskog tijela i subverziju normativnog estetskog poretka kasnog socijalizma, a potom i tranzicijskog neoliberalizma.
No, postoji nepremostiv i neizmjerno zanimljiv jaz između onoga što o Vlasti Delimar piše kritička teorija i onoga što Vlasta Delimar govori kada stane pred vlastite radove, otvori mikrofon i iskreno, bez akademske mistifikacije, progovori o vlastitu životu.
Razgovor s Vlastom, vođen usred priprema za postav koji u središte stavlja naslov njezina starog rada – “Zagrepčani, provjerite jeste li živi“- otkriva autoricu koja je znatno kompleksnija, duhovitija i otpornija na jednostavne ideološke predznake od onoga u što ju je kanonizirani umjetnički diskurs godinama pokušavao ukalupiti.
Vlasta Delimar kao samostalna feministica
Prvi i možda najzanimljiviji otpor koji umjetnica pruža tiče se upravo feminističke etikete kojom je povijest umjetnosti desetljećima kitila njezin rad. Dok teorija njezino rano ogoljivanje tijela s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošlog stoljeća slavi kao ključni feministički gest na ovim prostorima, Delimar se od samog pojma organiziranog feminizma danas vrlo jasno i beskompromisno distancira.
“S feminizmom sam raskrstila već odavno,” objašnjava Vlasta dok prolazimo pokraj njezinih ranih fotografskih radova. “To sam već više puta naglasila – ja sam samostalna feministica, ne želim biti dio nekakve ideologije, grupacije i tako dalje, ja jesam najfeminističnija feministica, međutim ne želim imati posla s nikakvim udrugama i grupama. Zato što je to jako sklizak teren. Čim si dio neke grupe, odmah to može otići u smjeru koji ja ne volim i koji ne želim. Onda su me razne feministice napadale, pa sam odlučila da više apsolutno ne želim na taj način razgovarati.”
Ta njezina potraga za potpunom autorskom i osobnom slobodom ne znači da je odustala od dijaloga. Naprotiv, dok suvremene rodne teorije naglašavaju strukturalni sukob i borbu protiv patrijarhalnog poretka, Vlasta u retrospektivi svoga rada naglašava upravo iskustvo suradnje i međusobnog uvažavanja s muškim kolegama s kojima je stasala unutar kruga Grupe šestorice autora i alternative osamdesetih.
Protiv doktrina, za slobodu
“Stalno se družim s kolegama koji su muškarci i svi su me uvijek jako voljeli,” prisjeća se Delimar. “Nikada prema meni nisu bili vulgarni, nikada. To često ponavljam: s muškarcima moraš imati prijateljski odnos, dijalog. Onda te neće gledati kao objekt za jebanje, nego će te gledati kao osobu, kao žensku osobu, kao prijateljicu. Pa ako slučajno i dođe do toga da se pređe granica prijateljstva, okej, ali to mora biti dogovorno. Zato se ja s današnjim feministicama često ne slažem – jer se nastupa militantno. One bi muškarce ovo, one bi ono… Nemojte militantno. Idemo u dijalog, idemo svi raditi kompromise i naći se negdje na sredini da riješimo problem, a ne se stalno svađati.”
I upravo je u toj točki sačuvana esencija njezina umjetničkog djelovanja: za Vlastu Delimar umjetnost nikada nije bila apstraktna politička doktrina, nego izravan, autobiografski imperativ. Svi njezini antologijski radovi – od onih koji su u javnosti izazivali zgražanje do onih koji su proglašavani skandaloznima – nastali su kao doslovno prevođenje vlastitih emotivnih lomova, strahova i žudnji u vizualni medij.
Prostranstvo njezine umjetnosti nije konceptualni laboratorij, nego vlastiti život. Kada komentira rad nastao iz ciklusa Krivnja, ikonografsku kompoziciju s natpisom “Ne daš jebati, nema kruha“, ona ne navodi feminističku teoriju o ekonomskoj ovisnosti žena, nego govori o intimnoj drami razvoda od umjetnika Marteka.
“To je bilo razdoblje kad sam se rastajala od Marteka i bilo je dosta dramatično,” iskrena je Vlasta. “Stalno se tu provlačila neka krivnja, što s moje strane, što s njegove. S obzirom na to da su moji radovi izrazito autobiografski, ja sam tu cijelu situaciju u kojoj sam se našla naprosto pretočila u art. To je najbolje, da ne radim umjetnost, uopće ne znam na koji bih način opstala u životu. Imam fotografije iz tog vremena gdje se ujutro probudim, totalno sam u kurcu, ne znam gdje sam ni što bih sa sobom, i onda sve to pretočim u umjetnost.”
Hrabrost i hipokrizija i seks shop
Ta vrsta bezrezervnog razotkrivanja nije pošteđena ni humora, alata koji teoretičari često previde kada analiziraju njezine radikalne izvedbe. Kada govori o radu “Hoćeš jebati, stani u red”, u kojem je u performans-izvedbi sjedila na ulazu u prostoriju ponudivši vlastito tijelo publici, Delimar kroz smijeh razobličuje očekivanja i razotkriva društvenu hipokriziju. Nitko iz publike, naime, nije skupio hrabrosti ući u prostoriju.
“Ljudi su stajali u redu, ali nitko se nije odvažio pitati me hoćemo li se jebati u toj prostoriji koja je bila namijenjena za to,” priča Vlasta. “To je bio čisti konceptualni rad. Vjerojatno su mislili da je to samo šala ili verbalna provokacija. Bilo je i pismeno objašnjenje sa strane gdje sam napisala da nudim svoje tijelo i da se mogu poslužiti. Ali nitko se nije usudio. Ja sam, naravno, unaprijed znala da se nitko neće usuditi.”
U novijoj fazi svog stvaralaštva, Vlasta Delimar se hvata ukoštac s temom koja je u suvremenom društvu, opsjednutom imperativom vječne mladosti i estetske kirurgije, možda najveći preostali tabu: starenjem ženskog tijela i gubitkom funkcionalnosti. Njezin ciklus Uspješno starenje, unutar kojeg kombinira snimke vlastitih umjetnih kukova, performanse u pelenama za inkontinenciju te serije fotografija s dildom posuđenim iz seks shopa, ponovno provocira, ali primarno liječi.
Konceptualna umjetnost na jumbo plakatima
“Prije deset i više godina počela sam se baviti problematikom starenja, promatrajući i svoju mamu i ljude oko sebe kako odlaze u starost,” objašnjava autorica. “Vidjela sam kako se mnogi jednostavno prepuste, govore: ‘Joj, ja sam stara, ja više ništa ne mogu, nemoćna sam.’ I onda sam krenula u tu priču da vidim na koji način sami sebi možemo pomoći i omogućiti si dostojanstveno starenje. Suvremena gerontologija govori o raznim načinima kako si olakšati starost, a ja sam se tu išla malo i zezati. Naravno da ne smijemo zapostaviti ni svoj seksualni život. Zato sam otišla u seks shop, zamolila da mi posude kolekciju dilda za performans i napravila te fotografije. I znate što? Ljudima se to jako sviđa jer je humoristično. Seksualni život starijih žena u našem je društvu još uvijek tabu. Za muškarce se nekako i tolerira da u starosti ‘svašta izvode’, ali čim se spomene žena, odmah se pali crvena lampica i piše ‘stop’. A ja kažem: imamo pravo na to i dalje. Možda nemamo seks kakav smo imale s dvadeset ili trideset godina, ali imamo razne druge mogućnosti – od maštarija do pomagala. To bi trebalo ostati normalno, a ne da se ljudi zgražaju čim vide umjetni penis.”
Propitujući granice društvene prihvatljivosti, Vlasta ne štedi ni institucionalni sustav unutar kojeg starija populacija danas pokušava preživjeti. Kroz smijeh i blagu ironiju, njezina borba sa starenjem postaje i vrlo konkretna politička kritika svakodnevice: “Evo, imam velikih problema sa zdravljem, spucala sam već tisuću eura na privatne doktore jer naše zdravstvo ne funkcionira. Trebala sam se naručiti za ultrazvuk i naručili su me za deveti mjesec sljedeće godine. Za godinu dana! To je ono – živ ili mrtav. Ali iz toga onda nastaju radovi, poput rendgenskih snimaka mojih umjetnih kukova koje ćemo uskoro postaviti na jumbo plakate u javnom prostoru.”
Promatrajući Vlastu Delimar danas, dok bez ijedne trunke patetike govori o vlastitim brakovima, političkim sustavima koji su se izmijenili pred njezinim očima, prijateljima koji su otišli i tijelu koje se mijenja, postaje jasno zašto je njezina umjetnost preživjela sve mjene i mode. Ona nije stvarala umjetnost da bi uklopila svoje tijelo u povijesnoumjetničke fusnote ili udovoljila feminističkim teorijama svoga vremena. Stvarala ju je jer je to bio jedini način da ostane bezuvjetno slobodna, da preživi i da nas sve zajedno, s vremena na vrijeme, prodrma iz društvene ukočenosti i pita ono najjednostavnije, a najteže pitanje: jeste li sigurni da ste uopće živi?
