Povratak s putovanja zna biti stvarno čudan baš zato što postoji nešto pomalo nepravedno u tome koliko života može stati u samo nekoliko dana. Ujutro se probudite prerano jer želite doživiti sve što dan može pružiti, nekoliko sati kasnije završite na mjestu koje uopće nije bilo u planu, popodne upoznate nekoga koga vjerojatno više nikada nećete vidjeti, a navečer se jedna čaša pretvori u večeru, večera u izlazak i odjednom je ponovno novo jutro.
Negdje između stignete se izgubiti, predomisliti, previše potrošiti, napraviti nekoliko odličnih i barem jednu upitnu odluku. I onda dođete kući. Kofer još nije ni raspakiran, a povratak s putovanja već ima neki čudan okus. Nedostaje vam mjesto, naravno. Nedostaju ljudi, more, hrana, pogled s terase ili ona jedna večer… Ali čini mi se da nam nedostaje još nešto, točnije, usudila bih se priznati, količina života koja se tamo događala.
Ne mislim da na putovanjima odjednom postajemo neke hrabrije, spontanije i zanimljivije verzije sebe. Puno nas i kod kuće radi stvari samo zato što nam se rade. Ustat ćemo u šest zbog izlaska sunca, sjesti u auto bez nekog velikog plana, otići sami ako nitko drugi ne može, izaći u utorak i u srijedu ujutro požaliti zbog toga.
Razlika je samo u tome što se na putovanjima takvi trenuci nižu puno brže. Jedan dan ima nekako više sadržaja. Više prvih puta, više slučajnosti, više ljudi i puno više onog “ajmo pa ćemo vidjeti”.
Kad dobre priče postanu dio nas
Što više takvih trenutaka proživljavamo, sve manje ih doživljavamo kao iznimke. Prvi spontani odlazak negdje možda je velika stvar, nakon desetog više nije. Prvi put kada negdje odemo sami djeluje hrabro, a kasnije jednostavno kupimo kartu. Jedna luda večer postane priča koju godinama prepričavamo, ali stotine različitih večeri, jutara, putovanja, ljudi i odluka s vremenom naprave nešto drugo.
Počnu se pretapati u našu osobnost. I tu mi cijela priča o tome kako nas putovanja mijenjaju napokon ima smisla. Ne zato što se vratimo prosvijetljeni i odlučimo promijeniti cijeli život, to je ipak prevelik teret za jedan godišnji odmor. Mijenjaju nas jer skupljamo iskustva koja nam malo-pomalo pokažu koliko toga možemo, želimo i volimo. A što ih više skupljamo, to više želimo novih.
Jednom sam negdje pročitala da nas sama priroda stalno podsjeća da bismo trebali biti u pokretu. Sunce izlazi i zalazi, rijeke nikada ne prestaju teći, godišnja doba smjenjuju se bez pitanja jesmo li spremni za sljedeće. Ništa zapravo ne stoji predugo na istom mjestu.
I ne znam zašto, ali ta mi je misao ostala negdje u glavi. Možda zato što kretanje zapravo uopće ne mora značiti stalno pakiranje kofera i traženje sljedeće destinacije. Nekad je dovoljno završiti na novom mjestu, upoznati nekoga tko vam malo poremeti planove, predomisliti se u zadnji tren ili jednostavno imati dan koji ujutro nije obećavao ništa posebno, a navečer već imate novu priču. Valjda nam je jednostavno dobro kada imamo osjećaj da se nešto događa. Da se krećemo, mijenjamo, skupljamo ljude, mjesta i iskustva putem. Jer stajati na mjestu nikad nije bilo pretjerano zabavno.
Zato povratak s putovanja često završi tako da se vrlo brzo uhvatimo kako gledamo kamo bismo mogli sljedeće. Možda nam uopće nije problem ostati kod kuće, samo smo se naviknuli na onu malu dozu nepredvidivosti zbog koje ujutro ne znamo baš sve što će nam se dogoditi do večeri. I iskreno, to je dosta zarazno.
Ne želim čekati sljedeći godišnji, sljedeće ljeto…
Povratak s putovanja zato mi se sve manje čini kao tuga zbog završetka odmora, a više kao mali podsjetnik na to koliko se dobro osjećamo kada dani nisu samo nešto što treba odraditi. Jer vrlo lako počnemo čekati vikend, ljeto, bolje vrijeme, više novca, manje posla, prijateljicu kojoj se napokon oslobodio raspored ili nekoga tko želi ići s nama. Uvijek postoji neki budući trenutak koji izgleda malo pogodnije za život od ovog u kojem se upravo nalazimo.
Naravno, nitko ne može živjeti kao da je svaki dan posljednja večer na Ibizi. To zvuči skupo, naporno i vjerojatno je dugoročno neodrživo. Neki dani trebaju biti potpuno obični. Nekad je odličan dan onaj u kojem smo odradili posao, trening, pojeli nešto dobro i završili u krevetu prije ponoći. Ne mora svaki utorak postati velika priča koju ćemo prepričavati.
Ali bilo bi šteta da baš sve dobre priče čuvamo za dane kada nismo kod kuće. Otići na more u rujnu jer je još toplo, kupiti kartu za koncert u drugom gradu, voziti se dva sata zbog stvarno dobre večere, ostati vani malo predugo i upoznati ljude koji možda neće ostati. Nekad treba napraviti nešto što nema previše smisla osim činjenice da nam se baš radi.
Ne trebamo stalno nekamo bježati da bismo imali osjećaj da živimo. Zapravo, cijela poanta trebala bi biti suprotna. Svi ti ljudi koje upoznamo, pogrešne odluke, dobra jutra i još bolje noći s vremenom prestanu biti samo uspomene s putovanja. Negdje usput postanu dio nas i podignu nam kriterije za ono što smatramo dobrim životom.
Zato se nakon nekih putovanja možda i nije tako lako vratiti na staro. Ne zato što nam kod kuće nešto nedostaje, nego zato što smo se podsjetili koliko nam se sviđa život u kojem se imamo čemu veseliti. A ako smo taj osjećaj jednom pronašli negdje daleko, bilo bi prilično bezveze čekati sljedeću avionsku kartu da ga ponovno osjetimo, zar ne?
Fotografije: Unsplash
