Kada govorimo o vizualnim kartografijama dubrovačkog prostora, opasnost od isklizavanja u klišej turističkog komparativa gotovo je neizbježna. Dubrovnik je prostor zasićen slikama; on je urbana kulisa pretvorena u potrošnu robu, scenski dekor iz kojeg je svakodnevica sustavno iseljena.
Upravo u tom međuprostoru, između monumentalne javne plastike i tihih, skriveno rasutih pukotina, uspostavlja se autorski rad Mare Bratoš. Njezina izložba “Skrivena mjesta Grada”, nedavno otvorena u zagrebačkoj Galeriji Karas nakon premijere u dubrovačkoj Galeriji Otok, pruža nam mnogo više od poučne usporedbe dvaju vremenskih trenutaka. Ona nam daje dijagnozu načina na koji je kasni kapitalizam oduzeo javni prostor našem sjećanju.
Sučeljavajući crno-bijele kadrove iz 1995. godine s fotografijama u boji nastalim tri desetljeća poslije, umjetnica ne gradi jeftinu kič-nostalgiju za prohujalim vremenima. Kada Mara Bratoš devedesetih, kao studentica zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, usmjerava svoj objektiv prema napuštenim eksterijerima – oko hotela Argentina, vile Šeherezade ili zaboravljenih stolova za stolni tenis kraj Neptuna – ona u bilježenju postratne tišine ne traži spektakl razaranja. Ti prostori nosili su specifičan, lynchevski naboj. Bili su prazni, no ta je praznina bila nabijena potencijalom; bila je to pauza u kojoj je zajednica mogla ponovno zamisliti samu sebe.
Vraćajući se na iste točke trideset godina poslije, fotografkinja ne nailazi na obnovljeni javni prostor, nego na fizičke i simboličke zidove. Tamo gdje se nekoć protezao zaboravljeni eksterijer koji je pripadao svima, danas se nalaze sigurnosne prepreke, privatne koncesije i šutljivi režimi zabrane.
Činjenica da autorici u novom ciklusu nije omogućen ulazak u pojedine objekte ne predstavlja tehničku prepreku u radu, nego postaje sam vrhunac konceptualnog zapleta izložbe. Grad više nije skriven zato što je zapušten; danas je skriven jer je privatiziran. Promjena s crno-bijelog filma na fotografiju u boji pritom ne donosi optimizam, nego radikalnu i neugodnu ogoljenost suvremenog trenutka u kojem je kolektivna memorija pretvorena u ekskluzivni resurs pod nadzorom.
Mara Bratoš: povratak sjećanjima kroz zanatsku dosljednost
Kako bismo u potpunosti razumjeli analitičku hladnokrvnost kojom Mara Bratoš secira promjene u prostoru, nužno je sagledati njezin širi umjetnički portret. Formirana na tradiciji analogne fotografije, u stalnom dijalogu s ikoničkim naslijeđem ratne reportaže svojih mentora, umjetnica je izgradila autorstvo koje se temelji na zanatskoj dosljednosti i odbijanju estetskog uljepšavanja. U vremenu u kojem suvremena vizualna kultura pati od neurotične potrebe za perfekcionizmom i instant-filterima, autorski gest Mare Bratoš ostaje ustrajno analognog duha.
Bilo da fotografira za novinske formate, radi dokumentarnu kazališnu fotografiju u HNK-u Zagreb ili djeluje u okviru nezavisne scene dubrovačke Art radionice Lazareti, njezina estetika traži pomaknuto očište. Nju ne zanima akademski idealna kompozicija niti simetrično lice, već traži autonomnu grešku u kadru koja razbija očekivanje promatrača i dramaturgiju nesavršenog trenutka preuzetu iz kazališne prakse.
Ta se ustrajnost možda najjasnije očituje u njezinim dugogodišnjim ciklusima autoaktova, od ranih radova u šumi do serije “Ljubav i život žene”. Postavljajući vlastito nago tijelo pred objektiv bez naknadne digitalne obrade, autorica provodi tihu, ali važnu reakciju protiv suvremenog puritanizma i komercijalnog neukusa. Na njezinim fotografijama tijelo nije objekt voajerizma niti je podvrgnuto idealiziranim standardima ljepote. Prikazujući ožiljke, promjene u trudnoći ili obične tragove okoline na koži, Mara Bratoš uspostavlja etiku iskrenosti u kojoj je tijelo profinjeno upravo zato što je stvarno.
Odbijanjem da udovolji algoritamskim normama društvenih mreža, gdje se umjetnički akt izjednačava s vulgarnošću i podvrgava cenzuri, njezina fotografska praksa dobiva feminističku i emancipatorsku dimenziju. To je ujedno ključni spoj koji povezuje njezin odnos prema gradu i prema tijelu, jer oba subjekta/objekta u njezinim objektivima ustrajno odbijaju biti retuširani.
Izložba “Skrivena mjesta Grada” zato nije tek sentimentalno putovanje kroz biografiju jedne fotografkinje, niti je to pasivni dokumentaristički zapis o arhitektonskim mijenama. Ona predstavlja duboko promišljen umjetnički rad o tome što gubimo kada pristajemo na tihi prelazak javnog u privatno. Kroz objektiv Mare Bratoš, Dubrovnik ne nastupa kao razglednica s Mediterana, nego kao živi organizam koji se bori za vlastiti dah unutar kaveza kapitala. Zadržavajući mladenački žar i zanatsku hrabrost da stvari nazove njihovim pravim imenom, Mara Bratoš ovom nas izložbom podsjeća na ono najvažnije, a to je da fotografija možda ne može fizički vratiti izgubljene prostore našeg djetinjstva, ali posjeduje snagu da sačuva istinu o tome kako su nam oni oduzeti.
Fotografije iz 1995. bilježe prazninu nastalu traumom i ratom, dok one iz 2025. bilježe prazninu nastalu privatizacijom i komodifikacijom. Je li današnja nedostupnost Grada za Vas brutalnija i otuđenija od one ratne i kako Vaš objektiv reagira na taj prijelaz iz linčevskog nemira u zonu strogo kontroliranog pristupa?
Nikad nisam o tim fotografijama razmišljala kroz osudu i kritiku, već kao o promatranju. Dok se u meni stvarala ideja da se nakon trideset godina vratim na ta mjesta, sve je nekako postupno sazrijevalo. Kao autorica, ali i kao netko tko je bio neposredni svjedok tog vremena, željela sam se vratiti kao svojevrsna promatračica sa strane i zabilježiti promjene koje su se događale kroz tih trideset godina. One su se odvijale postupno, a onda su se, nakon toliko vremena, jednostavno uobličile u ono što danas vidimo na fotografijama.
Te prve fotografije bile su mi iznimno važne kao autorici i cijelo su me vrijeme na neki način pratile. Zato mi je danas sasvim logično da sam, sazrijevajući i kao osoba i kao autorica, nakon svih ciklusa koje sam napravila, poželjela ponovno doći na ta mjesta i vidjeti što ću tamo zateći. Nisam se vratila da bih donijela sud o tome što se dogodilo s tim prostorima, nego da bih vidjela, zabilježila i usporedila ono što je bilo s onim što je danas.
S ovim velikim odmakom i nakon 34 godine bavljenja fotografijom, danas na ta mjesta gledam ipak drugačije. Koliko sam im prilazila s tugom i svojevrsnom sjetom, toliko sam u njima vidjela i nešto optimistično. Često sam mislila na svoju kćer i na generacije koje dolaze. Shvatila sam da će za njih neka sasvim druga mjesta biti njihova “skrivena mjesta Grada”, mjesta koja će jednoga dana pamtiti s istom emocijom s kojom ja danas pamtim neka svoja.
I to mi je zapravo lijepo. Jer ono što je meni bilo prije trideset godina, njima je danas. Oni će pamtiti ovaj Dubrovnik, ovaj grad kakav je sada, sa svim njegovim promjenama, i jednog će se dana možda upravo njemu vraćati kroz svoje fotografije, sjećanja i osjećaj da se vraćaju nekom svom vremenu. Zato ovaj ciklus za mene nije samo priča o gubitku i promjeni. U njemu ima i neke nježnosti i optimizma. Mjesta se mijenjaju, ali potreba da ih sačuvamo u vlastitom sjećanju ostaje.
Povratak na iste lokacije nakon trideset godina pokazao se nemogućim. Koliko je taj ponovni susret sa „skrivenim mjestima“ bio pokušaj rekonstrukcije vlastitog identiteta i tjelesnog sjećanja na odrastanje, a koliko suočavanje s činjenicom da nas Grad više ne pamti na način na koji mi pamtimo njega?
Fotografije iz 1995. godine meni su izrazito važne jer pripadaju mojoj mladosti, ali i jednom vrlo posebnom, jakom trenutku poslijeratnog Dubrovnika. Grad je tada bio ranjen, ali istodobno nevjerojatno lijep. Nije bilo turista kao danas, grad je bio dostupan nama koji smo u njemu živjeli. Ulazili smo u vrt Šeherezade, kupali se na gotovo svim plažama, kretali se prostorima koji su nam danas gotovo nezamislivi. Grad je bio naš. Bio je ranjen, prelijep i naš.
A nakon svega ružnog što se dogodilo, osjećao se i neki optimizam. Svi smo imali osjećaj da dolazi nešto novo i lijepo, iako nismo znali što će to biti. Te su se fotografije zato duboko povezale s mojom mladošću – s jednim razdobljem koje je možda na neki način bilo i ukradeno, ali je ipak bilo proživljeno najbolje što se tada moglo.
Zato sam se sada, nakon tolikog vremenskog odmaka, vratila tim mjestima. Danas sam nekako mirnija sa sobom, očvrsnula sam i kao osoba i kao autorica. Imala sam potrebu susresti se sa sobom iz 1995. godine, ali i vidjeti što se u međuvremenu dogodilo s tim prostorima. Na neki način, otišla sam pronaći promjene na tim mjestima, ali sam usput zaokružila sebe.
Tekst o izložbi naglašava da izbjegavate nostalgiju, no fotografirajući prostore koji su od mjesta zajedničke igre postali sterilne zone, dokumentirate nestanak javnog dobra. Je li ova izložba tiha politička subverzija otimanja Grada njegovim stanovnicima ili vas primarno zanima estetska “pukotina” u kojoj zaborav postaje vidljiv?
Mene primarno zanima estetika, možda čak i ta pukotina unutar estetike. Zanima me lijepo, vizualno, kadar, boja, kompozicija. Ja sam prije svega promatračica onoga što se dogodilo na nekim mojim mjestima i ovo je zapravo vrlo privatna priča. Ne bavim se javnim djelovanjem u tom smislu, osim kroz umjetnost. Ne osuđujem i ne želim donositi presude. Kao što je povjesničarka umjetnosti Iva Prosoli rekla na zagrebačkom otvorenju izložbe, ja sam nekako fotografkinja introspekcije. Sve moje fotografije dolaze iz mene – iz mojih uspomena, emotivnih stanja i osobnog odnosa prema prostoru.
To što su ove fotografije pokazale i vrlo vidljivu promjenu u arhitekturi i izgledu grada zapravo je posljedica tog mog osobnog povratka. Nisam krenula fotografirati promjene u Dubrovniku; krenula sam susresti vlastita sjećanja. Promjena je bila ono što sam pritom zatekla.
Fotografije: Luka Dubroja
