Od prošlogodišnjih gromoglasnih ovacija na Berlinaleu s filmom Zečji nasip do intenzivnog glumačkog drila ljetos u New Yorku i uloga u Kerempuhu – dvadesetčetvorogodišnji glumac Lav Novosel jedno je od najuzbudljivijih novih lica domaće scene. Razgovarali smo o ogoljavanju pred kamerom, newyorškim ponudama i tome zašto odbija pristati na glumačke i životne kompromise, o radu u Kerempuhu.
O glumi, istini i izloženosti pred kamerom
Nedavno si se okušao i u ulozi modela za jednu našu kampanju koja će biti dostupna u jesenjskom ELLEU. Koliko se takav tip izloženosti razlikuje od glume?
Nijedan trenutak pred kamerom ili objektivom nije sasvim stabilan – riječ je o drukčijoj vrsti ranjivosti. Ako nisi otvoren za kameru, ako se ne izložiš, jednostavno ne rezoniraš: ni karizmom, ni bilo čime što bi moglo doprijeti do publike. Gluma i modeling imaju dosta sličnosti. Često se misli da je gluma teška ili da se svodi na laganje, no vjerujem da je to pogrešno tumačenje.
Kako onda definiraš i razumiješ glumački poziv?
Svi mi u svakodnevnom životu ulazimo u razne društvene uloge i gradimo zidove oko sebe. Ono što mi kao glumci pokušavamo jest – ne lagati, nego se ogoliti i biti istiniti. U svakom dobrom filmu mora se dogoditi taj ključni trenutak u kojem se nešto otvori i vidi ono što leži ispod površine. Za mene je gluma više stvarnost nego fikcija. Prava, dobra gluma uvijek ide prema istini, a ne prema pretvaranju.
Američko iskustvo i učenje u New Yorku
Proveo si dva i pol mjeseca na usavršavanju u New Yorku. Kakav je utisak na tebe ostavio rad po Strasbergu?
Tamo smo radili, kao što kažete, po metodi Leeja Strasberga, koja je često potpuno krivo shvaćena u medijima – poput priča o glumcima koji ne izlaze iz karaktera pa šalju poruke s potpisom svojih likova. Metodska gluma u svojoj je biti zapravo korištenje vlastitih iskustava kako bi lik koji igraš bio vjerodostojan i stvaran. Profesor na školi mi je rekao da u glumi uvijek koristimo vlastito iskustvo, samo ga neki koriste svjesno, a drugi posredno. Strasberg je ulovio samu srž sustava Stanislavskog, iz kojeg su izašli i Stella Adler, Uta Hagen i Sanford Meisner.
Što te u tom pristupu najviše fasciniralo?
Mogućnost da izvučeš autentičnost kroz ponašanje. Marlon Brando napravio je revoluciju jer je uveo element iznenađenja. Prije njega sve je često bilo očekivano, znalo se točno kada će glumac napraviti pauzu i izgovoriti repliku. Brando je donio neočekivano, a to je, po meni, presudno u svakoj umjetnosti – da publika ne zna unaprijed što će se dogoditi.
Dok na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu gradimo čvrstu strukturu i stabilne temelje koji su ključni za postavljanje glumca na sceni i filmu, u New Yorku se stvari promatraju iz potpuno druge perspektive. Ta su se dva pristupa pokazala iznimno komplementarnima. A sam New York nije samo Amerika – to je cijeli svijet stisnut u jedan grad.
Jesu li se u Americi otvorile i neke konkretne poslovne prilike?
Priznajem da jesu, neke stvari su se počele otvarati i stigle su prve ponude. Ako sve bude išlo po planu, sredinom ili krajem sljedeće godine planiram se vratiti u New York na daljnje projekte.
Kazališni žrvanj: Od New Yorka nazad do Kerempuha
Trenutačno si iznimno aktivan i u zagrebačkom kazalištu Kerempuh, ali i na Akademiji. Kako stižeš sve?
Rujan je bio izuzetno intenzivan. Odmah po povratku iz New Yorka krenule su dvostruke probe u Satiričkom kazalištu Kerempuh, a između njih imali smo nastavu na Akademiji. Radio sam i po 12 sati dnevno. U Kerempuhu smo pod redateljskom palicom Krešimira Dolenčića postavili predstavu “Vječno mladi”, gdje igramo stanare staračkog doma stare 85 ili 90 godina. Premisa je komična, dirljiva, puna pjesme i dinamike, a reakcije publike i podrška na premijeri bile su izvanredne.
S druge strane, na Akademiji smo kao ispit iz glume radili Čehovljeva “Višnjika” kod Marka Makovičića i Nataše Dangubić, uz dragocjenu suradnju s Bobom Jelčićem.
Kako je bilo graditi lik Lopahina u “Višnjiku”?
Kazališni izričaj Bobe Jelčića donosi nezamjenjivu suptilnost i oslobađa glumca na potpuno nov način. Igrao sam Lopahina u bijelim, izrazito uskim hlačama – i nevjerojatno je koliko mi je taj jedan vizualni detalj otvorio za lik. Iz toga se otključao njegov priprosti pogled na svijet, ali i jedna sirova, animalna energija. Nikada ne znaš što ti u procesu rada može poslužiti kao okidač.
Inspiracija, glazba i privatni ritam?
Što te pokreće izvan glumačke scene i priprema za uloge?
Univerzalna formula za pripremu ne postoji, svaki se put krene iz drugog kuta. Kada trebam ući u emotivnu liniju lika, glazba mi iznimno pomaže, kao i temeljita analiza teksta. A privatno – užasno puno igram nogomet! To mi je velika strast još od djetinjstva kada sam trenirao u Dinamu. Danas redovito igram s kolegama na terminima. Osim toga, pjevam i sviram klavir i gitaru.
Sa svojim ocem Zvonkom već desetak godina vodim projekt “Poetika Croatica”, svake treće nedjelje u Gradskoj kavani – jedinstven format koji spaja poeziju, live glazbu i razgovore s gostima u suradnji s terapeutkinjama. Imali smo divne goste, od Rade Šerbedžije do Josipe Lisac, a u novom ciklusu, prvi nam u goste dolazi Ante Gelo.
Što voli čitati i gledati mladi glumac kad ima slobodnog vremena?
Iako nemam puno vremena, oduševila me serija “Normal People”, pa sam odmah potražio i roman Sally Rooney kako bih ga pročitao na engleskom. Također se vraćam klasicima poput Dickensa “Velika očekivanja”. Od novijih filmskih naslova i glumačkih ostvarenja iznimno me inspiriraju glumci poput Andrewa Scotta i Paula Mescala – fascinira me njihova sposobnost da budu beskrajno ranjivi, a da pritom zadrže glumačku snagu.
Što ti je najveći izazov ili strah u profesiji kojom se baviš?
Gluma ti može dati jako puno, ali ti može i oduzeti ako ne paziš. Kao mlada osoba koja se još traži, moraš dobro znati tko si da bi mogao ulaziti u tuđe cipele i preuzimati tuđe osobnosti, a potom se sigurno vratiti sebi. Ali najvažnije je sjetiti se da je gluma u svojoj suštini igra. Ne treba sve shvaćati prestrogo ni preozbiljno. Naš je primarni cilj prenijeti ljudima emociju, odvojiti ih nakratko od njihove svakodnevice i ponuditi im prostor za razmišljanje i uživanje.
Lav Novosel
Kako glumac definira glumački poziv u odnosu na pretvaranje i laganje?
Gluma za njega nije laganje ni pretvaranje, već ogoljavanje i odlazak prema istini kroz pokazivanje onoga što se nalazi ispod površine.
Što je bit metodske glume po Strasbergu prema njegovu objašnjenju?
Bit glume jest korištenje vlastitih iskustava kako bi lik koji se igra bio vjerodostojan i stvaran.
Kakvi su glumčevi daljnji poslovni planovi u vezi s New Yorkom?
Planira se vratiti u New York sredinom ili krajem sljedeće godine radi daljnjih projekata za koje su (možda) stigle prve ponude.
Koju ulogu Lav Novosel igra u predstavi “Vječno mladi” u kazalištu Kerempuh?
Igra stanara staračkog doma starog 85 ili 90 godina.
Koji privatni projekt glumac vodi s ocem i što taj projekt spaja?
Sa svojim ocem, glumcem Zvonkom Novoselom vod projekt “Poetika Croatica”, koji spaja poeziju, glazbu uživo i razgovore s gostima u suradnji s terapeutkinjama.
Fotografije: Anja Jogunica, Ankit Mohapatra, Angela Regenbrecht, Zvonko Novosel
Pogledajte i:
Od Sulejmana do Zlatnog dečka: Zašto nas turske serije drže pred ekranima?
