Nije problem u tome što je Jane Fonda u svojoj osamdeset i osmoj godini odlučila prokrstariti Teksasom i Louisianom u potrazi za curenjima metana i metastazama kapitalizma; problem je u našoj trajnoj potrebi da nam moralnu kompas-iglu kalibriraju aristokrati Hollywooda koji su u međuvremenu shvatili da je aktivizam najdugovječniji “društveni serum” protiv zaborava.
Film Gaslit (2026), u režiji Katie Camosy i pod izravnom produkcijskom te financijskom palicom Greenpeace USA, funkcionira manje kao klasični dokumentarni film, a više kao ideološki i estetizirani road-movie koji se očajnički trudi premostiti jaz između dobro opisane klimatske katastrofe i njezine visceralne, toksične, puno gore verzije stvarnosti na terenu. Camosy i Fonda vode nas kroz Permian Basin i duž Gulf Coasta – kroz pejzaže u kojima prirodna bjelina obale nestaje pod rešetkastim čudovištima postrojenja za vađenje prirodnog plina (LNG), i kroz “Cancer Alley”, onu turobnu geografiju između New Orleansa i Baton Rougea gdje je dijagnoza maligniteta postala neformalni dio osobne iskaznice.
Prividno beskrajno plavo nebo
Stilski, Gaslit pokušava izbjeći suhoparnost znanstvenog predavanja. Umjesto beskrajnih grafikona i postotaka koji u gledatelju izazivaju nerijetko otupjelost, film se oslanja na optičke plinske kamere i Sharon Wilson, takozvanu “lovicu na metan”. Kroz njezin objektiv gledamo ono nevidljivo: pod sunčanim, prividno besprijekornim plavim nebom obijaju se stotine metara visoki, sablasni oblaci metana. To je trenutak u kojem film postiže svoju najjaču vizualnu metaforu – kapitalizam je najopasniji upravo onda kada izgleda sasvim uredno i tiho.
Ipak, Gaslit ne uspijeva sasvim pobjeći od vlastitog formalnog okvira. Unajmljivanje Jane Fonda kao vodiča nosi golemu emotivnu težinu, ali i neizbježnu dozu pozorišnog voajerizma. Kroz film prodefiliraju i njezine mlađe kolege: pop-zvijezda Maggie Rogers i glumica Connie Britton – koje na ekran donose dozu (potrebnog) zaprepaštenja i (glumačke) nevjerice. U tim trenucima film nespretno pleše na rubu turizma patnje: holivudska elita dolazi u provinciju pretučenu industrijskom eksploatacijom, zgraža se nad onim što lokalni farmeri, umirovljeni inženjeri poput Johna Allairea i siromašni stanovnici proživljavaju svakodnevno, a zatim se vraća u svoje sigurne oaze. Fonda doduše mudro odstupa i daje prostor mještanima da govore o uništenim vodenim tokovima i obiteljskim imanjima, no sama struktura ostaje uvelike ovisna o njezinoj karizmi i njezinu statusu ikonografske pravednice.
Kako izvesti tranziciju?
Gdje film doista puca po šavovima jest nedovoljno problematiziranje sistemske razine problema – ili, točnije, izostanak dublje analize. Gaslit briljira u izlaganju rane, u pokazivanju gnoja i boli svakodnevnog života uz postrojenja, ali nudi na momente površne odgovore na pitanje kako zapravo izvesti tranziciju iz svijeta ovisnog o fosilnim gorivima. Reći gledatelju da se “informira, naljuti i postane dio promjene” zvuči kao zgodna parola za pamučnu torbu s potpisom nevladine organizacije, ali ne rješava kompleksnu politiku u kojoj i demokratske i republikanske administracije desetljećima drže ruku u džepu energetskog lobija.
Fonda u filmu i pratećim istupima točno uperuje prst u problem korumpiranog političkog sustava i unutarstranačkih donacija, preusmjeravajući vlastite resurse na lokalne izbore i takozvane “klimatske šampione”. No sam film radije bira ulogu “emotivnog alarma” nego filmske – političke studije.
Na kraju, Gaslit je nedvojbeno važan, vizualno upečatljiv i uvelike potresan dokument. On uspijeva izvući problem LNG-a iz apstraktnih ekonomskih debata i smjestiti ga izravno u pluća ljudi koji pored tih postrojenja spavaju. Ali isto tako, to je dokumentarac koji pristaje na ulogu namjenskog medija – film proizašao iz tvornice Greenpeace USA s jasnim ciljem aktivacije, a manje kritičke autopsije same strukture koja je omogucila da Jane Fonda u 88. godini i dalje mora izigravati posljednju liniju obrane američkog razuma.
Fotografije: JM HAEDRICH / Sipa Press / Profimedia
Pogledajte i:
Od Sulejmana do Zlatnog dečka: Zašto nas turske serije drže pred ekranima?
