Serija Istočno od raja natjerala me na razmišljanje o jednom pitanju koje si je, vjerujem, gotovo svatko od nas barem jednom tijekom života postavio, bez obzira na to koliko godina ima: jesam li dovoljno dobra kći, dovoljno dobar sin, dovoljno dobro dijete svojim roditeljima? Ne znam i ne mogu znati kako su svi drugi odrastali, kakve odnose imaju sa svojim obiteljima i što sve nose sa sobom. Svatko od nas ima svoje probleme, svoje uspomene i kako moja mama meni kaže, svoj križ, o kojemu možda nikada neće progovoriti jer ne želi otvarati rane, većinom one teško zacijeljene (ili nikada zaista zacijeljene). Ali vjerujem da postoji nešto što nas ipak povezuje, a to je potreba da nas ljudi koje najviše volimo prihvate onakvima kakvi jesmo.
Neki odrastaju uz roditelje koji ih podržavaju čak i kada pogriješe, dok drugi cijeli život pokušavaju zadovoljiti očekivanja koja kao da nikada nemaju kraja. Možete se truditi, biti dobri, donositi odluke za koje mislite da će ih usrećiti, a opet imati osjećaj da ste negdje podbacili. Da ste mogli više, bolje ili drukčije. A posebno boli kada shvatite da se od vas očekuje da budete netko tko zapravo niste. S druge strane, postoje djeca koja prihvaćaju pravila, slijede očekivanja i žive život kakav su njihovi roditelji za njih zamislili. I ne mislim da je jedno nužno bolje od drugoga, samo se ponekad pitam koliko nas tijekom odrastanja nauči razlikovati vlastite želje od onoga što drugi žele za nas.
Danas, kada sam malo starija, sve češće razmišljam i o drugoj strani te priče. Naši roditelji također žive prvi put. I oni griješe, nose vlastite strahove, nesigurnosti i iskustva koja su ih oblikovala. Možda neke stvari nisu znali reći drukčije i možda nisu ni bili svjesni koliko nas određena rečenica može povrijediti. To ne znači da posljedice njihovih postupaka manje bole. Riječi koje čujemo kao djeca ponekad ostaju s nama puno dulje nego što bi itko očekivao (vrijedi i za one izgovorene u žaru svađe i danas), a to me davno upozorila meni jedna draga osoba.
A o svemu tome razmišljala sam gledajući seriju Istočno od raja. Iako je riječ o priči smještenoj u neko drugo vrijeme, iznenadili biste se koliko su likovi, njihove nesigurnosti i obiteljski odnosi zapravo bliski našem svakodnevnom životu. Dok nam Netflix filmovi i Netflix serije svakodnevno nude nove priče, rijetko koja me potakne da toliko razmišljam o vlastitom životu. A serija Istočno od raja jedna je od njih. Jer ispod svih sukoba, tajni i pogrešnih odluka nalazi se nešto vrlo jednostavno i ljudsko: želja da budemo voljeni, čak i onda kada nismo onakvi kakvima su nas drugi zamišljali.
Tamo gdje je sve počelo, istočno od raja
Netflixova serija Istočno od raja donosi novu adaptaciju istoimenog romana američkog književnika Johna Steinbecka, objavljenog 1952. godine. Riječ je o jednom od njegovih najvažnijih djela, romanu koji kroz nekoliko generacija jedne obitelji istražuje ljubav, zavist, krivnju, nasljeđe i vječnu borbu između dobra i zla. Zanimljivo je da ovo nije prvi put da je Steinbeckova priča prenesena na ekran. Još 1955. godine redatelj Elia Kazan snimio je istoimeni film s Jamesom Deanom u glavnoj ulozi. Desetljećima kasnije priči se vratila njegova unuka, scenaristica Zoe Kazan, koja je napisala novu televizijsku adaptaciju. Za razliku od filma koji se koncentrirao na kasniji dio romana, serija pokušava obuhvatiti širu obiteljsku priču, s posebnim naglaskom na Cathy Ames.
U glavnim ulogama gledamo Florence Pugh kao Cathy Ames, Christophera Abbotta kao Adama Traska i Mikea Faista kao njegova brata Charlesa. Tu su i Tracy Letts kao njihov otac Cyrus, Hoon Lee kao Lee te Joseph Zada i Joe Anders kao Cal i Aron. Najzanimljiviji je način na koji ova priča pristupa ljudskoj prirodi. Ne pokušava sve likove podijeliti na dobre i loše, nego nas potiče da razumijemo kako su postali ljudi kakve gledamo. To ne znači da njihove postupke moramo opravdavati, ali ih možemo pokušati razumjeti. A to je, po meni, jedna od najvećih vrijednosti dobre drame.
Obitelj Trask
Radnja nas vodi u Ameriku početkom 20. stoljeća i prati obitelj Trask kroz dvije generacije. Na početku upoznajemo braću Adama i Charlesa, koji odrastaju uz autoritativnog oca Cyrusa. Iako dijele isto djetinjstvo i obiteljski dom, njihova iskustva očinske ljubavi skroz su različita. Adam je mirniji, povučeniji i skloniji idealiziranju ljudi, dok je Charles temperamentan, impulzivan i duboko povrijeđen očevim odnosom prema njemu. Charles se neprestano pokušava dokazati, ali ima osjećaj da njegov brat dobiva ljubav koju on mora zaslužiti. A ta nejednakost stvara sukob koji će obilježiti njihove živote. Njihov se odnos dodatno komplicira dolaskom tajanstvene Cathy Ames, mlade žene koja iza sebe ima mračnu prošlost. Adam se u nju zaljubljuje i u njoj vidi mogućnost sretnog zajedničkog života, dok Charles dosta ranije prepoznaje da Cathy nije osoba kakvom se predstavlja.
Nakon niza dramatičnih događaja priča se seli u Kaliforniju, gdje Adam pokušava izgraditi novi život. No prošlost ga neprestano sustiže, a obiteljski sukobi ponovno se pojavljuju kroz njegove sinove blizance, Cala i Arona. Njih dvojica odrastaju s različitim karakterima, različitim odnosom prema ocu i istom potrebom za njegovom ljubavlju. Upravo je taj prijelaz između generacija ključan za razumijevanje serije. Gledamo kako se određeni obrasci ponašanja ponavljaju, čak i kada ljudi nisu svjesni da rade iste pogreške koje su nekada zamjerali svojim roditeljima.
Cathy Ames iliti umjetnost da nikome ne pripadate
Meni je Cathy Ames jedan od najzanimljivijih, ali i najuznemirujućih ženskih likova koje sam gledala u posljednje vrijeme, žena je potpuno luda, čak i za moje visoke standarde. Florence Pugh odigrala ju je iznimno uvjerljivo, posebno zato što Cathy nije lik za koji jednostavno možete odlučiti sviđa li vam se ili ne. Ona je inteligentna, proračunata, manipulativna i okrutna. Svjesna je svojeg utjecaja na druge ljude i zna kako iskoristiti njihove slabosti. Istovremeno, iza njezine potrebe za kontrolom nalazi se osoba koja je vrlo rano naučila da svijet može biti opasno mjesto. Cathy ne vjeruje ljudima, a ljubav često doživljava kao prijetnju vlastitoj slobodi. Kada joj netko ponudi bliskost, ona u tome ne vidi sigurnost, vidi očekivanja, obveze i mogućnost da izgubi kontrolu nad vlastitim životom.
Zanimljiv, lažan, hladan, tužan, bolan i apsurdan bio mi je njezin odnos s Adamom. On je toliko zaljubljen u ideju Cathy da odbija vidjeti osobu koja stoji pred njim. U svojoj glavi stvara sliku žene s kojom želi provesti život, osnovati obitelj i ostvariti vlastite snove. Ali koliko uopće poznaje ženu koju voli? I želi li ju uopće upoznati??
Adam u Cathy vidi dobrotu koju toliko želi pronaći, dok Cathy u njegovoj ljubavi vidi nešto što je ograničava. Njih dvoje zapravo nikada ne žele isti život. No Cathy je puno kompleksnija od žene koja jednostavno ne želi biti supruga ili majka. Njezina potreba za slobodom sama po sebi nije problematična. Problem nastaje u načinu na koji se odnosi prema ljudima, u njezinoj spremnosti da ih povrijedi, iskoristi i odbaci kako bi ostvarila vlastite ciljeve. I tu mislim da serija otvara posebno važno pitanje: koliko nas prošlost može objasniti, a koliko može opravdati?
Cathy je oblikovana iskustvima koja su ostavila duboke posljedice na njezin odnos prema svijetu. Ali njezina bol ne briše bol koju nanosi drugima. Možemo razumjeti zašto netko ima problema s povjerenjem, bliskošću i ljubavlju, a da pritom ne opravdavamo manipulaciju i okrutnost. Upravo mi se zato sviđa što serija Cathy daje toliko prostora. Florence Pugh uspijeva prikazati njezinu ranjivost, ali ne pokušava je pretvoriti u nevinu žrtvu. Cathy je istovremeno proizvod vlastitih iskustava i osoba odgovorna za svoje izbore.
Adam i Charles: što kada roditelj jedno dijete voli drukčije?
Odnos Adama i Charlesa najviše me natjerao na razmišljanje o tome koliko roditelji, često i nesvjesno, utječu na odnos između vlastite djece. Charles je snažan, sposoban i vrijedan, ali u sebi nosi duboku nesigurnost. Njegov problem nije samo ljubomora na brata. Njega zapravo boli činjenica da se, koliko god se trudio, ne osjeća jednako voljenim. I to je ono što mi je u njegovu liku tužno. Charles ne želi nužno biti bolji od Adama zato što mrzi brata, on želi biti dovoljno dobar za oca. Adam, s druge strane, ne doživljava očevu naklonost na isti način. On ne mora neprestano dokazivati svoju vrijednost, a upravo ga ta razlika udaljava od Charlesa. Jedan brat dobiva priznanje koje drugi očajnički želi, iako nijedan od njih nije sam odabrao takvu obiteljsku dinamiku.
Mislim da se ovakvi odnosi, u blažim ili drukčijim oblicima, mogu prepoznati u stvarnim obiteljima. Roditelji ponekad jedno dijete doživljavaju kao odgovornije, drugo kao problematičnije, treće kao ono kojemu je uvijek potrebna pomoć. I dok takve uloge nastaju spontano, djeca ih s vremenom počinju prihvaćati kao dio vlastitog identiteta. I da, pogodila me ideja da dvoje djece može odrastati u istoj kući, uz iste roditelje, a imati potpuno različita sjećanja na vlastito djetinjstvo. Charlesova ljutnja ne opravdava njegove nasilne postupke, ali postaje razumljivija kada shvatimo koliko se dugo osjećao odbačenim. Adamova dobrota također nije bez mana. Njegova sklonost idealiziranju ljudi i izbjegavanju neugodnih istina često ga sprječava da vidi što se zapravo događa oko njega. Zanimljivo je da nijedan od braće ne uspijeva potpuno pobjeći od načina na koji je odrastao. Čak i kada krenu različitim životnim putevima, odnos s ocem nastavlja oblikovati njihove odluke kroz život.
Grijesi očeva, rane sinova
Kada upoznamo Adama kao oca, postaje jasno koliko je teško prekinuti obrasce koje smo naslijedili. Njegovi sinovi Cal i Aron na prvi pogled djeluju kao potpune suprotnosti. Aron je nježniji, idealističniji i bliži slici dobrog sina kakvu Adam želi imati. Cal je nemirniji, emocionalno složeniji i svjesniji tamnijih strana ljudske prirode. Ali Cal nije loš sin, upravo suprotno, njegova potreba da ga otac voli i prihvati jedna je od najtužnijih stvari u cijeloj priči, barem meni. On želi biti viđen. Želi da Adam prepozna njegov trud, njegove dobre namjere i činjenicu da se iza njegovih pogrešaka nalazi osoba koja također zaslužuje ljubav. No što se više trudi, to se više suočava s osjećajem da nikada neće biti poput Arona. Zanimljivo je što Cal počinje strahovati od vlastite prirode. Zbog onoga što saznaje o majci i zbog načina na koji ga drugi doživljavaju, pita se nosi li i sam u sebi nešto loše. Kao da njegova budućnost nije potpuno u njegovim rukama, nego je unaprijed određena postupcima njegovih roditelja.
Mislim da je to pitanje jako važno i izvan serije. Koliko puta ljudi za sebe govore da su isti kao njihova majka ili otac? Koliko puta vlastite mane objašnjavamo obiteljskim nasljeđem, a koliko se puta bojimo da ćemo jednoga dana ponoviti upravo one postupke koji su nas najviše povrijedili?
Aron je, s druge strane, naizgled povlašteniji brat, ali ni njegov položaj nije jednostavan. Od njega se očekuje da bude dobar, nevin i u najmanju ruku besprijekoran. Njegova slika svijeta toliko je idealizirana da se teško nosi sa stvarnošću koja nije onakva kakvom ju je zamišljao. I tu se ponovno vraćamo na roditeljska očekivanja. Jedno dijete pati jer nikada nije dovoljno dobro, a drugo jer osjeća da ne smije prestati biti dobro. Obojica su na različite načine zarobljena u ulogama koje nisu sami izabrali.
Rađamo li se loši ili takvi postajemo?
Jedan od najzanimljivijih elemenata Istočno od raja povezanost je s biblijskom pričom o Kajinu i Abelu. U Knjizi Postanka dvojica braće prinose žrtvu Bogu, ali samo Abelova biva prihvaćena. Kajin, povrijeđen odbijanjem i obuzet ljubomorom, na kraju ubija vlastitog brata. Steinbeck tu priču koristi kao temelj za odnose unutar obitelji Trask. Adam i Charles predstavljaju jednu generaciju braće obilježenu ljubomorom i nejednakom naklonošću, dok Cal i Aron ponavljaju sličan obrazac u sljedećoj generaciji.
Čak su i imena simbolična. Charles i Adam, a zatim Cal i Aron, nose inicijale koji upućuju na Kajina i Abela. U seriji se ta povezanost ne pojavljuje samo kao nešto što gledatelji trebaju naknadno otkriti. O simbolici se govori i tijekom odabira imena Adamovih sinova, čime priča svjesno povezuje novu generaciju sa starim biblijskim sukobom. No ono što je meni najvažnije nije sama simbolika, nego pitanje koje se iza nje nalazi. Ako smo odrasli uz loše primjere, znači li to da ćemo i sami postati loši ljudi?
Cal se cijelo vrijeme bori s tom mogućnošću. On prepoznaje vlastitu ljubomoru, ljutnju i sposobnost da povrijedi druge, ali istovremeno želi postupati dobro. Njegova unutarnja borba pokazuje da čovjek nije samo zbroj svojih osjećaja. Važno je i ono što s tim osjećajima odluči učiniti. Upravo se tu otvara prostor za jednu od najvažnijih ideja serije, onu da naše podrijetlo ne mora unaprijed odrediti našu sudbinu.
Timshel
Jedna od stvari koje su mi se posebno svidjele u Istočno od raja jest značenje riječi timshel. Ta hebrejska riječ, koju Steinbeck u seriji povezuje s biblijskom pričom o Kajinu i Abelu, tumači se kao ti možeš. I upravo se u te dvije riječi nalazi najljepša poruka cijele priče. Što ako nismo osuđeni postati poput svojih roditelja? Što ako nas naše pogreške, obiteljska povijest i sve ono što smo proživjeli ne moraju definirati do kraja života? Cal se boji da je naslijedio majčinu tamnu stranu. Vjeruje da u njemu postoji nešto loše, nešto protiv čega se možda ne može boriti. Ali timshel otvara drukčiju mogućnost. Čak i ako u sebi prepoznajemo ljubomoru, ljutnju, sebičnost ili osobine koje ne volimo, to ne znači da im moramo dopustiti da upravljaju našim životom.
Meni je ta ideja posebno važna jer mislim da svi tijekom odrastanja nesvjesno preuzimamo određene obrasce ponašanja koje ne želimo preuzimati. Ponekad se uhvatimo kako izgovaramo iste rečenice koje su nama govorili roditelji ili reagiramo upravo onako kako smo nekada obećali sami sebi da nikada nećemo. Ali najvažnije je prepoznati taj trenutak i odlučiti postupiti drukčije. Timshel ne znači da ćemo uvijek izabrati ispravno, znači da imamo mogućnost pokušati.
I zato je ova priča toliko snažna. Ne obećava nam da možemo promijeniti prošlost, popraviti sve odnose ili izbrisati ono što nas je povrijedilo. Ali podsjeća nas da prošlost ne mora odlučivati o našoj budućnosti. Ne možemo birati kakvi su nam bili roditelji, kakvo smo djetinjstvo imali ili koliko su nas tuđe riječi oblikovale. Ali možemo birati kakvi ćemo ljudi postati i biti prema drugima.
Možda raj nikada nije bio mjesto, nego mogućnost izbora
Nije mi se često događalo da me jedna serija toliko zaokupi, a istovremeno toliko naljuti. Gluma je odlična, posebno Florence Pugh, a likovi su sve samo ne jednostavni. Nekima sam željela pomoći, neke prodrmati, a neke jednostavno pitati o čemu, pobogu, razmišljaju. I baš zato mi je u glavi, i zato pišem sve ovo. Jer iza svih njihovih pogrešaka kriju se pitanja koja se ne tiču samo njih, nego pomalo i svih nas.
Mislim da s odrastanjem sve više shvaćamo koliko je teško biti roditelj, ali i koliko je važno da djeca imaju pravo biti svoja. Voljeti nekoga ne bi trebalo značiti oblikovati ga prema vlastitim očekivanjima. Isto tako, mislim da djeca ne bi trebala provesti cijeli život pokušavajući zaslužiti nešto što bi im trebalo pripadati bez posebnih uvjeta. Roditeljska ljubav ne bi smjela biti nagrada za poslušnost, uspjeh i ispunjena očekivanja. Ne vjerujem da postoje savršeni roditelji, baš kao što ne postoje ni savršena djeca. Svi ćemo nekoga povrijediti i svi ćemo pogriješiti. Ali vjerujem da postoji velika razlika između pogreške koju pokušavamo razumjeti i ispraviti te one koju uporno ponavljamo, ne razmišljajući o njezinim posljedicama. Zato za mene Istočno od raja nije samo priča o dobru i zlu, nego i o odgovornosti koju imamo prema ljudima koje volimo.
A najvažnije je što nas podsjeća da ne moramo cijeli život ostati ljudi kakvima su nas oblikovale okolnosti u kojima smo odrasli. Možemo voljeti svoje roditelje i istovremeno priznati da neke njihove navike mrzimo. Možemo razumjeti njihovu prošlost, a ne ponavljati njihove pogreške. Možemo biti zahvalni na svemu što su nam pružili, a ipak poželjeti drukčiji život. I možda nikada nećemo dobiti sva priznanja i isprike koje smo kao djeca priželjkivali. Ali to ne znači da zbog njih moramo cijeli život sumnjati u vlastitu vrijednost. Jer na kraju nije najvažnije jesmo li uspjeli postati ono što su drugi od nas očekivali, nego jesmo li imali hrabrosti postati ono što zaista jesmo.
Fotografija: Pexels; Netflix / Everett / Profimedia
Pogledajte i:
Od Sulejmana do Zlatnog dečka: Zašto nas turske serije drže pred ekranima?
