Kad je 1981. prvi put predstavila svoj brend Comme des Garçons u Parizu, Rei Kawakubo već je bila poznata u Japanu gdje je njezina tvrtka poslovala od 1973. godine. Pokrenula ju je, rekla je više puta, iz potrebe da si osigura posao i zaradi za život. Nije tu bilo nikakvog epohalnog trenutka, ukazanja koje joj je promijenilo život, neobuzdane potrebe za kreativnim izražavanjem. Samo čista (japanska) predanost radu. A ipak, njezin je dolazak u Pariz bio epohalan.
“Kawakubo je primijenila potpuno novu metodu modnog oblikovanja i predstavila revolucionarnu viziju žene koja je ugrozila zapadne povijesne ideale ljepote, ženstvenosti i erotizma, tj. svih potencijalnih povijesnih nadahnuća na kojima je počivala zapadna moda. Odjeća u kontroverznoj crnoj boji (u kulturi Zapada to je boja anarhije, inkvizicije, poniznosti i žalosti) s perforacijama tkanine i nedovršenih rubova evocirala je raspadanje i destrukciju“, piše o velikoj japanskoj dizajnerici prof. dr. sc. Katarina Nina Simončič u svojoj knjizi “Moda: Povijest odijevanja, mode i modnog dizajna“ (2025.).
I Kawakubo-san tu nije stala. U svom je radu nastavila prkositi uvriježenim pravilima modne industrije i propitivati tradicionalne krojeve, pojmove lijepog i ružnog, minimalizma i maksimalizma, granice ljudskog tijela, pokreta, tkanina i tekstura. Iako ih nevoljko prihvaća, primila je zbog toga brojne nagrade i priznanja, a 2017. otvorena je izložba u Costume Instituteu njujorškog muzeja Metropolitan pod imenom “Rei Kawakubo / Comme des Garçons: Art of the In-Between“ posvećena njezinu radu, čime je postala tek druga živuća dizajnerica u povijesti koja je dobila takvo priznanje. Prvi je bio Yves Saint Laurent kojem je izložbu organizirala tadašnja urednica Voguea Diana Vreeland.
Posao je posao
Unatoč svemu tome, Kawakubo će u rijetkim intervjuima koje daje reći da nije nikakva umjetnica niti dizajnerica, nego poslovna žena. I to je točno. Osim kolekcija koje svake sezone još prikazuje u Parizu (danas ima 83 godine), zaslužna je za trend otvaranja privremenih trgovina u kojima bi prodavala višak nakupljene robe, a koje su svojevrsna preteča današnjih sveprisutnih pop-up trgovina. “Prestali smo ih otvarati jer ih sada svi imaju“, rekao je njezin dugogodišnji partner Adrian Joffe za magazin System još 2013. godine.
Joffe je inače i predsjednik Dover Street Marketa, jedinstvenog koncepta trgovine u kojoj se prodaje Comme des Garçons, ali i niz drugih brendova čiji su komadi pažljivo odabrani. U svakom Dover Street Marketu, a danas postoje na originalnoj adresi u Londonu, Parizu, Pekingu, Tokiju, Singapuru, Los Angelesu i New Yorku, osoblje izgleda poput modela i zaštitnih lica DSM-a, često postoje i popratne izložbe, a selekcija odjeće doista je kreativna, bez kopiranja cijelih odjevnih kombinacija viđenih na revijama.
Među brendovima u ponudi Dover Street Marketa uvijek se nađe mjesta i za mlade brendove za koje Kawakubo vjeruje da imaju potencijala. Dala je tako priliku talijanskoj dizajnerici Sari Lanzi da svoju odjeću prodaje u trgovinama DSM-a, kao i ruskom dizajneru Goši Rubčinskom. No u posebnu kategoriju spadaju mladi dizajneri koje je mentorirala tijekom rada u njezinu brendu Comme des Garçons. Ondje su stasali Junya Watanabe, Jun Takahashi, Kei Ninomiya, Tao Kurihara i Fumito Ganryu. I sve ih je redom ohrabrila da pokrenu vlastite brendove nakon što ih je vidjela na djelu.
“Kawakubo dolazi na posao samo s grubom idejom, a dizajneri i krojači to onda moraju pretvoriti u odjeću.”
A djelo počinje već na intervjuu za posao koji se sastoji od razgovora s Kawakubo i jednog zadatka – kandidat mora napraviti jednu bijelu košulju, bez ičije pomoći, u roku od 10 do 18 sati. Ispričala je to Kurihara za rujansko izdanje Voguea još 2006. godine. “Imala sam i portfolio, ali nikad ga nije ni pogledala“, rekla je.
Posao na kolekcijama izgleda tako da Kawakubo dolazi u studio s grubom idejom. Vrlo grubom idejom. Ponekad je to samo zgužvani papir ili neka fraza, a dizajneri i krojači onda imaju zadatak odgonetnuti kako to pretočiti u odjeću. Zadatak je zapravo uvijek osmisliti nešto inovativno, a Kawakubo vjeruje da je to moguće jedino kad postoje pravila i ograničenja. „Ništa novo ne može izniknuti iz slobode“, napisala je u svom manifestu 2013. godine i time se vodi tijekom cijele karijere.
Takav pristup posao čini poprilično teškim, ali tjera dizajnere na nevjerojatnu kreativnost i uči ih pronaći dizajnerska rješenja ondje gdje se naizgled čine nemogućim. U velikom profilu dizajnerice koji je The New Yorker objavio 2005. godine njezine tadašnje šefica produkcije Tsubomi Tanaka i glavna kreatorica uzoraka Yoneko Kikuchi rekle su da svi žele što dovitljivije odgovoriti na zahtjeve kreativne direktorice te je zadovoljiti, a unatoč napornom poslu, kolekcije ih uvijek oduševe i ganu zbog čega su obje desetljećima ostale zaposlene u tvrtki.
“Pričaju o tome kao da je zanimljivije nego što zaista jest“, komentirala je njihove tvrdnje Rei Kawakubo. “Ideje nisu apstraktne kao što su nekad bile.“ No činjenica je da si ne pridaje zasluge koje joj pripadaju, što potvrđuje i to da nerado govori o tome kako je mentorirala spomenute dizajnere i kolika je njezina uloga u razvoju njihovih samostalnih karijera. Tome pristupa vrlo hladno: “To je posao. Watanabe, Kurihara, Ninomiya i Ganryu su sredstva za rast kompanije“, rekla je 2013. u intervjuu za magazin System. No riječi koje ti dizajneri imaju za nju snažno je opovrgavaju.
Utjecaj na cijelu generaciju dizajnera
Junya Watanabe počeo je raditi u kući Comme des Garçons odmah nakon studija 1984., a Kawakubo ga je ohrabrila da 1992. pokrene vlastitu modnu kuću pod okriljem njezine kompanije. Ondje je radio osam godina prije nego što je nastavio raditi isključivo za vlastiti brend koji je, zahvaljujući Kawakubo, dobio mjesto i na Tjednu mode u Parizu. Watanabe je do danas najprepoznatljiviji i najuspješniji štićenik Rei Kawakubo, njegov je brend postao kultni japanski izvoz te dobio mjesto u popularnoj kulturi. Kanye West ga je opjevao na albumu “Donda“ iz 2021. godine. U njegovoj kući stasao je Fumito Ganryu koji je također s vremenom dobio vlastiti brend pod okriljem CDG-a, koji je kasnije nastavio voditi u svom vlasništvu.
Da pokrene vlastiti brend Undercover i predstavi kolekciju u Parizu, Kawakubo je ohrabrila i Juna Takahashija. Isprva ustrašen, Takahashi je 2002. pristao preseliti revije u Pariz i iznenadio se kad je na reviju stigla rijeka novinara i kritičara. “Na sreću, Rei Kawakubo i Adrian [Joffe] rekli su medijima unaprijed da dolazi brend Undercover iz Tokija i potaknuli ih da dođu na reviju pa je je već na prvu reviju stiglo mnogo medija“, rekao je oduševljeno u intervjuu za magazin System 2018. godine.
Tao Kurihara koja, usput, nikad nije završila onu košulju koju je trebala napraviti na intervjuu, također je stasala u CDG-u, u njihovu brendu Tricot. Sve dok je 2004. Kawakubo nije pozvala u svoj ured te joj ponudila da i ona pokrene svoj brend pod imenom Tao – i ode u Pariz. Prvu je kolekciju ondje predstavila u sezoni za jesen 2005. godine.
Isto je Kawakubo učinila za Keija Ninomiyu kojeg je ohrabrila da pokrene brend Noir Kei Ninomiya 2012. i omogućila mu predstavljanje u Parizu gdje je od te godine prisutan. “Rei Kawakubo je mentorica koja je imala najveći utjecaj na moj život i karijeru. Od nje sam naučio puno, posebno o izradi krojeva i tome kako pronaći nove načine izražavanja da bih stvorio nešto što ljudi još nisu vidjeli“, napisao je o dizajnerici u studenome 2023., a ono neviđeno, smatra Kawakubo-sensei, ne nalazi se nigdje nego u nama samima.
U svom je, već spomenutom manifestu napisala: “Odlasci u muzeje i galerije, gledanje filmova, razgovori s ljudima, posjeti novim trgovinama, listanje smiješnih magazina, interes za aktivnosti koje ljudi izvode na ulicama, gledanje umjetnosti, putovanja: ništa od tih stvari nije korisno, one mi ne pomažu, ne daju mi nikakvu direktnu stimulaciju kako bi mi pomogli u mojoj potrazi za nečim novim. Ne pomaže ni povijest mode. Razlog tomu je to što sve te stvari već postoje. Jedino što mogu jest čekati da se nešto potpuno novo rodi u meni samoj.“
Fotografije: Profimedia; Ed Reeve / View Pictures / Shutterstock Editorial / Profimedia
