Ma koliko se ona opirala takvoj kategorizaciji, Dunja Ercegović aka Lovely Quinces jedna je od najimpresivnijih hrvatskih glazbenica koja se postupno probija i na svjetskoj glazbenoj sceni. Nakon što je fanove malo prodrmala znatno žešćim zvukom na posljednjim ...
Znala si izjaviti da je život muzičara pretjerano romantiziran i da zapravo nije nimalo riječ o glamuroznom poslu. Hajde, slomi nam srce i reci kako zapravo izgleda život kantautorice u Hrvatskoj...
Zapravo je najgora boljka muzičara na underground sceni što ta glazba nije dovoljno medijski eksponirana, ne dolazi do velikog broja ljudi, pa je gotovo nemoguće živjeti od toga. Eto, ja trenutno uspijevam, no taj je život možda za nijansu iznad studentskog, u cimerstvu, dijeleći režije, suzdržavajući se od shopping spreejeva (makar ja ipak uvijek malo više trošim nego što zapravo imam). Puno je tu kompromisa i puno strasti, ali već sam čvrsto odlučila: ako se ne budem mogla isključivo baviti glazbom, neću se uopće baviti glazbom. Taj je život baš borba; sviram, idem na turneje, upoznajem ljude, sve je to super, ali je i jako, jako naporno. Kad sam na turneji s bendom, onda je drugačije. Tako kad sam bila s Giant Sand i Thurstonom Mooreom pa smo imali tour bus u kojem smo mogli spavati, catering u backstageu, bilo je puno ljudi uključeno i bilo je zabavno! Ali kad idem posve sama na turneju, gleda se da se maksimalno uštedi, pa ako ne idem posve sama busom ili vlakom, onda idem autom s tour managerom, jedemo na benzinskim pumpama, ponekad čekamo satima da nam netko otvori vrata backstagea i da imamo tonsku probu. Zadnji nam se put dogodilo da smo 4-5 sati morali nekako izgubiti u Grazu, pa kad više nismo znali što bismo sa sobom, sjeli smo u auto i gledali film. (smijeh) Znači, nije to nikakav glamurozan život, nimalo. Doduše, sad sam već navikla na slobodne dane - kad ne sviram, ne radim ništa, što isto postane zamorno pa mi se vrlo brzo nekamo ide, da onda dođem doma i s pravom mogu biti lijena...
Meni se ipak čini da svašta radiš – crtaš, baviš se analognom fotografijom, dizajnom, glumom...
Začudo, nikad nisam imala aspiracije da se bavim glazbom profesionalno, moja je prva ljubav bila kazališna gluma, u tome mi je bilo srce, a glazbom sam se bavila iz gušta. Jednom sam stavila nekoliko pjesama na Facebook stranicu Bistro na rubu šume, na kojoj su regionalni muzičari komunicirali i dijelili svoje radove, to je bio moj jedini potez, sve ostalo se samo zaredalo! A kad se u glazbi ne mogu izraziti jer sam umorna i istrošena, onda uzmem neki drugi medij, kao što su analogna fotografija ili crtanje, čisto da mi kreativnost nastavi teći pa se kasnije prelije natrag u glazbu. Upisala sam i komunikologiju jer sam se htjela baviti marketingom, koji isto smatram kreativnim poslom. Znala sam samo da se svakako hoću baviti dinamičnim poslom koji uključuje komunikaciju s publikom.
I kakva ti je sada komunikacija s publikom?
Ovisi o publici! Volim pričati između pjesama, ne želim se osjećati kao nekakav mistificirani izvođač na platformi - vi mene gledate, ja vama sviram, vi meni plješćete. Volim razbijati te barijere, želim da ljudi zamisle da sam ja upravo došla iz publike na stage da im malo nešto odviram, kao na kućnom tulumu. Želim da se ljudi uz te moje glupe fore opuste. Mogla bih odglumiti Ženu s Gitarom, koja ljutito svira i onda misteriozno ode, ne rekavši ništa, ali ne želim to - želim da se spojimo, da se razumijemo. Uglavnom pričam o bivšim dečkima ili stvarima koje mi idu na živce, što god mi padne napamet. Znala sam onda doživjeti da mi dođu neki tipovi kasnije komentirati kako je to glupo i nepotrebno, ali ja znam da je to dvostruki standard: kad muški izvođači pričaju o svom životu, kad Đorđe Balašević priča o svojim starim ljubavima, to je lijepo i simpatično, a kad žena priča o svojim iskustvima, pa i malo neugodnima (nedajbože da se spomene i muški spolni organ), onda je to odjednom problem, a ja ispadnem vulgarna. Volim s ljudima na pozornici pričati isto kao što pričam na kavi, a to je uvijek onako malo divlje, barbarski, all hell breaks loose! (smijeh)
Osjećaš li i šire takav dvostruki standard? Postoji li mačizam na glazbenoj sceni?
Pa ja sam dovoljno opuštena da uglavnom ne uzimam za zlo kad netko nešto glupo izvali u tom smislu, ali me užasno živciraju članci o Ženi s Gitarom, kao da je to samo po sebi fenomen. Nikad u životu nisam vidjela da se u članku govori o Muškarcu s Gitarom, to kao da postoji po defaultu, ali je zato Žena s Gitarom predstavljena kao endemska vrsta. Piše se o tome kako - zamisli - neka cura dobro koristi tu i tu pedalu, a kad je riječ o muškim muzičarima, takvih komentara nema. Pretpostavljam da je tako nekako uvijek bilo, ali je isto tako bilo i snažnih ženskih izvođačica! Zato treba boriti i boriti i izboriti svojim radom, doći do statusa da sve u publici toliko oboriš svojim pjesmama, glasom i karizmom da nikome ne padne napamet pisati o tvom izgledu i nazivati te Ženom s Gitarom.
Prošle si godine sudjelovala na kontraprosvjedu u povodu tzv. Hoda za život, pa si tom prigodom izašla pred hodače i završila u policijskoj postaji zajedno s vizualnom umjetnicom Dunjom Janković. Kako to komentiraš godinu dana kasnije, nakon još jednog hoda i ovogodišnjeg spontanog kontraprosvjeda koji im je stao na put?
Načelno ne sviram na političkim prosvjedima i skupovima jer mi se čini da tamo nije mjesto muzici, osobito onoj koja se takvom problematikom ne bavi. No pristala sam, iako mi nije bilo drago da se oko mene svašta događa dok ja pjevam Kumbaya. Onda kad sam vidjela te ljude kako prolaze pored nas, nije mi bilo jasno zašto nitko ništa ne poduzima, ja vjerujem da u takvim situacijama treba biti radikalan, inače se poruka neće prenijeti. Zato mi je drago da su sljedeće godine uslijedile demonstracije poput crvene boje i vješalica u fontanama - to su teške stvari, ali su neophodne. Po meni u bilo kakvoj političkoj akciji ne treba trošiti vrijeme na one koji su ideološki toliko daleko, toliko rigidni i indoktrinirani u svojim stavovima, da ih se ni u što ionako ne može uvjeriti, nego treba ljude koje nije briga alarmirati da se pokrenu. Bilo mi je tužno vidjeti koliko je malo ljudi na tom kontraprosvjedu. I taman u trenutku kad sam trebala izaći na scenu, vidjela sam te koji „hodaju za život“ i nisam mogla shvatiti zašto se ništa ne događa. Pukao mi je film, pozvala sam ljude oko sebe da krenemo pred njih, probila se do prvih redova, okrenula se i shvatila da sam sama. Ups! Prvo što mi je prošlo kroz glavu bilo je: Mater će me ubit. (smijeh) I onda, što ću, kad sam već tamo, ne mogu se vratiti. Za drugu Dunju nisam ni znala dok se nismo upoznale u policijskoj postaji. (smijeh) Ove sam godine svirala u Ljubljani na dan prosvjeda i srce me boljelo što ti ljudi opet hodaju "za život", a čini mi se da za tu istu djecu nikoga nije briga kad jednom dođu na svijet.
Da se vratimo laganijim temama, nedavno si s dizajnericom Moranom Krklec (Mo Design) pokrenula liniju prekrasnih ručno izrađenih marama pod nježno provokativnim nazivom Duncan Foulards, što se kuha na toj fronti?
U slobodno vrijeme crtkaram, to je zaista samo hobi, ali sam zato veliki fan marama kao accessoiresa - multifunkcionalne su, s njima se osjećam i buntovno i ženstveno, podsjećaju me na francusku modu koju obožavam. Odavno imam želju svoje crteže staviti na marame i napraviti svoj brend, ništa veliko zapravo. Slučajno sam upoznala Moranu Krklec preko zajedničkih prijatelja, spomenula joj svoju ideju za marame i nekoliko dana kasnije me nazvala da ima reviju i da bi bilo super ako bismo spojile njezinu odjeću s mojim maramama. Ja tad još nisam imala nijednu maramu! Pitala sam koliko ih treba, rekla je pet, pa sam joj odgovorila da ćemo ih pet odmah napraviti! (smijeh) Našle smo se sutradan, kupile materijal i boje, krenule ručno oslikavati marame. Inicijalno sam imala ideju raditi sitotisak, ali ovo smo morale napraviti na brzinu, a da izgleda dobro. Tad smo shvatile da želimo nastaviti surađivati! Naziv po Isadori Duncan sam imala zamišljen otprije, budući da je nosila marame i u konačnici, nažalost, stradala zbog marame (treba imati malo smisla za crni humor). To mi je ime zvučno, nekako high fashion, a želimo biti hrvatski Hermès. Jer, zašto ne? Uvijek se svi bojimo zvučati pretenciozno ili umišljeno, ali za bilo koji javan posao treba biti egotriper u jednoj zdravoj dozi. Inače ne bih mogla izaći na stage i funkcionirati, ne mogu zamisliti da se bavim ovim poslom, a da nemam u sebi neke prgavosti i inata. Sada smo u fazi stagnacije, budući da slijedi ljeto, imamo regrupiranje, promišljanje i najesen kreće pravi posao. Ovo smo samo malo izašle da posijemo sjeme, da ‘popiškimo’ teritorij. (smijeh)
A što nam se sprema ovih dana u Markovom studiju? U dosadašnjem radu zvuk je osjetno žešći, kakvi su planovi za dalje?
Pa ja volim malo žešći zvuk, iako kad se pojavim na koncertima Mastodona ili Kvelertaka, ljudi se pitaju što radim tamo, valjda misle da kao kantautorica trebam doma slušati Noru Jones. E pa ne, nije mi problem ni da đuskam na Šabana (smijeh), ali doma slušam raznu muziku, ponajmanje kantautore, više Pixies, Posies, Modest Mouse, Kyuss. Kad sam radila prvi album, nisam se htjela isprofilirati kao solo kantautorica, naprosto se desilo da smo samo ja i gitara. Ali ja bih najradije tri bubnja, deset pojačala i samo dummmm... Krivljenje žica, da ti dere mozak, prska krv iz ušiju od jačine i distorzije! (smijeh) I onda sam Meet Me In Moscow radila na način da ima bendovski aranžman. Pa nekima to paše, a neki me baš vole u onoj varijanti No Room For Us. Mene apsolutno nije briga - odrastite. Muzičari se mijenjaju, zvuk se mijenja. I više neću najavljivati albume; kad izbacim - izbacim, što bude - bit će, hoće li biti dobro, to je na tebi da prosudiš. Ne želim raditi preko volje i izbacivati prosječne pjesme, meni moj rad mora biti veći od života, koliko god to zvučalo nadmeno. Ali čak i kad imam najviše samopouzdanja u vezi onoga što sam napravila, nakon toga redovito plačem tjedan dana jer mislim da ništa ne valja, da ljude u konačnici nije briga. Naravno da želim da to bude prihvaćeno, inače sam mogla komotno doma svirati i pjevati samoj sebi. Mogu se praviti da imam debelu kožu, da me kritike ne smetaju, ali to se dobiva s godinama iskustva koje ja još nemam. Još uvijek plačem, komentiram, ljutim se, I’m just a person, pogotovo kad PMS udari. Sada izbacujem pjesme kao singlice, da ljudima ne prođu ispod radara, da svaka dobije svoje svjetlo. Važno mi je da materijal koji izađe bude napravljen po mom ukusu, što će i biti jer je Mark Mrakovčić najbolji producent na svijetu, a slijede suradnje, pjesme, koncerti, turneje. Planiram za veće koncerte okupiti bend, pa sam na zadnjoj pjesmi (koja samo što nije izašla) baš surađivala s Anjom, basisticom iz Punčki i s Goranom iz ### /dR: dR: dR na bubnjevima. Pjesma je ispala jako dobra, ako mene pitate. Što da vam kažem, htjela bih jednog dana imati kuću s bazenom! (smijeh)
Par brzopoteznih pitanja
Najveći glazbeni uzori:
Fiona Apple, Alison Mosshart, PJ Harvey, Catpower su sveti kvartet, ali Fiona Apple je carica, kraljica, boginja!
Muzički favoriti s hrvatske i regionalne scene:
Srpska scena mi je jako draga, npr. Stray Dogg, Bitipatibi, Ti, Artan Lili, Vile. Od hrvatskih muzičara Irena Žilić odlično radi, Luce ima nevjerojatan vokal, Denis Katanec i Seine, sada nažalost bivša Vlasta Popić, onda Muscle Tribe of Danger and Excellence i She Loves Pablo, Them Moose Rush, And The Kid (s njima sam nedavno radila duet)... Bebe Na Vole! To su sve zapravo svjetski muzičari!
Preporuke za čitanje:
Boris Vian, Milorad Pavić, Ginsberg i Kerouac su must. Trenutno čitam Huxleyja. Eseji Alaina de Bottona. Najdraži mi je antikvarijat Srce Lubenice na Opatovini, malo sam rastrgana između toga da želim da ljudi znaju za njega i toga da bih ga rado zadržala za sebe. (smijeh)
Znamo da si filmofilka, što da pogledamo dok je još ljeta?
Bilo što Érica Rohmera! On je kralj suptilnosti i minimalizma. Godard, Truffaut, Fellini – uvijek. Kim Ki-Du i Haneke su mi isto među favoritima – umjesto 50 nijansi sive, gledajte Pijanisticu! Moja je kuma imala najveću videoteku u Splitu i ja sam uvijek tamo besplatno posuđivala filmove. Odlasci od videoteke do videoteke su mi bili ritual. Sad sam počela kupovati box kolekcije.
Tekst je u cijelosti objavljen u hrvatskom izdanju magazina Elle za kolovoz 2017. godine.
