Izložba se može pogledati od 5. do 10. srpnja u galeriji Kranjčar
Crno-bijeli svijet fotografija Aleksandre Orlić na prvi nam pogled nudi iskustvo fotografskog dnevnika pješaka / šetača kroz urbano tkivo različitih gradskih vizura, aglomeracija i povijesno-kulturoloških konteksta – pa ipak njezine su fotografije mnogo više od toga. Bez težnje za hladnom umjetničkom pretencioznošću koncepta, fotografkinja intuitivno preuzima neke od estetskih strategija i metoda suvremene umjetnosti, pazeći da njezine vizure ne izgube "specifični fotografski karakter" (Roland Barthes); drugim riječima, nudi nam iskustvo fotografije kao slike, grafike pa čak i umjetničke instalacije u različito zahvaćenim i odabranim kadrovima. Jednako tako, za nju je fotografija medij koji prenosi poruke i stavove, ali ta je razina njezinog djela iznimno izbalansirana s estetsko-umjetničkim doživljajem svake fotografije.
No, Aleksandra Orlić ne želi fotografijom samo sačuvati od zaborava kadrove gradova u kojima je bila, uhvatiti neki trenutak njihove povijesno-arhitektonske slavne prošlosti ili specifičnog načina života njihovih stanovnika: zanima ju jedan konkretni sociološko-psihološko-antropološki fenomen. Naime, ako je čovjek godinama želio urbanizmom, crno bijelim oznakama na cestama, zebrama, raskrižjima, semaforima dati životu i kretanju smisao i red je li u tome naposljetku uspio oslobodivši čovjeka ili ga je možda ograničio? I što od toga sveobuhvatnije i preciznije zapažamo iz vizure pješaka / šetača uz 5 kilometara na sat? Hodanje nam daje pomalo već danas zagubljenu mogućnost vraćanja iskustva detaljnog proučavanja okoline i načina života, rekli bismo pulsa, nekog grada, ali i promatranje njegovih stanovnika; kako funkcioniraju unutar tog prostora s bezbroj značenja.
U svojim fotografskim strategijama određivanja kompozicije kadra svake pojedine fotografije, Aleksandra Orlić jednako precizno određuje i "hvata" objektivom dio pločnika, neba, prostora trga, ulice, pogleda na neki detalj arhitekture – pa čak i voajerskog pogleda na naznaku nečijeg interijera – baratajući proporcijama, perspektivom i sviješću o Zlatnom rezu sasvim prirodno i nenametljivo. Njezine fotografije tek površnom promatraču mogu djelovati spontano "okinute", ali njihov je kadar pomno znalački izbalansiran i definiran. Česte igre svjetla i sjene, snažnih svjetlosnih kontrasta, kao i suodnosa punog i praznog (nebo – arhitektura, prvi plan u sjeni / osvijetljena pozadina), daju ovoj seriji fotografija snažan kontemplativno-meditativan naboj, izvan standardno prisutne melankolije koju često nosi crno-bijela fotografija per se.
Nazivi fotografija doprinose općem sinestezijskom naboju svakog pojedinog kadra, i upravo se preko njih otkriva intenzitet "pjesničke slike", u kojoj su združena iskustva pisanja književnih formi, stihova, autoričina poznavanja slikarstva i plesa. Mnogo je toga nataloženo u ovim fotografijama Aleksandre Orlić, i one nisu rezultat jednog površnog htijenja ili ambicije, kao što se ne mogu olako svrstati u tzv. autoterapijsku fotografiju. One su još jedan kanal preko kojega je autorica pokazala raspon vlastitih mogućnosti, i gdje se kroz vrijeme sve više otkriva kao osoba iz struke koja od teoretičara i kritičara postaje aktivni sudionik u umjetničkom stvaranju. Time je njezina stvarnost postala obogaćena za nove kvalitetne uvide u mediju fotografije, a s ovom izložbom jednako tako i naše receptivno-estetsko iskustvo.
