Od četvrtka u Zagrebu pogledajte novu izložbu fotografija Aleksandre Orlić

Izložba se može pogledati od 5. do 10. srpnja u galeriji Kranjčar

No, Aleksandra Orlić ne želi fotografijom samo sačuvati od zaborava kadrove gradova u kojima je bila, uhvatiti neki trenutak njihove povijesno-arhitektonske slavne prošlosti ili specifičnog načina života njihovih stanovnika: zanima ju jedan konkretni sociološko-psihološko-antropološki fenomen. Naime, ako je čovjek godinama želio urbanizmom, crno bijelim oznakama na cestama, zebrama, raskrižjima, semaforima dati životu i kretanju smisao i red je li u tome naposljetku uspio oslobodivši čovjeka ili ga je možda ograničio? I što od toga sveobuhvatnije i preciznije zapažamo iz vizure pješaka / šetača uz 5 kilometara na sat? Hodanje nam daje pomalo već danas zagubljenu mogućnost vraćanja iskustva detaljnog proučavanja okoline i načina života, rekli bismo pulsa, nekog grada, ali i promatranje njegovih stanovnika; kako funkcioniraju unutar tog prostora s bezbroj značenja.

Sama autorica reći će kako "na prvi pogled usamljenost, otuđenost, melankolija jest ono što dominira na svim fotografijama europskih gradova, no čim se kamera izdigne iz razine pogleda prolaznika kaos se mora povući pred redom, jer odjednom sva ta kretanja dobivaju novu vrstu estetike i smisla – naočigled slučajni susreti više to nisu, izgledaju režirano kao na kakvoj šahovskoj ploči, a sloboda kretanja se uvelike razlikuje od crno bijelih simbola ispisanih na cesti, pretvarajući šetače u neku vrstu plesača". Tim su se fenomenom urbanog sadržaja, mobilijara i insignija bavili mnogi istaknuti fotografi 20. stoljeća, od američkih fotografa Paula Stranda i Thomasa Strutha, ili legendarnog Brassaïa, do cijele plejade hrvatskih fotografa; od Toše Dapca, Mladena Grčevića, Pere Vrankovića, Stanka Vrtovca, Mie Vesovića, Ivana Faktora, Damira Fabijanića, Fedora Vučemilovića, Luke Mjede, Miljenka Bernfesta… popis bi mogao biti beskonačan. No, poanta je u tomu da svaki fotograf – pa tako i Aleksandra Orlić – uspije promatraču ponuditi jedinstven emotivno-estetski raspon koji u sebi nosi i jasno određenu i definiranu poruku ili podtemu serije / ciklusa fotografija.

U svojim fotografskim strategijama određivanja kompozicije kadra svake pojedine fotografije, Aleksandra Orlić jednako precizno određuje i "hvata" objektivom dio pločnika, neba, prostora trga, ulice, pogleda na neki detalj arhitekture – pa čak i voajerskog pogleda na naznaku nečijeg interijera – baratajući proporcijama, perspektivom i sviješću o Zlatnom rezu sasvim prirodno i nenametljivo. Njezine fotografije tek površnom promatraču mogu djelovati spontano "okinute", ali njihov je kadar pomno znalački izbalansiran i definiran. Česte igre svjetla i sjene, snažnih svjetlosnih kontrasta, kao i suodnosa punog i praznog (nebo – arhitektura, prvi plan u sjeni / osvijetljena pozadina), daju ovoj seriji fotografija snažan kontemplativno-meditativan naboj, izvan standardno prisutne melankolije koju često nosi crno-bijela fotografija per se.

Nazivi fotografija doprinose općem sinestezijskom naboju svakog pojedinog kadra, i upravo se preko njih otkriva intenzitet "pjesničke slike", u kojoj su združena iskustva pisanja književnih formi, stihova, autoričina poznavanja slikarstva i plesa. Mnogo je toga nataloženo u ovim fotografijama Aleksandre Orlić, i one nisu rezultat jednog površnog htijenja ili ambicije, kao što se ne mogu olako svrstati u tzv. autoterapijsku fotografiju. One su još jedan kanal preko kojega je autorica pokazala raspon vlastitih mogućnosti, i gdje se kroz vrijeme sve više otkriva kao osoba iz struke koja od teoretičara i kritičara postaje aktivni sudionik u umjetničkom stvaranju. Time je njezina stvarnost postala obogaćena za nove kvalitetne uvide u mediju fotografije, a s ovom izložbom jednako tako i naše receptivno-estetsko iskustvo.

Tekst: Iva Körbler Foto: PR