Kostimografija u seriji Killing Eve igra nekoliko važnih uloga
Kratki odgovor? Zato što je fantastična! Ali moda koju Villanelle bira i kombinira nije tek estetska nadgradnja u relativno klasičnom krimi zapletu, nego pomaže oblikovati njezinu psiho(pato)logiju unutar narativa. A ništa nas ne privlači kao tabu, posebno tabu u Dries van Noten odijelu… ili Molly Goddard haljini… ili prljavo-ružičastom Burberry baloneru… ili Alexander McQueen crnoj čipki…
Jedna u nizu stvari koje Villanelle čine toliko privlačnom protivno našem moralnom kompasu vidni je užitak s kojim živi i radi svoj, erm, posao. Svako je ubojstvo malo umjetničkog djelo, predstava s odgovarajućim kostimima i rekvizitom, kroz koju se zabavlja, posve samouvjerena i drsko ekscentrična. Iako je moguće donekle raspoznati njezin privatni ukus kroz seriju, Villanelle se zapravo u svakom trenu poigrava s različitim stilovima, stvarajući totalni look u skladu sa situacijom u kojoj igra te koju uvijek dijelom i režira.
Villanelle je ipak djevojka u srednjim dvadesetima i na neki način živi sve naše mladenačke fantazije (osim možda što se prirode same karijere tiče): ima prekrasan stan u centru Pariza, nepregledno mnoštvo dizajnerskih odjevnih komada, te potpunu slobodu i samostalnost izvan kratkih konkretnih poslova, koji ju uostalom vode na putovanja diljem svijeta… S druge strane, njezina hladna ubojita priroda djeluje gotovo katarzično u svijetu u kojem su rodne uloge klaustrofobične, a diskriminacija živa i zdrava. Na neki način Villanelle utjelovljuje istovremeno naše najmračnije i najsvjetlije fantazije – pobunu protiv svijeta, ali u dizajnerskom outfitu…
No njezin stil kao i estetika spomenutog pariškog stana teško su uhvatljivi upravo zbog eklekticizma koji s jedne strane signalizira njezinu mladenačku raspršenost, dok s druge strane ukazuje i dijelom na njezinu psiho(pato)logiju. Njezin je karakter u suštini nedorečen, neizgrađen i fragilan, disocirana je od stvarnosti i lišena normalne empatije, zbog čega joj neprestano klizanje iz uloge u ulogu toliko godi. U skladu s njezinom pretpostavljenom psihopatijom, Villanelle bolne unutarnje praznine kompenzira igrajući uloge, dijelom promatrajući ljude kao tek funkcije u dinamici njezina života, igračke koje ne zaslužuju da se nad njihovom sudbinom zastane. Pritom se emocionalno veže isključivo za ljude za koje osjeća da vide i razumiju njezinu suštinu, ali je uvijek iznova i nužno razočarana jer je ta žudnja iluzorna te u krajnjoj konzekvenci – nemoguća.
Piše: Ana Fazekaš
Fotografije: IMDb
