Razgovarali smo s Taavijem Suisalom, estonskim umjetnikom koji djeluje u kontekstima tehnologije, zvuka i performansa, miješajući tradicionalne i suvremene senzibilitete
Taavija smo upoznali u Zagrebu na Touch Me festivalu u sklopu kojeg izlaže instalaciju U iščekivanju svjetla. Festival koji na zanimljiv način spaja odnose umjetnosti i znanosti možete posjetiti do 3. listopada. No prije nego što zavirite u HALU V Tehničkog muzeja Nikola Tesla Zagreb, upoznajte nagrađenog umjetnika kojeg najviše zanima ponašanje, percepcija i razmišljanje društvenih bića.
Možete li nam objasniti s čim se rad U iščekivanju svjetla bavi?
U najširem smislu, rad se bavi svjetlošću, i to vrlo specifičnom vrstom svjetlosti, onom koja služi za prijenos informacija u današnjem svijetu. Svjetlost se prenosi nitima koje su deset puta tanje od ljudske vlasi, no jednako su neophodne za naša tehnološka društva koliko i sunce za biljke. Mogli bismo reći da visimo o niti dok umjetne sunčeve zrake prodiru u dubine oceane osvjetljavajući naša lica putem blještavih ekrana. Te široko rasprostranjene mreže ujedno su i goleme infrastrukture nastanjene, između ostalog, automatiziranim procesima, odnosno botovima, čiji su motivi često netransparentni i nepoznati. U iščekivanju svjetla tim procesima dodjeljuje novu svrhu – ove biljke održavati na životu. Rad stoga postavlja pitanje i o prirodi automatiziranih procesa i sučelja koja bi na smislen način povezala organske i digitalne ekosustave, te o tome tko određuje ciljeve trenutnih i budućih automatiziranih procesa.
U svojem radu koristite Wardove kutije, što su one i kako ste ih otkrili?
Wardove kutije su posebni stakleni spremnici koji su bili u raširenoj uporabi u 19. stoljeću, a koristile su se za transport biljaka s drugih kontinenata u znanstvene i komercijalne svrhe. Wardove kutije bile su preteča današnjih terarija i omogućavale su prenošenje žive tvari iz njezina originalnog staništa, pritom je čuvajući od nepovoljnih vremenskih prilika. Kutije su praktički hermetične pa stoga sprječavaju isparavanje vode i omogućavaju stvaranje minijaturnog ciklusa protoka vode, odnosno, zatvorenog ekosustava, u kojem se voda ponovno iskorištava, a svjetlost postaje ključni element.
Vaš je rad izrazito vizualno atraktivan. Odakle dolazi ružičasti ton svjetlosti?
Ton svjetlosti sličan je onome koji se koristi u farmama u zatvorenim ili kućnim vrtovima. Tom se bojom postiže najbolji rast biljke u odnosu na utrošak energije. Kad optički kabel usmjeri snop svjetlosti koja potiče rast prema biljci, dolazi do svojevrsne transformacije komunikacijske svjetlosti u umjetnu sunčevu energiju.
U radu koristite tropske biljke. Možete li koristiti neku drugu vrstu biljaka?
Najčešće koristim biljku Coffea arabica jer nastojim koristiti biljne vrste koje nisu autohtone tamo gdje izlažem svoj rad. Osim toga, biljka kave izgleda pomalo plastično, reflektirajući svjetlost na takav način da se ljudi zapitaju: je li prava ili umjetna.
Jeste li instalacijom uspjeli stvoriti novi ekosustav? Koji su vam daljnji planovi za ovaj projekt?
Instalacija kreira situaciju u kojoj opstanak biljke ovisi o mrežnoj komunikaciji usmjerenoj prema svakoj od biljka. Možemo reći da se radi o poetičnom, ali i potpuno funkcionalnom pokušaju spajanja živog i digitalnog ekosustava, pri čemu su oba za nas neophodna.
Je li ovo prvi put da posjećujete Zagreb? Što ne želite propustiti, osim Touch Me festivala?
Prvi sam put u Zagrebu i nadam se da ću imati nešto slobodnog vremena kako bih prošetao i osjetio puls grada. Moram priznati da sam vrlo uzbuđen i zbog dolaska na festival i nadam se da ću uspjeti iskusiti sve što nudi dok sam ovdje.
Tekst: Press
Naslovna fotografija: Zbigniew Kupisz
